Klaus Man

Gotfridu Benu



Le Lavandu, 9. 5. 33.


D ragi i poštovani doktore Ben,
Dozvoljavate li jednom vernom i pasioniranom poštovaocu Vašeg dela da Vam se obrati pitanjem koje ne može ničim opravdati osim možda tim intenzivnim učešćem u Vašoj duhovnoj egzistenciji?

Ove redove vodi samo nada da ćete me kao pažljivog čitaoca Vaših radova smatrati bar donekle pozvanim da Vam uputim jedno otvoreno pitanje. Poslednjih nedelja do mene su sa više strana doprli glasovi o Vašem stavu prema „nemačkim događajima“ koji bi me porazili da sam se mogao odlučiti da im poklonim poverenje. To nisam nikako hteo. Izvesnu osnovanost ovim glasinama pruža i meni poznata činjenica da Vi, kao jedini nemački pisac od svih sa kojima smo računali, niste istupili iz Akademije. Ono što me kod protestantski raspoložene Rikarde Huh ne iznenađuje i što sam sa izvesnošću mogao očekivati od Gerharta Hauptmana koji svoju ulogu Hindenburga nemačke književnosti do kraja igra sa pomena vrednom doslednošću, u Vašem slučaju me užasava. U kakvom se društvu tamo nalazite? Šta Vas je moglo dovesti dotle da svoje ime, koje je za nas bilo pojam najvišeg nivoa i jedne skoro fanatične čistote, stavite na raspolaganje ljudima čije je nemanje nivoa apsolutno bez presedana u evropskoj istoriji i od čije moralne nečistote svet sa gnušanjem odvraća lice? Koliko prijatelja morate izgubiti solidarišući se sa nečim što u duhovnom pogledu zaslužuje samo mržnju – i najzad, kakve ćete prijatelje steći na toj pogrešnoj strani? Ko Vas tamo uopšte razume? Ko tamo ima iole sluha za Vaš jezik čiji bi radikalni patos gospodi Johstu i Fesperu mogao zazvučati krajnje neugodno, ako ne i kao najčistiji kulturboljševizam? Znate li gde su bili oni koji se dive Vašem delu? Ta zar baš u taboru ove probuđene Nemačke? Danas ti Vaši mladi poštovaoci, ja ih znam, žive po malim hotelima Pariza, Ciriha i Praga. A Vi, koji ste im bili idol, izigravate i dalje akademika te države. No ako Vam već nimalo nije stalo do onih koji se dive Vama, pogledajte bar gde su oni kojima ste tako jedinstveno umeli da izrazite sopstveno divljenje. Hajnrih Man, o kome ste pisali kao što niko nije, sramno je izbačen iz te iste ogranizacije u kojoj Vi i dalje ostajete; o mom ocu, koga ste voleli da citirate, čuju se još samo pogrde u zemlji za čiji je ugled u svetu on dosta učinio – naravno, ne onoliko koliko su njeni novi gospodari umeli ponovo da unište. Znameniti intelektualci iz inostranstva koji su i Vama bili važni upućuju najoštrije proteste – pomislite samo na Andre Žida, on sasvim pouzdano nije spadao u plitke „marksiste“ koji su Vama bili tako jezivo odbojni.

I evo nas najzad kod ključne tačke. Kako sam oduvek dobro razumeo Vašu ogorčenost pred tipom „marksističkog“ nemačkog literate (najfatalniji predstavnik: Krakauer) i kako sam je često delio sa Vama.

Kako je slabo i bedno zvučalo kada bi ta gospoda u Frankfurter Zeitungu, u Börsencurieru ili po svojim raznim Levim skretanjima procenjivala poeziju prema njenoj sociološkoj sadržini. Bilo je zaista da čoveku pozli i ne verujem da je to iko podnosio teže od mene. Sa strepnjom sam, međutim, već godinama pratio i kako se Vi, Gotfride Bene, iz antipatije prema tim naduvenim šupljoglavcima povlačite u jedan sve jarosniji IRACIONALIZAM.

Taj Vaš stav bio je čisto duhovne prirode i imao je za mene veliku privlačnu moć, što drage volje priznajem – ali me to svejedno nije sprečavalo da osetim njegove opasnosti. Kada sam nedavno u Weltbühne pročitao članak o Vama i Vašem „bekstvu u prapaprat“, kraj najbolje volje nisamo mogao a da umnogome ne dam za pravo autoru koji polemiše s Vama. Štaviše, kad sam malo razmislio, shvatio sam da sam još poodavno i ja o Vama napisao nešto veoma slično. Danas je izgleda gotovo zakon da prevelika simpatija za iracionalno, ako se đavolski dobro ne pripazi, nužno vodi u političku reakciju. Najpre veličanstven gest protiv „civilizacije“, nešto, dobro to znam, što tako neodoljivo privlači čoveka od duha. Odjednom, evo nas kod kulta sile, a tu je već sasvim blizu Adolf Hitler. Nema li možda malo i od onog što mi je jedan mudar pisac (NIKAKAV „marksista“) nedavno kazao na ovoj obali: „Bena je Deblin toliko nervirao da je na kraju od besa postao nacista.“ Ja i te kako razumem da Deblin može čoveka dovesti do besa, ali ne valjda baš toliko da se zbog njega izda i duh uopšte. Mene do te tačke nikada ne bi mogao dovesti nikakav Krakauer, nikakav Iering. Naprotiv, dok Iering sada nalazi puteve i načine da se malko oboji po fašistički – i možda će već sutra kod njega „nacija“ stajati tamo gde je do juče bila „klasna svest“ – ja sada znam, jasno i sigurno kao nikada pre, gde je moje mesto. Jer znam da čovek ne mora biti nikakav tupoglavi „materijalista“ da bi se opredelio za razum i iz dubine duše mrzeo histeričnu brutalnost.

Govorio sam Vam, a niste me pitali; to se ne pristoji, moram još jedanput zamoliti za izvinjenje. Ali treba da znate da za mene – i nekolicinu drugih – Vi spadate u one veoma malobrojne koje nipošto ne bismo da izgubimo na „drugoj strani“. A ko se u ovom času ponaša dvosmisleno, nikada više neće biti sa nama. No Vi svakako znate šta menjate za našu ljubav i kakvu Vam veliku zamenu za to tamo nude; ako nisam sasvim loš prorok, biće to na kraju nezahvalnost i poruga. Jer, ako neki ljudi od ranga još uvek ne znaju kamo spadaju, oni tamo preko savršeno znaju ko ne spada među njih: ljudski duh naime.

Bio bih Vam zahvalan za svaki odgovor.


Moja adresa:
Hotel de la Tour
Sanary s. m. (Var)

Vaš
Klaus Man


(Izvornik: Gotfrid Ben, Dvostruki život,
prevela Mira Litričin,
Svetovi, 1991)