Bojan Savić Ostojić

EUGENIKA IN VIVO

(1)




SRP ČEKIĆ PARNAS

 

„Ne može se živeti u društvu a biti slobodan od društva“, misleći i na pesnike zapisao je Lenjin.

Pa ipak, ništa nije toliko afirmisalo samoživost pesnika koliko naslednici ovog dalekovidog mecene.

Šta je moglo više da imponuje pesničkom egu od toga da mu Staljin plati kartu u jednom pravcu za Parnas na kom će, najzad i zvanično individualan, oslobođen i izolovan od društva, spokojno umreti od gladi.


ZA ANDREA ŽIDA

 

Misliš da ćeš se spasiti, rehabilitovati, ako („smelo“) kažeš da si beznačajan?

Nećeš.

Što je najgore, u pravu si.

Bićeš potpuno zaboravljen.

Od celog tebe samo će taj trenutak poštenja prema samom sebi biti zapamćen.

Ćuti, dobro je da si znao najvažnije.


ZULUM S POMILOVANJEM

 

Uvek me je fascinirao trenutak pomilovanja otpadnika. Arbitrarnost a neumoljivost trenutka pomirenja „ispravnih“ s „krivima“, s onima koji su određeni kao neprijatelji. Koliko se u svakoj prilici predstavlja kao sudbonosan a koliko je nepravedan. Naravno, samo donekle. U pogledu onih otpadnika koji nisu preživeli.

Trebalo je da prođe samo sedam godina od osnivanja logora na Golom otoku pa da se informbirovcima oprosti, da popuste prisluškivanja, cenzure, denuncijacije, da čak otpočnu parcijalne rehabilitacije.

Izvedeni zulum ostao je, ipak, prećutana tekovina sistema. Iako su se nekadašnji neprijatelji asimilovali, pokajali, Tito se Golog otoka nije odrekao.

Kao ni drug Staljin procesa i gulaga. Ali eto, silom prilika, tu deus ex machina-amnestiju u životu nije dočekao Mandeljštam.

Van strave ga nisu doživeli Kocbek i Zoščenko.

Bože moj.

Ko bi rekao da će biti toliki baksuzi da poveruju da imaju svojih pet minuta i slobodu mišljenja za vreme Terora.

Umesto da su se proračunato, kao toliki drugi, ujeli za jezik, odložili izjašnjavanje, dočekali opšte labavljenje i (likujući pred kažnjenima) čestitali sebi na strpljenju. Na uspešnom prianjanju uz dlaku.

Vraga.

Vladar je, i to baš dan kasnije, rešio da, kao u Srednjem veku, prošeta među preživelim zatvorenicima i da ponekog pomiluje. Čisto da ga ne tera maler.

Baš dan kasnije, kao za inat.

Kakva slabost.

Biće da samo Hitler u svojim represijama nikad nije dopustio da pomiluje onog koga je proglasio neprijateljem. Nije se kolebao niti dovodio u opasnost da oprašta. Taj nikoga nije ubio džabe. Imao je, očigledno, konsekventniju proceduru od neposredne, preke odmazde, pedantniju od ekspresnog „uspostavljanja linije“, koja odlikuje komunističke režime bez integriteta, uostalom, sklone skretanjima.

Umeo je da čeka.

Pa ni kad se ubio, Firer barem nije imao da se kaje zbog nedoslednosti ili zastranjenja.

Kad god naiđem na ovakav zulum s pomilovanjem (a gde se nije stiglo, s rehabilitacijom), osetim se kao Kaneti.

Poželim da postanem masovni ubica „jer je boljka koja mi je odnela drago biće ubrzo posle njegove smrti postala izlečiva“.


DRŽAVNE POČASTI

 

Sve državno je lažno. Lak patriotizam, omeđen granicama, žicom i rovovima.

Danas sam se obradovao setivši se kako su na kritike Miloševićevog režima koje je Ginter Gras izrekao za vreme bombardovanja 1999, čelnici Narodne biblioteke ponosno reagovali tako što su mu poštom vratili njegove prevode na srpski.

O tome mi je početkom dvehiljaditih tako oduševljeno pričao Peđa Petrović.

Pa bolje da ste ih spalili!

Prošli biste jeftinije i proslavili se kasnije, kad je dobio Nobela!

Isti takvi su Handkea zbog podrške nekritički hvalili, na šta je mučenik, kao svaki pisac, olako pristao. Više bih ga cenio da je nastavio da srbuje nezavisno, mušičavo odbivši sve državne počasti.


HAGIOGRAF KRVNIKA

 

Kaneti tvrdi da je Masu i moć pisao da bi „omalovažio moćnike“, „doskočio moći“, da bi se obračunao sa tim „ogavnim stvorenjima“.

Toliko tendencioznog moralisanja na svakom koraku ovog takozvanog magnum opusa nepotrebno opterećuje.

Zašto nije bio dovoljno iskren da prizna da se tiranima divi? Da im zavidi što nisu žalili tolikih žrtava i da je umesto glasnogovornika nevinih postao hagiograf „krvnika“?


DECENTRALIZOVANE VERE

 

Verovati a ne biti podanik vladara koji tu veru zastupa, verovati nalazeći se u takozvanoj dijaspori, izvan takozvane matice, i najzad verovati samo radi vere – to je izopačenje osnovne svrhe svake religije.

Nije ni čudo da vere koje su se ovako decentralizovale propadaju.

One pametne, netrpeljive, koje zatežu disciplinu, s pravom se smeju svakom pluralizmu i toleranciji.

Jer ne zaboravljaju da „vera radi vere“ ne postoji, da ona može da opstane samo kao opravdanje vlasti i izgovor za tlačenje podanika na ograđenom parčetu teritorije.


OSLOBODIOCIMA

 

Svako oslobađanje vrši se u suludoj nadi da će buduće slobode biti sve veće, da će svi raditi na njihovom održavanju.

Takozvani Oslobodioci, uzmite se pameti!

Upravo suprotno – treba da oslobađate za Zatucanog, Neslobodnog, Nejakog.

Treba da se založite za slobode koje prevazilaze „potrebe“ i da računate da će koliko sutradan biti izgubljene, da su unikatne.

Koliko god zapnete, naslediće vas izrod.

Postaviti „čvrste temelje“ i samo se uzdati u vernost i marljivost budućih pokoljenja... priznajte, prilično je naivno.

Ali dobro ste se dosetili, te ste, radi nivoa ozbiljnosti, u utopiju uveli pogodnosti kao što su čistke, logori, gulazi – nazovimo sav taj asortiman „eugenikom in vivo“...

Oslobodioci ste. Niste furundžije.


MIT O ORGANSKOJ NACIJI

 

„Narod znači mnogo!Moju duhovnu i materijalnu egzistenciju, moj jezik, moj život, moje ljudske odnose, ta celu sumu svog mozga dugujem pre svega tom narodu. Iz njega potiču preci, u njega se vraćaju deca...“

Ovako, u maniru poslanika Dveri, mogao bi u nedogled da nastavi Gotfrid Ben, odgovarajući na prekore Klausa Mana što je 1933. ostao u Nemačkoj.

Da pesnik u jedan tako prizeman, biološki konstrukt, mit o organskoj naciji, uloži svu svoju „iracionalnost“ – a da se pri tom poziva na nekakvu nacionalnu metafizičnost, banalno i nekritički reprodukujući Gebelsovu propagandu – to mi iz Benovih usta zvuči nepojmljivo, srozavajuće. Čak i kada se zamislim u toj trideset trećoj, kad se Nemačka kao država oseća oštećenom, ugroženom, kao što su danas ugrožene i na gubitku sve balkanske države.

Benova pozicija u ovom odgovoru, pročitanom s nacističkog radija, neskriveno je očajnička i neprihvatljivo sujetna. Njemu je prvenstveno stalo da uzvrati Manu, koji iz Benovog ugla nije samo književni takmac, već u tom trenutku od javnog mnenja omrznuti emigrant, pa mu Ben rezerviše sledeće redove:

„A pošto sam odrastao na selu i kraj stada, još uvek znam i šta znači zavičaj“.

Kakva (iracionalno) neiskrena konzervativnost. Sve zamerke savesti koje je izneo Man, Ben je sveo na lični plan, na „kako se usudio da me ospori“. I naravno da će u tom dvoboju svoju neautentičnu poziciju (zavičajnog pesnika i tvrdoglavog jarca) prostački nisko da brani. Bez obzira što u tom trenutku lično ne postoji, bez obzira što se potpuno podvrgava „opštem“, to jest nacionalnom.

A da je Ben sam prigovorio svojoj savesti, da nije morao to da sazna od kolege koji mu je svojom dalekovidošću povredio ego, možda bi shvatio šta znači „zavičaj“ – na primer, tamo neke četrdeset prve. Kvrcnulo bi mu, nije da ne bi, bez pomoći dalekog prijatelja, koji je upućeniji baš zato što je dalek. Ali bojim se, kasno.

Ko hoće nacizam, evo gde će ga naći: među poraženima; neka ide među one koji sebe smatraju sudbinski osuđenim, izabranim, dežurnim kolektivnim krivcima. Ali se ne kaju i ne priznaju krivicu, nego utehu za svoju kosmičku nemilost traže posežući za običnim rečima, krajnje nevinim, svetim i jeftinim.

Jedna od njih je NAROD.