Bojan Savić Ostojić

UBIĆETE SE SUTRA

(2)




KOSOVEL I EVROPA

 

Uzeo sam Kosovela u ljubljanskoj knjižari Konzorcij, prišao kasi i pitao: Mogu li dobiti popust pošto sam iz Srbije? U stvari, samo sam neubedljivo izvršio sebi juče zadatu zapovest, zadatu u stanju euforije koja mi je, nažalost, danas nedostajala.

Prodavac je odgovorio snishodljivim smeškom. Ja sam podvio repić i izvadio iznos koji zaradim za nedelju dana.

Da me je neko sveznajući gledao sa strane, mislio bi: Gde ovaj tunjavac da objavi Kosovela?

Mogućnost B, da se kasirki razotkrijem kao „urednik“, opet samo popusta radi, nisam imao snage da ostvarim.

Obratio sam joj se, lenjo, na srpskom.

Kod naplaćivanja mi reče: „Sačekajte. Kod nas se izdaje račun“.

Civilizovana neka baka. Prava Evropljanka.

E, tu sam se sabrao i dodao:

„Hvala, baš ste ljubazni. I kod nas su ih nedavno uveli.“

To bezobrazno samopotcenjivanje, taj slatki autošovinizam, doduše, samo je meni zazvučao kao sarkazam. U Evropi vanevropski samoprezir shvataju bukvalno. Klimaju ozbiljno pred primitivcima koji se vežbaju u samokritici.



HRVATSKA I EVROPA

 

Za vreme pauze u Hrvatskoj, izlazeći iz WC-a, naišao sam na poduži red kod baba-sere.

Čekao sam minut dok je naplaćivala i onda, pošto su neki muškarci već umakli, napravio sam potez kao da ću da šmugnem, ali se nisam pomakao.

Baba je viknula: „Dečki, toalet se plaća“.

Ostao sam, naravno, u redu, pokunjen.

Po pravilu, više prezira zaslužuje onaj ko je pokazao želju da prestupi pa se pokajao – nego onaj ko je zaista prestupio.

Dok sam tražio trideset centi po džepovima, ni ova evro-bakuta nije propustila da me zacementira:

„Treba vam srušit’ klozet pa ser’te pored autoputa“.



SMELO POKORAVANJE

 

Kravan koji se nudi Židu milioneru, i koji mu se neće dati džabe, već će ga, časti radi, šta li, unapred smišljenim rečenicama potprckivati, razume se, od besa. Da bi sam pokazao da je duhom dostojan Židovog bogatstva. Kravanove prekarne, unapred smišljene rečenice tipa „Više volim boks nego književnost“ samo potvrđuju Židovu aristokratsku superiornost i Kravanovo smelo pokoravanje hijerarhiji. Žid na to ne bi trebalo da se ljuti. Sumnjam da se od ovog zavidljivo-ulagivačkog teksta zaista „nikad nije oporavio“, kako raportuje Breton. Kravanov gest je u stvari svrgavanje – kao i u tekstu Salon nezavisnih. Taj gest je preporučivanje sebe, izraz potpune spremnosti: „Meceno, eksploatiši me“.



PRESVUČENA TEZGA

 

„Naša književnost nije privatno preduzeće kome je zadatak da ugađa raznim ukusima književnog tržišta“, kaže Ždanov.

Najgore je tržište koje negira da trguje.

Ako misli da nije tržište zato što svoje proizvode ne prodaje, već ih poklanja, doduše na svoj način, usađujući ih direktno u umove, kao gotova načela, sve sa geslima i priručnikom kada da se uzvikuju – da li je zbog te nesebične štedrosti lišeno osnovnog cilja ekonomije, tj. dobiti?

O, može se reći da je Tezga samo kamuflirana, presvučena.

Blagosloveni kapital bez prolaska kroz kasu, bez knjiženja, prodire u mozak mase.

Hajde da se sad pravimo malo ludi i da kažemo da masa ne mora da uzvrati na taj velikodušni, nekapitalistički potlač.

Gde ne mora?

Moraće, za kaznu, da zavrne rukave i da ono što je za nju na tacni usitnjeno – guta ne žvaćući.





OBRNUTI CRNI TROUGAO

 

Žak Rigo, mučenik koji je dopustio da grupa revolucionara-skorojevića prezre njegovu inteligenciju, ravnodušnost spram ma kakve revolucije; koji nije bio čovek za priključivanje idealima, koga su drugi prepoznali i sebi priključili – i budući da nije imao „viziju“ ni „stavove“, nego samo život – opredelili ga da se ubije.

U svojoj intervenciji na suđenju Baresu je napisao: „Pobuna je oblik optimizma koji je jedva nešto manje odvratan od optimizma na koji smo navikli. (...) Inteligencija neizbežno vodi u sumnju i obeshrabrenje, u nemogućnost da se zadovoljimo bilo čime...“

I nakon tog otklona od izjašnjavanja, inkvizitor Breton mu postavlja sledeće pitanje:

„Kako uspevate da živite? Zašto se niste ubili?“

Pa trebalo je tu, na licu mesta, on, inkvizitor, da se ubije, iz milosrđa, i da poštedi život biću koje ga želi samo za sebe.

Ali ne, morao je da se angažuje i da osudi Rigoa na smrt, ne na smrt nego na samoubistvo, upravo zato što se usudio da odbije angažman.

Rigo! Brate! Trebalo je da budeš prezriviji prema ideolozima. Trebalo je njih da ubiješ, ne sebe, trebalo je da učiš od mene! Nešto oholije i odrešitije od rečenice „Živeti od danas do sutra. Kao makro. Parazitirati“ koja se miri sa sa nametnutom ulogom „izopštenika“, sa obrnutim crnim trouglom, etiketom za asocijalnog.

Ubedili su ga da mu neće dati da živi sam. Da ga, ako poživi, neće pustiti na miru. A on je pomislio, nemajući izlaza: „Pa valjda smem sam da se ubijem?“ Neće dobiti nikakav odgovor osobe koje su izrazile želju da prisustvuju samoubistvu.

Naizgled, toliko su mu dopustili.

Ili ipak nisu? U Redovima piše: „Ako niste obavešteni da ćete se ubiti sutra, ubićete se sutra“.

Samoubistvo je naredio neko drugi, nakon što je eliminisao sve poštapalice koje bi održale u životu, neko ko je izvukao konsekvence iz Rigoovog defetizma, laisser-aller, iz nespremnosti da se bilo čemu stavi u službu.

Iz fašističke perspektive ljudskog, evo šta je suštinski greh eskapizma: uzorak inteligencije koja uči beskorisnosti, pa joj se nalaže da se postidi i sama sebe zbriše.

Samoubistvo mu je, dakle, dušebrižnik nametnuo kao jedino sredstvo komunikacije sa svetom.



POŽELJNI IZDAJNICI

 

Bila je 2000. Godina takozvanih promena. Direktor Filološke gimnazije, profesor filozofije, ulazio je kad mu dune na časove svojih kolega i učenicima nazivao „Pomoz’ Bog“. Po hodnicima škole povešao je fotografije srpskih manastira. Iako sam tada pizdeo od svake manifestacije vere, sada znam da me je više iritirao direktorov prozelitizam. Takav tip čoveka, propovednik, agitator, dvadesetak godina ranije bi se kolegama i đacima, s istom krutošću, obraćao sa „Drugovi“, a u auli bi Titov oltar ukusno okružio portretima skojevaca. Promena zvanične religije u njemu uopšte nije umanjila potrebu da agresivno preobraćuje druge sa tribine ili predikaonice, koje god dodeljene pozicije moći.

U svakom trenutku smene režima, prozelita je automatski pokršten, savršeno upućen, nepogrešiv. Njegov žar ne popušta. Njegova upolje usmerena energija, njegovo besplatno pridikovanje, njegov nedostatak „unutrašnjosti“ – sve to je dobrodošlo svim režimima. Oni ga samo reprogramiraju i ugrade mu nov rečnik. Odanost se podrazumeva.

Zato meni niti ikome ko je odrastao devedesetih nije bilo toliko teško da shvatimo Čudićev epigram koji se upravo odnosi na preobuku obavljenu u to doba: Komesari pa monasi. Svuda i uvek postoji ova (ne samo balkanska) potreba za vatrenim podanicima, koji čeznu za gotovim identitetom, kojima treba pripadnost eparhiji ili partiji crno na belo. Inače ne bi znali šta će s tolikom, urođenom odanošću.

Za takve je najveći izazov kapitulacija aktuelnog režima, kojem su bespogovorno verni. Svojom odanošću se u stvari spremaju za izazov prerušavanja u novo. Za savršenu izdaju. I nas (nazovi iskrene) živo zanima: koliko će se brzo presvući? Koliko ubedljivo kamuflirati?

Na neki način im se na toj snalažljivosti i divimo, načelno ih prezirući. Jer su postali povlašćeni uzorak društva, klasa poltrona, poželjnih izdajnika. Jedina konstanta u smenjivanju svih etiketa vlasti.

Ali u prilog im ide što nisu tvrdokorni. Znaju da nijedna doktrina, nijedan kredo, nijedno ruho – na sreću – nisu konačni, večni. Čisti materijalisti.



ZA LICEMERA

 

Glavna ambicija šarlatana je da svojim načinom života odražava shvatanja za koja se zalaže, samo da bi onima koji ga, čemu se nada, pomno posmatraju, poslužio kao primer, da bi im pokazao kako je čovek i za to sposoban.

Taj naravno poseduje samo spoljnu sliku o sebi – i to je ne poseduje nego je pozajmljuje od drugih, pa im je brže bolje korigovanu vraća. Taj se po pravilu smatra doslednim i opredeljuje se, ne razmišljajući, za istoriju, a protiv poezije.

Koliko više verujem licemeru, koga bi „dosledni“ tako nazvao, onom ko jedno govori a drugo radi – ko sebe ne podređuje svojim stanovištima. Nekom ko ne smatra za shodno da sa posmatračima deli ono unutrašnje, ko zna da nije sve u držanju – koji ne želi da se ostvari pred drugima, koji ono najbolje što ima čuva samo za sebe.



TAKOZVANA KNJIŽEVNOST

 

Kažem Ć.: „Promenio sam mišljenje o Andriću iz korena.“ Bolje reći: o njemu prvi put imam mišljenje jer sam ga poslednji put čitao pre desetak, najviše petnaestak godina, kada sam samo preuzimao gotove stavove utuvljene u školi, a za dopunu tog bubanja imao samo povremena razvlačenja Andrićevog imena po takozvanom javnom mnenju.

Kada je odsutan kao lektira, pisac se pretvori u sumu onoga što čaršija govorka o njemu, u bućkuriš svojih političkih pozicija, ili se, još češće, raspe u nacionalne ili seksualne pripadnosti koje mu se pripisuju. Tako sam i ja, ne čitajući ga, bez pitanja usvojio istorijski kliše o Andriću diplomati, ćutologu koji je bio dovoljno pametan da pristane na ketman sa komunistima, za razliku od Crnjanskog, koji je isto tako stereotipno tvrdoglav u odbijanju njihove „pružene ruke“. Video sam samo kulise koje predstavljaju neodlučnog a proračunatog čoveka – koje je za mene neko tendenciozno iscrtao, i na osnovu kojih sam čak i sam sudio o piscu. Proglašavao sam, kao mnogi, da sam prema njemu ravnodušan. A u stvari sam samo ponavljao presudu koja je već proglašena, koja mi je na neki način usađena.

Bavljenje kulisama i istorijom pozicioniranja pisca nema blage veze sa književnošću i odlika je takozvanog zdravog uma, bolesnog uma koji je sam primitivan i lenj, koji gaji averziju prema svemu književnom, ali koji ima snage da druge, po mogućstvu takođe lenje, odgovori od knjiga određenog pisca, pripisujući mu neku nepoželjnu vrednost.

Pa i za samog Andrića sam pre neki dan uz čitani odlomak iz Znakova pored puta na Youtube naišao na komentar u kom se naziva „najvećim islamofobom naše književnosti“! Komentar koji samo odaje indoktrinaciju jednog Andrićevog nečitaoca. Tako površni istorijski, pamfletaški pristup – ako se uopšte sme pristupom nazvati – uvek postoji da bi sprečio čitanje. I održava se kada čitanje nije potrebno. On je dirigovano ideološko spaljivanje pisca koga određena klika proglašava štetočinom. Ali ne samo posebnog pisca: štetno je čitanje uopšte.

Ali najsmešnije je što se ovim pozicioniranjima bave i pisci. Smešni su mi i mizerni oni koji se „produbljeno“ bave istorijskim i ideološkim kulisama, uvereni da je to književnost, da se u piščevom izjašnjavanju za ili protiv, njegovoj povučenosti ili laktanju, krije ključ njegovog dela. Svi ti popisivači prilika i prelistavači arhiva, kafanskih hronika, tragaoci za nedoslednostima i greškama, operišu nad zatvorenom knjigom, a nad rastvorenom žutom štampom. Knjiga im je nepotrebna, čak škodi, dok se upoznaju sa materijom, a materija su tendenciozna svedočanstva o karakteru njenog autora.

A što bi knjigu, uostalom, čitali i posle?

Takvo režimsko nečitanje, pseudo-istorijsko zabašurivanje pisca, i danas jeste mainstream. Njegovi sledbenici su i mnogi moji savremenici i neprijatelji, koji gotovu DB-ovsku terminologiju („formalista“, „dekadent“, „reakcionar“, itd.) rado i ubeđeno primenjuju na savremene autore, uvek spremni da ih diskredituju (mnogo češće nego pohvale) nizom ideoloških, praznoslovnih konstrukata koji će sprečiti da se njihove knjige otvore.

Oni bezobrazniji i otvoreno govore: Ne čitajte ovu knjigu.

To što oni pretresaju u prepisima kafanskih razgovora, ko je bio fašista, ko komunista a ko udvorica, ko peder a ko je umro nevin, to nije književnost. To je istorijski sumarna, organizovana, u školi usađena odbojnost „običnog“, „zdravog“ čoveka prema književnosti, izraz njegove zavisti prema njenoj superiornosti i na intelektualnom i na životnom planu.

Zbog toga što su tako spremno pristali na nju pa je i propovedaju, ovi đačići se u stvari stide sebe kao pisca.

I zato će sve što budu napisali ostati samo takozvana književnost.