Boris Kvaternik

 

Moje tkanje ima rupe

 

Sve stvari su mi strane


Mjesec mi je neprijatelj.
Sunce je ubojica poslan da me sredi.
Sve stvari oko mene
Savršeno su mi strane.
Mogao bih uzeti plišanog medvjedića,
Isto kao i akvarij s ribom
Ili mesarski nož,
Pitajući se – „Što je ovo, dovraga?“
Mogao bih gurnuti ruke
U užarenu pećnicu
I preispitivati nepojmljivu zimu u sebi
Dok mi meso na rukama cvrlji.

Sjedim u sobi rotirajućih noževa
I osluškujem skakavca kako cvrči
Negdje iz dubine,
Zatvoren u utrobi od papira.

Takve stvari se događaju ljudima poput mene –
Mi se vežemo za nekoga
Kao prošupljeni čamci malaksalih dasaka
Privezani za obalu.
I kad se taj vez ma i samo
Nakratko prekine, mi bespomoćno
Otplutamo u srce divljačke oluje
Koja tisućama nebeskih čekića
Razbija svako staklo
Koje je preostalo u nama.



Pjesnik, pisac, budala


Pjesnik, pisac, budala –
Ostario
I osuo se borama
U 22. godini.

Urlik mjeseca,
Urlik bespomoćne bebe,
Urlik neznanca
Pretučenog u mraku.

Danas je subota.
Danas je nikad,
Nikad je danas
Svejedno i jednako,
Danas je bilo koji dan
U dvadeset i prvom
Stoljeću.

Pjesnik, pisac, budala -
Tepam sam sebi,
Pokušavajući uhvatiti
Frekvenciju
Misaonog telefaksa
Bilo koga
U gradu krcatom
Entitetima
Koji se vole
Nazivati osobama.

Klimam se na
Svom drvenom
Barskom stolcu,
Bradavice se bune,
Traže dodir
Ispod moje
Vrećaste majice.
Tko nisam ja?

Neon domesticus.
Usporeno blebetanje
Iza kora lubanje.
Kukac i dlačice duhana
Na mojoj
Zgužvanoj bilježnici.

Ljudi se uzšetali
Gučući kao golubovi,
Moja znojna glava
Naslonjena na
Pločice iznad pisoara.

Mrtva dječačka pamet
U crvenom horseburgeru.

Natečene bjeloočnice,
Snuždene ping-pong loptice
Puž na djevojačkim
Usnama.

Glave padaju
Iz visine.
Na drvene stolove kafića.
(Mesnato lišće).
Čini se -
Jesen će.



Padobran s rupom


Rasprostirem svoje pjesme
Sebi iznad glave,
Šijem od njih tkaninu.

Od riječi si šijem padobrane
U nadi da će me oni spasiti
Pri mojim svakodnevnim
Skokovima sa
Dvadeset i prvog kata.
Lomio sam si sve kosti
Već nebrojeno puta,
Jer moje tkanje ima rupe,
Moje riječi imaju rupe,
Svačije riječi ih imaju…
Tkanina je često
Slaba i otrcana.
No, još sam nekako živ.
Do sada se nisam usmrtio skokovima.

Dan za danom šijem riječi,
Ranjavam si ruke čavlima
Što sam ih probio kroz
Svoju staru pisaću mašinu.
Ona se svojim tipkama
Zveketavo smije
Mojoj grčevitosti,
Dok je ja preklinjem
Da me sasluša…
Kurva.

Živim u patološkom
Strahu od visine,
Znajući da će zadnje
Što ću čuti pred smrt
Biti zvuk paranja riječi
Iznad moje glave,
Zvuk cijepanja riječi
U ružne i beskorisne
Vijoreće krpetine.



Samoljubivim pjesnicima


Šuštanje papira
Poput plahte nekog nemirnog mrtvaca
Iz kuće strave
Putujućeg lunaparka

Laž; posegni, dohvati -
Kilometarski konac i udica
Vise s neba,
Na udici radioaktivni kukac.
Inspiracija kao hladan hamburger
Od ljudskog mesa.
Uhvatiš se za kuku i njišeš se
Poput djevojčice na ljuljački.
Zaigran, bez misli,
Nebo ti namiguje u objavi
Tvoje posvemašnje mudrosti,
A škrge izrasle, već prilagođene,
Dišeš, prdiš i sereš kroz škrge,
O ti više biće,
Pjesniče,
Samouvjereni, samoizjedajući,
Samohraneći pjesniče.

Tvoje postojanje ne opravdavaju
Niti sve neizrečene
Stvari na svijetu.

 

Boris Kvaternik je rođen 1987. godine u Zagrebu. Završio je srednju Grafičku školu u Zagrebu. Trenutačno studira kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu. Zastupljen je u beogradskom zborniku Junaci urbane bede i zborniku studentske poezije Moj tata plače u kinodvoranama. Objavljivan je i u tiskanom časopisu Avangrad, te na nekoliko web portala. Čita poeziju na tribini Jutru poezije (jednom izabran za pjesmu tjedna). Čitao poeziju još i u Beogradu, Velikoj Gorici, na Radiju Zelina i na Hrvatskom radiju. Osvojio je prvo mjesto na natječaju Svijeta Kulture. Živi u Zagrebu.