Janis Stingas

 

Video sam kako raste kamenje

 

Jedna vrsta kišobrana


Sadim pravednu zver
u nozdrve sveta

                        *

Vučem svoj smeh
                        životinja
oseti moj miris i trči
u naopake mesece

                        *

Sećanje je kofer
zaborav je dva
pokrenimo svetlost ispočetka
da vidimo da li insistira na uglju.
Ja nisam ubeđen, vidiš,
Imam da održavam toliko buktinja.

Buktinja prva:
           Naslanjaš se na mene
           i moja krv otvara velike pupoljke
           na kraju neće ostati mesta za mene

Buktinja druga:
           Da se igraš s nulom
           a da ostaneš na asu

Buktinja treća:
           Ova potrebitost
           ne-stajanja –
           vozar zveri
           ali i hrana vožnjama,
           poželeo sam telo
           u njegovom produžetku u sunce,
           sada tražim od poezije
           da mi slomi ruke

Buktinja četvrta:
           Ova u koju bacam zaklane pesme.
           Ova koja me čeka.

Buktinja peta (još nazvana i obična)
           Ludače, izbiće nam požar zbog tebe

                                   *

Toliko cigareta
s ogromnim okom
Κoncipiram Boga
kao migrenu prirode:
Svet stvoren od svetlosti
koja je sebe ugrizla za rep
Ljubav kako puzi
néma u tkivu
              petarda – ljubav
a nebo povređeni

otud i tolika vata u oblacima

zato se vraćam            pola poražen
                         pola prebijen

zato nam se ptice svete

                        Ah, želim da sve bude zaboravljeno
                        i da govorimo opet o ljubičicama...

Ipak istina je
vrsta kišobrana
otvara se         zatvara
                         uvek mokra

                                   *

Moj poslednji čin
biće grimizni sneg
padaće sa treskom
neće se nikom dati.



Proročanstvo koje se raduje svojoj penušavosti


Samo da mi je moj glas
                          pa makar nemao da jedem

jer lepo je kad se tela palindromizuju
(iz jednine u množinu
i obratno)

lepo je premošćivanje uzdisaja
(klimavo ili solidno – svejedno –
dvostruko lepo jer je svejedno)

lepa zagonetka, to cveće

Ali nastupiće vremena
s oporim sekundama
da opustoše vidik
da ga pretvore u Sibir

Toliko, za one koji putuju prema letu

Mi ostali, nastradaćemo na drugi način

Jednog dana
neko će naći konac kako visi s neba
povući će ga i

pašće svi bicikli anđela
             svi
             kad vam kažem



Tragač uvek prvi nestaje

                                     Jer poezija je prosjačenje
                                     ali na kraju


Mogu da vam govorim prosto
mogu i iglama

Znam gde lavež nosi jaja

              sve u grudi do korena

ako zavoliš provalije
izbacuju te brže
i ne slušaj jarko crvene jabuke1
ni idiotske kompase
koji kažu da ćeš nestati
i da Bogorodica
šiba prosjake

Uostalom rekla ti je to i u snu:

„One koji su sazdali san
u svakom vremenu neukaljan

One koji su raširili svoje udove
            ka svetlosti

            pretežno

one koji su se umesečili

ja ću ih podojiti.“


II

Ovde dokle smo stigli
vazduh se savija

Treba da naučiš da dišeš
kao pesma

u suprotnom vrati se nazad

i ne smej se

to graničenje s ništavilom
doći će nam glave



Vežbe disanja


Okrenuo sam dušu naopako
i video sam kako raste kamenje

(s malo svetlosti)
slučajnost očvršćuje i dešava se

da se ptice popnu visoko
             a zatim ih
             sunce raštimuje

Pokušaj da dišeš normalno
azurno unutra – azurno napolje
u jednom dahu sve se ponovo dešava
Nego, to kamenje –
            sve se daje kao brijač
i ako želiš dublje
azurno unutra – azurno napolje
ako želiš dublje

samo hrabro

            Ovaj svet je
najmilostivija vrsta Nikad

Nikad znoj
toliko s krvlju



Prosta matematika


Kad sam dosezao četvrti kilometar tišine,
otpali su mi ekseri za Boga i za sunce.
Otad, kružim s velikim ništa pod pazuhom.
U početku to je bila obična vreća za spavanje
– znate, ulaziš, dakle sanjaš.
Sada je to ogroman internat
za duševno nezapaljive.

Kad je sve to nastalo od nule
zamislite šta bi moglo da se desi s Jednim.



Nikad ne stavljaj proleće u zagradu

                                   u meni su dve žice
                                   povežeš ih
                                            i upali se ništa

Povlačeći jezičak svetlosti
eksplodirao mi je anđeo

da si samo video to staklo i perje –
ali čudom sam se spasao

jedina ogrebotina moje sećanje
i što malo (u Proleće) šepam

Što se ostalog tiče

spavam normalno

poslovi                        deca

            dobro

da li i tama ima jezičak?

                        *

Kad je čudo gladno
             sijaju i laži
da me ponovo nađeš
                          potrbuške u vremenu

i ono se igra sa žicama

sviđaju se obojici

                        *

Ruke mi više ne drhte
i to bi trebalo da vas plaši


sa grčkog preveo Vladimir Bošković

 

1 U poznatom narodnom predanju, Crvena jabuka (Kókkini Miliá) je kraj sveta do koga će poslednji vizantijski car Konstantin XI, „okamenjeni car“, oterati Turke kad ustane iz groba da oslobodi Carigrad.

 

Janis Stingas (Γιάννης Στίγκας, Atina, 1977) diplomirao je medicinu. Izdao je tri zbirke poezije: Potucanje krvi (Η αλητεία του αίματος, 2004), Vid će početi ispočetka (Η όραση θ’ αρχίσει ξανά, 2006) i Izjednačena rana (Ισόπαλο τραύμα, 2009). Pesme su mu objavljivane u književnim časopisima i uvršćene u antologije savremene grčke poezije. Prevođen je na engleski, italijanski, francuski, nemački i bugarski jezik.