Maja Ručević
Strogo kontrolirane enklave
SamoIZUZIMANJE
Izuzimam Se da bi se rodio faktor održive vitalnosti
To što govorim je jezik prisile, strahom uglavljen u potrebu
Sve moje je ničijim pristankom tuđe, prešutni kozmički konsenzus
Sva pitanja o izvjesnosti obilježena su predznakom SUVIŠE
Dogodim li Se voljno, običavam reći riječ dvije o rastancima
I tako unaprijed pothranim rasap mita o sreći
Podvlačim crtu debelu kao skrupul kojeg varam
Potom hodam bezdomnim zemljama kao na trapezu
Ako se lišim privida o miru, izgubit ću korak
Izgubit ću UZRUJANOST, rutom raslinja
Možda izgubim i ključeve od morskog hrama
Gdje ću se, tada, dodana, ulijevati?
Izuzimam Se, slutim nešto poput posljednjeg pronalaska
Enklava
Ustrajem na pravovremenom skanjivanju
I lakiranim nanosima laži
Mene to uopće ne mora boljeti
Ni stvarati mi izlizane epizode sućuti
Nekad se unutar naših komuna stvore
Mali čirevi za sebe
Strogo kontrolirane enklave
Enklave doživotni ožiljci
Razorni urlici i mobilizirana strepnja
Da će se potrošiti vrijeme
Kao takt kurvinih potpetica
Tako različit od majčinog jecaja
I sličnih tipskih jeza
Potrebne su vješto probdjevene noći
U snu san snu ruku dade
I poreže ju na odru svijesti
Dugim preciznim bolom /muškog roda/
Potom, s vremenom, uvijek nekako kroz fiksnih petnaestak dana
Sve krene širiti se i bujati sve dok ne počne nalikovati
Na prozni nabujak u ispovjednom tonu
Enklava možda smogne snage da poleti van orbite
Da izbjegne sama sebe
Ili bar miris čistoga pamučnog oprosta
No obično je suviše strogo poslanstvo
Na obalama kmica iz prethodnog
Imaginarija
Urasla paraliza
I kruta statika koraka
U tvom naručju je automatski kobno
Medvjedi posuti injem
Plešu lanjsku polku
Navinutom mehanikom kineske spačke
Jutra su smežurana
Kao da se
Već nekako
Navikavam
Na
Mrtvi
Tračak
SADA
Triptih jednog ratobornog lipnja
Ozdravit ću putem bola, stara patologija kolotečine
Sve je više glodanja i mrmora zdravih, ti si posljednji
Jahač ovog staromodnog svemira, nemam ništa od toga
Rekao si: nismo kompatibilni, ipak, slio bih se u to more
Jutro se pokazalo neosjetljivim na nas
U razboritom eteru mnogo rušilačkih napora
I svjetlost u kutu šćućurene misli na tebe
…
Izbjegavati veseli korak
I pretjerano zimogroznu živahnost
Stvoriti osobnu pogansku semiotiku, carstvo simboličkog opreza
Pokojna gospođo Vječnosti, gotovo svirepo zjapite,
Nemate li možda izbora, niste li baš sjajno obamrli?
Kurvin sine, garote te ne bi zadavile
Pretplaćen si na žilavu samoživost
Jedan dva beskonačno
Sinje vode kraja
…
Zeleno vežem uz anomaliju tvog osmijeha
Manične napadaje beznačajnosti
Rugam ti se, predobro me mrcvariš
Tako neka bude, ti ionako najbolje znaš
Neka bude zeleno razulareno meso našeg boja
Neka se razviju jedra konačnog poraza
Ili barem kakvo rustikalno zeleno primirje
Dođi na piknik ispod vješala
Budi zelen od srama
U čekaonici
San je horizontalni presjek posred mučnine
U ovakvoj noći, u čekaonici njegova reza
Kad bi barem bio zlatan, ne tek prosječan
Jezivo su nepomična sada sva tumaranja dana
Poput na čas primijećenih voštanih figura
Svijeća divlja, afrički zvjezdoznanac
Čujem cilik eola kao najavu posljednjeg udaha,
Kao muklu zvonjavu u nekom selu duha
Sve je to u spomen te dvije tri kapitalne riječi
Koje čovjek utapa u moru svog nadanja
Smisao je precijenjen, voljela bih reći da mi je
Svejedno, da ne posjedujem slutnju
Ruke opet sijeku zrak, opet istost mog «ja»
To nikad neće prestati, ta rapsodija histriona
Kojemu su davno oduzeli pasoš
Putovala bih, možda su još jedino slike koje prolaze
Vrijedne relikvije, kao prpošni autizam!
Što sve stane između redova
Nikad neće na ovu bjelinu
Jer noć otuđuje bdijućeg
On je utvara u čekaonici
On je razlog za Godota
Šaljivdžiju bez takta
Maja Ručević je rođena 1983. godine u Zagrebu. Apsolventkinja je francuskog jezika i književnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se prevođenjem. Piše poeziju i prozu, uglavnom kratke priče. Radovi su joj objavljeni na nekoliko književnih portala i u zbornicima: Priče za laku noć (HKR, 2005, Zagreb), Ekran-priče (2006, Zagreb), Rukopisi 30 (2007, Pančevo), Rukopisi 32 (2009, Pančevo), Zbornik najkraćih priča (ALMA, 2007, Beograd), Van kutije – Antologija novije poezije YU prostora (2009, Podgorica) i časopisu Poezija (2009, Zagreb). Dobitnica je treće nagrade u kategoriji mladih pesnika u okviru festivala Ratkovićeve večeri poezije 2008. godine u Bijelom polju i druge nagrade na istom festivalu naredne godine.
Objavljivala u Agonu:
Agon br. 7, autopoetički tekst Za sve je kriva Jelena
