Brane Mozetič


Zadnja sekvenca i potom mrak

HODAM PORED PARKIRANIH AUTOMOBILA, SUMRAK
se spušta na grad. Iz jednoga se čuje bučna glazba i vide se dvije
sjene. Ona duge kose, saginje se k njemu,
nespretno okrenem glavu, sa sjećanjem na
slične trenutke nježnosti. Potom slabi krik.
Znatiželjno se okrenem, vidim ruku, udari je jednom,
dvaput, a ona se uopće ne izmiče, ne izlazi.
Zbunjeno nastavim dalje, kao u strahu,
da vidim sebe. Kako je teško riješiti se te
kretnje. Malen si se sklanjao pred prijetećom rukom,
velik si prijetio njom. Sramim se, tisuću puta, i
taj prizor u autu, koji mi je izgledao poput izgubljene
romanse, bio je tek zaboravljeno nasilje. Koga da
osudim za takvu školu? Kako se nisam znao oduprijeti.
Kod kuće liježem kraj tebe, kao da se želim iskupiti  
zbog nečega. Savio si se u klupko i ništa ne znaš.
Uši su u oprezu podignute, otvaraš oči i gledaš me.      
Gladim te po glavi, tiho ti pjevam, kao djetetu,
uspavanku, grad je bučan, pun parkiranih
automobila, samo spavaj, samo spavaj.



NEĆEŠ VJEROVATI, KAŽEŠ MI, U MOJIM SNOVIMA
pretvorio si se u zgodnoga mladića, koji prodaje odjeću
na muškom odjelu robne kuće. Svako malo
pogleda se u zrcalo, a kupci željno pogledavaju
u njega. Isprobavaju hlače, pulovere, ponovno
se vraćaju i postavljaju neobična pitanja. Prijatelji
dolaze pozdraviti, cura ga čeka nakon posla, kako
bi otišli u obližnji kafić na piće. Smiješi
se i očito nema nikakvih briga. Kada se
napije, dopušta da ga netko dira, a njegova cura      
odvlači ga dalje. A jednom, kažeš mi, odvukao
sam ga u kabinu, gledajući u njegove plave
oči. A onda? upitam te. Ništa Došao sam kući,
a ti si složio posuđe, pospremio rublje, bavio
se nekim papirima i nisam mogao
svoje snove podijeliti s tobom. Potom ustaneš od
stola i odlaziš. Uvijek odlaziš, kada dođemo do početka
razgovora. Stvarno, možda bi bilo bolje kada bi prodavao
odjeću, svijet bi bio tako jednostavan, a ti bi opet
sanjao o meni, o tome da sam bio netko drugi.



ULOVILA ME. UPRAVO KOD PJESME JAMESA SCHUYLERA.
Ta u pjesmi nema ničeg naročitoga. Trgnem se. Čekam avion
za Švedsku, a ona sjedne. Osjećam da je nešto kopka.
Niti minuta ne prođe pa me upita, što čitam. Doista ne
oklijeva. Okrenem knjigu, da joj ubode u oči naglašen istaknut
naslov, gej poezija. Što bi drugo. Ooooo, razvuče.      
Prekinem usklik i postavim još nekoliko bezveznih
pitanja. Da, Amerikanka je i ide se vjenčati, baš ovaj
vikend. Okrenem oči prema knjizi. Ionako sam gledao
mimo nje. Još malo pričeka, kako ne bi bilo previše očito,
potom ustane i ode dalje. Ljut sam, na sebe. Jer
sam osjetio tu nelagodu u sebi. Desetljećima je
se ne mogu riješiti. Najradije bih knjizi otrgnuo korice.
I zašto te riječi: ulovila. Razvikani autor gej
književnosti, a sada opet dijete, skriveno ispod pokrivača
baterijom osvjetljava crteže u priči za mlade.
Dečki, koji se bez majice igraju na plaži. Glavni junak
mi se osobito sviđao, njegovo vitko napeto tijelo.
Bila je budalasta ta moja napetost, udaranje srca, jer         
tko bi mogao shvatiti kako ne gledam cure, već
dečke. Teško se toga osloboditi, rumenjenja, drhtanja.
Zatvorim knjigu i uđem u toalet. Dok tako stojim
pred pisoarom, s malim u ruci, opet me ošine. Gledam
u mrak pred sobom i ne usudim se pogledati ni lijevo ni desno.
Osjetim tipove na obje strane, slušam mlazove, skoro
uvijek pogledavaju jedni druge. Uspoređuju. A ja, tvrd,
skamenjen, da me neće uloviti. Kakav teret
su mi naprtili! Dečki si ga pokazuju – a ja sam isključen
iz te igre. Jer mislim ozbiljno? Jer čitam gej
književnost? Već odavno su znali i nisu me pozvali
k svojim igrama, kada su kog sasvim svukli.  
Također im je sada nekako neugodno. I meni zbog
njih. Zato što najmanje čitam u javnosti,
tim se najmanje družim s ljudima. Kao da mi je   
neugodno, što postojim.



NOĆI SU DUGE I NE DONOSE SNA. LEŽIM U MRAKU,
osluškujem svaki šum, kada se začuju koraci,
postajem živčan, hoće li za njima uslijediti škripanje ključanice.
Potom se mrak smiri, nižu se slike, i opet novi
šumovi. Tako ide čitavu noć, kratki prizori strasnih
snova, da osjetim svoju kožu, svoje tijelo, koje te čeka.
Onda, usred noći, koraci se nezadrživo približavaju,
srce ubrzano lupa, kvaka se okreće. Vidim,
kako se pijano teturaš, kao da ne znaš, kamo si     
došao. Svlačiš se i liježeš pokraj mene. Tada se živci
oslobode, odjednom, kada ti glavu položim na
prsa, sve se okonča. A ti zamumljaš: Ta zašto si
uopće još sa mnom? Ionako nemaš ništa od mene! Šutim.
Hoćeš odgovor i nešto pijano moljakaš. Stišćem se
k tebi i isto tako ne mogu zaspati. Noć je                      
duga. Počinje putovanje. Na samom rubu si ti, tijekom
sna mi izmičeš, ja pak klizim za tobom, iza mene je pas,    
koji se privija k meni, tako da je polovica postelje potpuno
prazna. Tako putujemo i nitko ništa ne razumije.



DJED JE BIO PRVI, KOJI JE USTANOVIO, DA NISAM VRIJEDAN
življenja. Sa svojim drečanjem išao sam mu tako
na živce, da me zatvorio u svinjac. Možda bi
me svinje pogazile, potpuno malenoga, da me nisu              
oslobodili. Drugi put su me spašavali, kada sam se
prevrnuo u potok, glavu zabio u blato i
nisam imao zraka. Za noge su me povukli
van. Treći put mi je, opet onaj djed, s vrha kuće,
gdje je popravljao brajdu, valjda nesretnim slučajem, ispustio
na glavu oštar kolac, jer sam se znatiželjno naginjao
kroz prozor. Samo sam sišao u sobu i
stojeći gledao, kako mi krv curi iz glave. Ništa
nisam osjetio. Lokva na parketu bila je sve
veća, dok netko nije slučajno ušao u sobu.
Pritom se sjećanje zamagljuje, ostaje još samo to, da
sam liječniku tvrdio kako sam se glavom
zaletio u zid. Morao sam umrijeti. Barem triput,
ako ne i višeput. Potom su me ubijali polako, godinu       
za godinom, dok se nisam navikao, otupjelo sam
čekao da im jednom već uspije. Ti si se trudio
još najviše. Gušio si me, otimao zrak, lomio
si mi kosti, ispirao mozak. Više od tisuću puta
smo se seksali i svaki put si pazio hoću li,
hoću li prijeći granicu i više me neće biti natrag.
Nitko me više nije spašavao. A to je bilo tako
naporno. Još više si me ubijao, kada si se pokraj
mene ševio s drugima, uzdisao i vrištao i
nikada ti nije bilo dosta. Kao da si me gurnuo
u svinjac. Najviše si me ubio, kada si mi u
naručju donio pregaženoga psa, polako, kao u                   
filmu, kao zadnja sekvenca i potom mrak.



SAMO DVA BLIJEŠTEĆA OKA U MRAKU I VEĆ ME
nezadrživo vuče, hitam, kao da mi se žuri.
Rukama istražujem tijelo, po koži i ispod struka,
ustima usisavam njegove mesnate usne, koje
me posve ispunjavaju. Pa ipak, Christopher street
ili Metelkova, nekamo se izgubi, tako da se na
tren stapam sa znojnim tijelima i zaletim se                 
u njega, kada miluje ruku nekog ljigavca. Kaže,                    
prijatelj je u nevolji. Eh, zajeban crnac,                      
Slovenac, Francuz, Bosanac, odjebi, zadrži svoja
jaja za sebe! Ili pak, kada on šeta pokraj s
drugim, kao da nije ništa, ili kao da sam ništa,
teško bi rekao, da je još svjestan. Dani              
prolaze i godine i previše riječi, koje su
bez značenja. Čitam, da je u gradskoj kući neki
političar upucao drugoga. Oba su sada mrtva.
Luda priča se nastavlja i donosi gole fotke
lijepoga ubojice, razvijena tijela, koji je redovito
zalazio u barove, lovio po zahodima,                          
vjerojatno se poput tebe po čitav sat izgubio u
valjda prekobrojnoj gomili plesača. Dobro,
da sam sačuvao hladnokrvnost i nisam te ubio. Što bi
sve spremili u časopise i možda bi se povećala
prodaja mojih knjiga. U njima sam te ubijao
polagano, komadić po komadić, i ostale, nebrojene
žrtve serijskoga ubojice u meni.


sa slovenačkog preveo Romeo Mihaljević



Brane Mozetič je slovenački pesnik, pripovedač i prevodilac, rođen 1958. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost u Ljubljani i dodatno studirao na pariskoj Sorboni. Uređuje biblioteke Aleph i Lambda u okviru Centra za slovenačku književnost, gde se stara i o promociji slovenačke književnosti u svetu. Za svoj rad je primio više nagrada u Sloveniji i inostranstvu. Objavio je niz zapaženih pesničkih zbirki: Sneguljčica je sedem palčkov (1976), Soledadesi (1978), Pesmi in plesi (1982), Modrina dotika (1986), Zaklinjanja (1987), Pesmi za umrlimi sanjami (1995), Metulji (2000), Banalije (2003), Še banalije (2005) i In še (2007). Autor je zbirke kratkih priča Pasijon (1993) i dva romana: Angeli (1996) i Zgubljena zgodba (2001). U samostalnim knjigama dela su mu prevedena na francuski, italijanski, engleski, španski, makedonski, poljski, katalonski, portugalski, bugarski, nemački i češki jezik. Prevodi najviše s francuskoga jezika (Artur Rembo, Žan Žene, Mišel Fuko, Vilijam Klif, Erve Giber i drugi). Priredio je dve antologije književnosti s homoseksualnom tematikom: Drobci stekla v ustih, antologija 20. stoletja s homoerotično motiviko (1989) i Modra svetloba, homoerotična ljubezen v slovenski literaturi (1990), kao i nekoliko antologija slovenačke književnosti namenjenih inostranoj recepciji.
Šest pesama koje donosimo u časopisu Agon objavljene su u zbirci Banalije.