Slavko Jendričko

Pacifička kiša nad Kupom

 

Sudioništvo

 

Plavokosa nasmiješena djeca
poziraju za medije
žilavog magijskog komunizma.

Sa citylighta smijem se u lice sebi
koji se godinama nastanjujem
u pjesničkom graditeljskom čudu.

Iza dobro osvijetljenih prozora
srca nuklearnih centrala
udebljala su mi jezik
kojim brišem prašinu sa stakla.

 

Curenje iz sna

 

Radostan mi je jezik 
kladim se na sretne snove.

Od pekarnice do stana
sačuvao sam manire Krista;
ostarjelim luzerima iz kvarta
rutinski samilostan platim pivo.

Spremni su zaratiti zbog
plijena u kontejneru,
ne mogu ih omesti ni
veseli vrapci u krošnjama.

Dva dana uoči mirovine
žvaćem četvrt crnoga kruha,
ništa ne može pokvariti
nagradu za moje životno djelo.

 

Instinkt jezika

 

Poslije uglavnom lijepoga života
što sam ga proveo odan prezentu
uz cugu knjige žene i krijesnice
nasilan vrag želi nekud van.

Nisam u najboljim godinama
niti sam posve siguran
gdje bi moglo biti to njegovo ,,van’’.

Pretpostavljam ona mjesta
gdje se brže kvarimo
dok smetamo jedan drugome.

Preko balkonske ograde
izbacujem godinama brižljivo
skupljanu biblioteku života,
poslije počinjenog zločina
pokucam na svoj grob
i slijedim instinkt jezika.

 

Crni bog

 

Nisam ti ispričao ni četvrt
od onoga što sam doživio
kao vozač kola hitne pomoći.

Pijani smo do besvijesti
odzvanja limena glazba
anđeli cupkaju na kiši.

Poput priviđenja
maskirne lasice
uz rotirajuća svjetla
pretrče autocestu.

Smrt pokupi leševe
crni je bog nebeske vegetacije.

 

Paški restoran

 

Kada ljubavnici izgube aure
nisu ono što su sanjale čipke.

Skidaju peraje
umjesto stopala.
Idu na počinak
i snovi imaju svoje dno.

Nikada se ponovno ne ljube
broje posijedjele strance u sebi.

Sada smo u sredini igre
znalačkih prstiju čipkarica
osvijetljeni sutonom iznutra
ljepše ćemo pjevati mrtvi
nego nekoć bez sluha u mladosti.

 

Bljeskanje struje

 

Ne boj se lijepe smrti
stežem omču jeziku iz utrobe.

Udomaćio sam nesreću
kao neotuđivi dio identiteta.

Najprije ćemo voditi ljubav
a potom zagaziti u ocean
s onima koji ružno umiru nepobjedivi.

Dok dišem bljeska struja
pomlađuje krv u venama
žene doje djecu kokainom.

Pod video-nadzorom anđela
unaprijed su oplakana djeca
i lastavice na žicama dalekovoda.

 

Crkva

 

Zaboravili smo rat
zašivši usne
dobrotom nebesa.

Ponekad pišamo
u prazne bunkere
dosadne od tuge.

Iz mjehura ispraznimo 
sve što smo znali
o masovnim ubojicama.

Urokani zvucima pčela
polako hodamo na prstima
s odraslim cvjetovima čuda
sunce duboko spava u tenku.

 

Rasanjeni jutarnjom kavom

 

Prije izlaska na ulicu
nazirem sitne pukotine
u ostarjelom humanitarnom zanosu.

One se šire od usta do usta
poput zaraze umjetnih osmijeha
sve ih je rasanila jutarnja kava.

Stidljiv, pod lišće
masline neuspješno
skrivam nepokorivu bolest.

Poput srčanog zalaska sunca
maslina pocrveni
od korijenja do krošnje.

Natopim vatu špiritom
i s ekrana uporno čistim
sve ružne pjege usamljenika
koje ne mogu ukloniti s diska.

 

Propovjednik maksimalnih fantazija

 

U zrelim godinama
daljinskim povezan
s majkom uživam TV nebo.

Prije nego vrati dojku u haljinu
dlanom mi pokrije prolupala usta
osuši nekoliko prosutih kapi mlijeka.

Ruža posađena ispod prozora
otvara cvijet na dalekoj zvijezdi.

S njom procvjetam dolje u toplom krilu.

Potom sam izišao u grad
presjeći vlastitu pupkovinu.

Propovjednik maksimalnih fantazija
otključavam čvrsto skupljene usne
iz usta praznim apokaliptični smiješak.

 

Kupa skrivena iza umnjaka

 

Zrakoplov nikada
neće sletjeti
pilot sabotira život.

Ponad planina
zavijenih snijegom
svi smo puni
ožiljaka sa zemlje.

Odmah nakon polijetanja
njemu je zaspalo srce.

Suicidalan jedino vidi
mjesta svojih nesreća.

Ubrzo sam skupio dovoljno
ohrabrujućeg ludila
da iskočim bez padobrana.

Ponekad neubrojiva
sloboda ostvari sreću.

Sačuvao sam te cjelovitom
svemirskom kapljicom
pažljivo skrivenu iza umnjaka.

 

Lijepa stabla uz Kupu

 

Šećući obalom ne možeš
a da ne zapaziš
puno lijepih stabala za vješanje.

Sjeverac mahnita scenarijem
sumnjivih moždanih signala.

Ni jedno slovo nije obješeno
premda spremno za tamu iza špice.

Uprljana od nesanice prečestih kiša
okrutna jesen provocira samoubojice.

Magija kisne i dalje žilavo pjeva balade
sve dok kasno u noći ne podavi sve jezike.

Patolozi će vješto obaviti obdukciju duše
u njoj i u tebi zatvorio sam oči kao da me nema.

 

Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu kraj Siska. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Nepotpune dimenzije, 1969, Ponoćna kneževina, 1974, Tatari/kopita, 1980, Naslov, 1983, Autoritratto con melo (izbor pjesama na talijanskom), 1983, Crvena planeta, 1985, Proroci, novci, bombe, 1986, Svečanost glagoljice, 1989. i 1990, Hrvatska sfinga, 1992, To si ti, 1995, Hrvaška sfinga (izbor pjesama na slovenskom), 1995, Zimska katedrala, 1999, Orguljaš na kompjutoru (izabrane pjesme 1969-1999), 1999, Podzemni Orfej, 2001, Kada prah ustaje, 2005, U kući malih pustinja, 2007, i knjigu političkih eseja Novčić za Harona, 1995. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Glavni i odgovorni urednik Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak. Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006).

 

 

meni