u smrt

hoda, polako. čini mu se kako mora prvo napraviti nekoliko koraka unutar cipela da bi napravio jedan stvarni korak, da bi stvarno obilježio stazu svojim hodom. unutar cipela ili glave: hoda, teškim koracima, hoda; stazom: hoda. dan je kao stvoren za takav hod, sve se urotilo protiv kretanja, stoji i ne ide. još sinoć sve je obećavalo laganu smrt. ovo sad nije ni nalik tome. ovo sad – kalvarija a ne metak u potiljak. ovo sad je kraj koji nikad neće doći, ovo sad je uspon u smrt a ne iznenadan pad. ovo »sad« je baš sad a po svoj prilici će i ostati.

nema prostora za razmišljanje: hod je isisao sav sadržaj koji bi inače izvirao na razmeđi tijela i svijeta. ni straha nema, samo muka – nema odrješenja.

više od dovršenih koraka, trenuci u kojima noga zastane pa zalebdi u zraku odaju pulsirajući vakuum. nema ni jedne rupice u mekanim zidovima okoliša, da pripusti neki znak koji bi dao naslutiti da će sjekira pasti, oči se zatvoriti pred fijukom čelika, da će nastupiti mrak, usred sunčanog jutra, mrak, usred sunčanog jutra.

nepoznatost

kao u romanu u kojem konvencionalna priča o troje ljudi prerasta u dnevnik shizofrenije. jutros sam se probudio uznemiren. podvojen, utrostručen, raščetvoren, izdevetan, desetkovan, stonog. u lijevom kutu svoga srca našao sam gnijezdo puževa. svud po sebi slinave tragove njihovih mučnih putovanja. na rubovima očiju suze kojih se ne sjećam, svoje. a nisam čitao prije spavanja, ništa. nisam kasno večerao. puževe nikad nisam jeo.

mogao sam ustati, mogao sam nastaviti ležati. ništa se ne bi promijenilo u strukturi tih zbunjujućih trenutaka u kojima su napadi činjenica onemogućavali prizor. prozor je bio zamagljen, od topline i kiše. a soba mračna. dnevna tama, vlaga.

upoznaj samoga sebe, ako se usudiš – šaputalo se po sobi. iz svih stvari progovarala je nepoznatost. više stvarî nego riječî. povremeno muk.

potom su počele padati maske, nažalost. iza njih duboka bjelina, slutnja duboke bjeline.

albert guerre, divni čovjek s pirineja

toliko je gluposti izrečeno i napisano o albertu guerreu, tom divnom čovjeku s pirineja, da ispravljanje povijesne nepravde u njegovom slučaju ne smije biti puka fraza. no, takav je pothvat sve samo ne lagan. jer, kamioni tiskarske boje i papira opsluživali su tvornice u kojima su laži o njemu stjecale dignitet ozbiljnih knjiga; ugledni su se akademici, gonjeni vlastitim probitkom, natjecali tko će zatajiti više podataka koji bi mogli prikazati guerrea u povoljnom svjetlu; leksikone i enciklopedije trebalo bi naprosto spaliti, jer se više ne mogu očistiti od prljavštine koju su poslušni psi svjetskih moćnika nataložili na njegov lik i njegovo djelo. istinabog, postoje dvije ili tri knjige – uključujući i nezaobilaznu povijest historije emmanuela kupinowskog (siena, 1912) – koje su se usudile zaplivati protiv struje, ali su one na vrijeme pohranjene bez signatura u najdublje podrume biblioteka, da se i ne govori o tome kako se u bibliografijama radova o guerreu ove knjige ni ne spominju.

postoje, dakle, ličnosti čija imena ni u kojem slučaju nisu nepoznata prosječno naobraženom čovjeku, ali tek rijetki, koje se u pravilu unaprijed diskvalificira kao šarlatane ili čak sektaše, znali bi i htjeli reći o tim ljudima nešto što se krije iza općeprivaćenih krivotvorina. albert guerre, simbol tog skrivenog svijeta, možda će zauvijek ostati ono što je povijest načinila od njega.

prije prijepora oko oka

bijaše svjetlo. i svjetlo pade na onu točku u oku gdje bî prepoznato kao svjetlo. a oko ne može vidjeti sebe samo, pa ne zna odakle svjetlo i ne vidi zašto je oko, za što je oko, što je oko. oko oka, tako, uvijek je tama. ponekad izuzetna. evo, sad, nož – cap! – otklonit će dvojbe, kad oko više neće postavljati pitanja. tu tamu, taj muk, nadoknadit će riječ, u početku. u početku bijaše dakle riječ, koja kaže:

sve sam učinio
da bih otkrio tajnu –
koja se skriva
duboka
usred oka
sve sam učinio
da bih otkrio tajnu –
bio sam
anatom
fizičar
mistik
umjetnik
sve sam učinio
da bih otkrio tajnu –
tajna je ostala ista
duboka
usred oka

bura izdiše

bura izdiše. – primijetio bih to po valovima i krošnjama da nisam prvo osjetio kako mi nervoza curi iz uha na jastuk, nakon popodnevnog kupanja. zamišljam vlak, onaj starinski, s dimnjakom, zaustavlja se, zadihan, pišti, sve tiše, predah; naravno da se i stroj umori. popuštaju granice između prirodnih i tehničkih metafora; očekujem da se vjetar opet zahukta i da pokrene pejzaže koji će me odvesti. ali ne sada, nemoguće je, ovaj moment se sakrio od svega, od odmora, od mora, od odustanka, od ustanka, od odgovora, od govora.

tuga njemačkih turista

mogu osjetiti tugu njemačkih turista na terasi jadranskog restorana gdje sam ja jedini stranac. more je malo toplije od baltičkog prekjučer, nicht wahr? ali su kobasice baš kao u passauu, schatzi. mogu osjetiti njihove slabe orgazme uz melodiju ZDF-a s televizora u zimmer 105, lošu probavu pretile dječice i oduševljenje kvalitetnim njemačkim priborom za nokte kupljenim na autobusnoj stanici, tu iza ugla, unglaublich. mogu osjetiti istočnofrizijsku dosadu dok slušam frankfurtske tračeve sa majne i odre. mogu osjetiti nestrpljivost njemačkih poslovođa i kuharica u gluho dalmatinsko popodne. ćevapčići imaju osamnaest slova, bavaria je dva eura, njemačkim vicevima se svi smiju, a zahtjevnije pojmove u križaljkama iz beste rätsel riješit će hajdelberški profesor. mogu osjetiti uzbuđenje njemačkog bajkera dok gleda crno-bijele slike safarija u zgužvanom džepnom izdanju i crkvenu tišinu prije plaćanja računa. mogu osjetiti ponos njemačkih kozmopolita i imperijalista, ali putovanja ne vode ničemu, geografija je mit. ćutim egzotično hrvatstvo na dan domovinske zahvalnosti, a već sam pomislio kako ću danas biti bosanac i reći konobaru da burek s jabukama ne postoji.

usred kraja

usred kraja sjetio sam se početaka. torbe su bile uredno spremljene, i stvari u torbi, i sve u glavi, i glava u torbi, kao da nisam znao kud idem (mislio sam putovanje, odmor). već na putu cipele su se izgubile, pjesmu sam napisao, iznenada sam potamnio, kao gušter na kori starog stabla. sjena mi se istanjila, postao sam odredište. a onda nebo, zrak, voda, zemlja – ispleli su ogromnu brzu spiralu, u čijoj je utrobi bilo posve mirno. a ja sam bio uglavnom u utrobi, opijen elementima, molekularno sit. gore i dolje, lijevo i desno, jučer i sutra, svejedno, svejedno. nebo se rasplinulo u zraku, zemlju je potopila voda, ili obratno, svejedno, svejedno. sve je vrh, sve je dno. sve je mnogo, sve je jedno. usred kraja sjetio sam se da sam više od pola stvarnosti sanjao. usred kraja sjetio sam se trajanja, ali više nisam mogao raspoznati momente u kipućem vremenu; kada će početi obred povratka? usred kraja osjetio sam: kičma mi je naglo omekšala, a suglasnici se ukrutili. srce se zavrtjelo kao zvrk na šarenoj ploči. ne bojim se ničega, ne bojim se gubitka, manjka, praznine, bojim se svega, što na mene vreba, bojim se velikog, viška, bogatstva. bojim se malo, malo a fino.

Hrvoje Jurić rođen je 1975. u Bihaću. Posle mladalačkih knjiga Moje prve pijesme (1989) i Moj svijet (1991) objavljuje knjige: Nominativ (nagrada Goranovog proljeća, Zagreb, 1997) i O nastajanju i nestajanju (AGM, Zagreb, 2005). Živi i radi u Zagrebu.