Marjan Čakarević

 

MESEČEVA KĆI I ULIČNI HODAČ

(Tamara Bakran, Mjesečevo cvijeće, Meandarmedia, Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić, 2012. i Marijo Glavaš, GrAD, Algoritam, 2012.)

 

Prošle godine u Hrvatskoj pojavile su se dve, po svemu različite debitantske pesničke knjige: Mjesečevo cvijeće Tamare Bakran i GrAD Marija Glavaša. Njima treba pridodati novu knjigu Ivane Simić Bodrožić, kao i prvenac prošlogodišnjeg pobednika Goranovog proljeća za mlade pesnike Davora Ivankovca, koji ovih dana izlazi iz štampe, čime bi se uglavnom iscrpeo niz knjiga nove pesničke generacije, budući da su Dorta Jagić i Olja Savičević Ivančević već odavno afirmisane autorke. Ali ovde treba dodati nekoliko napomena. Oni koji pomnije prate hrvatsku scenu svakako znaju da je njena dinamika nešto drugačija nego što je to slučaj sa ovdašnjom. To konkretno znači da su generacijske podele hrvatske poezije više plod naknadnih kritičko-teorijskih konstrukcija (mada to, naravno, nije neka posebna odlika samo hrvatske scene), nego što zaista postoje u samim pesničkim praksama ili društveno-kulturnim pozicioniranjima. Sa druge strane, novim, izrazitijim pesnicima obezbeđena je ipak nešto veća kulturnoinfrastrukturna podrška, i veća pažnja makar stručne zainteresovane javnosti, čime se pojedini autorski profili relativno brzo nametnu svojim stvaralačkim individualnostima, a manje kao pripadnici ove ili one generacije ili pokreta. Sve to dovodi do neosetnijih, mirnijih generacijskih prelaza, i umrežavanja po drugim, ne-biološkim kriterijumima. Ovim se, naravno, ne podrazumeva da generacija i novih stilsko-poetičkih paradigmi nema, pa bi tako jezgro nove scene činilo nekoliko pesnikinja i pesnika koji su se pojavili i afirmisali mahom u drugoj polovini prošle decenije, a to su, pre svih, Branislav Oblučar, Ana Brnardić, Branko Vasiljević, Antonija Novaković, Marija Andrijašević i Marko Pogačar. Čini se da ovi autori zauzimaju najširi prostor stilsko-poetičkog spektra, odnosno da se novopridošle pesnikinje i pesnici sameravaju i posmatraju u odnosu na ovaj lirski korpus. U ovlaš skiciranom kontekstu, koji je, razume se, jedna bočna konstrukcija, ali, mislim, ne sasvim pogrešna, knjiga Tamare Bakran stoji kao potpuno apartan pesnički proizvod u odnosu na ono što se dešava na novoj sceni, ne samo hrvatskoj, dok se Marijo Glavaš kreće unutar pesničkog prostora relativno omeđenog dosadašnjom generacijskom produkcijom, smeštajući se negde na pola puta između fenomenologije Braneta Oblučara i razbarušene referencijalnosti prve dve Pogačarove zbirke, ali i donosi nešto novo i drugačije.

Da se Mjesečevo cvijeće pojavilo tridesetak godina ranije, Tamara Bakran bi mogla biti proglašena za pridruženu članicu Beogradske manufakture snova, kao drugi pol lirsko-oniričkih avantura Nemanje Mitrovića ili, možda još više, Mikaila Bodiroge. Ali u situaciji u kojoj ova dvojica autora ni u matičnoj književnosti ne privlače bog zna kakvu pažnju, teško je poverovati da je njihov uticaj dobacio do Zagreba, pa je tako u pravu Petar Gudelj, kada u pogovoru knjigu Tamare Bakran povezuje sa Ivanom Brlić-Mažuranić i Vesnom Parun. Pominjanjem Mitrovića i Bodiroge ovde se pre svega želi reći da je Mjesečevo cvijeće moglo da bude bolja knjiga da je autorka imala pred sobom novije, moderne primere lirske fantastike, tim pre što su se beogradski autori svakako naslanjali na nasleđe Brlić-Mažuranićeve. Kombinacija stihova i lirske proze, Mjesečevo cvijeće, dakle, oblikuje se u lirsko-fantastičkom prostoru koji je ograđen od društveno-istorijskih referenci, čime se sugeriše da taj, unutrašnji svet jeste i suprotan i suprotstavljen stvarnom svetu. Mada slika sa naslovne strane nameće pomisao da je lirska junakinja neka vrsta „Petre Panice“, bajkovite slike su protkane nadrealističkim detaljima i zapravo su više brana od sveta, a manje ili nimalo odbijanje da se odraste. Pesnikinja je najubedljivija na mikroplanu, u pojedinim sintagmama, detaljima, sličicima, neočekivanim obrtima, kao i u dinamičnoj sintaksi, uzburkanom rečeničnom ritmu koji jeste autentičan pesnički zanos. Primer za to može biti pesma „blade runner“: „U sobi, visokoj i plavoj, putuju sjene s jednog kraja na drugi, sjene cvijeća, sjene golubova, baš sve je plavo, samo školjka njenog uha pod zalutalom zrakom sjaji ružičasta, ona u krilu drži haljinu od bogate čipke, ili je to divovski maslačak?, stakla prozora zaustavljaju muhe u letu, zaustavljaju uzdahe pa ih vraćaju natrag u njena tužna usta, i ja sam tu, prilazim joj kroz šapat, nešto mi pruža, što je to?, jednorog od srebrnog papira, uzela bih ga da mi ruka nije od sjene, da nisam sjena“. Još uspelija je lirska minijatura „Skitnica“: „Vidim skitnicu./ Pruža mi veliki rubin./ Opasno je to,/ Ne želim,/ Sakrit ću se iza velike kocke šećera/ Da ne postanem zla prema skitnici“. Sličica počinje kao socijalna, ali se već u drugom stihu preobraća u fantastičnu, i takva ostaje do kraja, s tim što odsustvo objekta u četvrtom stihu unosi napetost i tajnovitost, slutnju nekog nerešenog sukoba, čija je jedna epizoda ovaj prizor. Tamara Bakran je najbolja u ovakvim, nepretencioznim stihovima i prozama, a slabija u trenucima, najčešće u ljubavnim pesmama, kada otklizava u patetiku. Gotovo isključiva okrenutost ka unutra razlog je što Mjesečevo cvijeće ostaje prosečan pesnički debi, ali hrabrost da se ide potpuno izvan glavnih tokova, kao i dobro oko za detalj, mogu biti najava autentične poezije. I to možda najpre ako autorka bude sledila svoj dobar osećaj da socijalne ili psihološke motive odene u oniričko-fantastičko ruho, kao u pesmi „Kradljivica maćuhica“ ili navedenoj „Skitnica“.

Na potpuno suprotnoj strani lirskog spektra nalazi se pesnički debi Marija Glavaša GrAD, koji je dobio nagradu „Na vrh jezika“ izdavačke kuće Algoritam i časopisa Zarez. GrAD nije prva Glavaševa knjiga, 2009. on je objavio roman Libreto za mrtve kitove, a u toku prošle godine izašla mu je i druga zbirka Ciklona, rukopis koji je pobedio na konkursu na Ratkovićevim večerima poezije. Knjiga se sastoji od četiri ciklusa, ali zapravo od dve celine, koje bi mogle da budu i samostalne zbirke. Prva, pod naslovom „Žene“, poema je od četrdesetak pesama koja govori, logično, o muškarcima. Stilsko-poetički, „Žene“ su dobar primer onoga što Mihail Epštajn naziva prezentalizmom kada govori o ruskoj postmodernoj poeziji, a što se sažima u sledećoj definiciji: „Pesničko delo se gradi kao redosled različitih pogleda na stvar, načina recepcije i ovekovečivanja stvari, čija ukupnost čini ispoljavanja njene sopstvene suštine“. Bilo koja pesma iz ovog ciklusa/poeme mogla bi se navesti kao primer: „Muškarci noći provode budni/ Svoju djecu su rodili prstima/ U tami kao krunicu prebiru atome mraka traže/ ći njihova malena usnula tijela/ Godinama kasnije svađaju se s televizorom i/ bacaju bežični telefon o pločice kuhinje da/ pokažu da su još uvijek muškarci/ Veliki i lijepi muškarci/ Glas im je dublji od ti/ šine a kad šute tišina drhti/ Boje se samoće i zaborava zato/ u masi luče ljubav i pjevajući mašu šalov/ ima/ Da ih se čuje/ Da ih se vidi/ I ne drže ništa vrijedno u džepovima/ Dobri muškarci/ Ruke su im uvijek slobo/ dno bijele onako dugačke u zraku ček/ aju da te pronađu i/ zagrle udare ubiju“. Tema „Žena“ je, dakle, dekonstrukcija maskuliniteta. Ali ovde nije reč samo o onom tradicionalnom, ratničko-patničkom, tako karakterističnom za ove prostore, Glavaš ide nekoliko koraka dalje obuhvatajući razne tipove: fragilne, intelektualce, japije, mamine sinove, tatine sinove, muževe, braću, rođake, navijače i brojne druge podvrste ovog zanimljivog zemaljskog fenomena. Upravo zato što je smeštena „unutra“, pozicija lirskog subjekta oblikuje se na nekoliko nivoa. S jedne strane, on se prilično nemilosrdno (vrlo malo ili nimalo „ženski“, kako ga „brani“ Lokotar u recenziji knjige), uprkos ironično-melanholičnom tonu, obračunava sa različitim psihološko-egzistencijalnim kompleksima, čime, sa druge strane, čini sopstveno mesto povlašćenim. Na toj se liniji, na kojoj svaka subverzija jeste istovremeno i ojačavanje pozicije, gradi psihološka dinamika teksta: desno od nje teku ironija, sarkazam ili pak veliki prezir, a sa leve razumevanje, empatija i solidarnost. Pesnik se ne zaustavlja kod opštih, predvidljivih motiva pojedinih stereotipova, već elegantno i dozirano oneobičava različite, manje uočljive psihološke nijanse: „(...) Razilaze se polako dlakavi/ muškarci/ grijeh je otići prvi/ pa korak razvuku taman toliko da u fotofinišu/ bude jasno da ih je netko pretekao“ (30.), ili „Mrtvi muškarci u polutmini hodnika piju pivo/ Noćas papirnati avioni padaju/ brže od onih pravih/ A pjesnici umiru lagani kao otrgnuti komadi/ papira/ lagani kao muškarci/ Kiša je saprala tijelo s moga lica/ Muškarci su pokrstili nebo gr(o)bovima“ (27.). Markirajući tako različita polja maskuliniteta, Glavaš se vešto i zrelo nosi sa komplesknom temom identiteta. U „Ženama“ možda nema radikalnijeg preispitivanja seksualnosti, odnosno, ne-hetero maskulini motivi uglavnom su malobrojni i kamuflirani, ali tema je i bez njih dovoljno velika da bi ovo trebalo shvatiti kao primedbu. 

Drugi deo knjige čine srodni ciklusi „GrAD“, „Rekonstrukcija (s)ličnosti“ i „Bonus tracks“. Razlika između „Žena“ i ovih triju ciklusa očitava se u temi, ali i u poziciji lirskog subjekta. Dok je u poemi reč o povlašćenom posmatraču, kojeg je retko moguće prepoznati kao sâmog aktera lirskih situacija, u drugom delu knjige, bez obzira na lice iz kojeg se govori, subjekat je situaciji primetno bliži. Jedna od karakterističnih pesama druge polovine je „Ne zovem se crveno (UŠTIPNI ME)“: „Poderotine od stakla/ veliki komadi razbijenih ulica/ I svi ti ljudi/ Bosonogi koraci što ostavljaju neprimjetni trag/ mrvica sitno mljevenog kokaina/ Vrele tek izgovorene riječi para iz/ usta i obećanja za kestene bez glasa/ Danas nije bilo kiše/ Grad je suh i spava ispod nadvožnjaka/ Dok ih netko jede oni šute/ Kesteni bez glasa/ I svi ti ljudi kojima je sve dopušteno sve je/ dopušteno/ Ovaj grad slobodom proždire ljude a oni/ ne čine ništa i šute kao/ Ostaju bez glasa“. Ne misli Glavaš samo na Kerumov Split dakako, ovde se radi o epohalnoj socijalnoj apatiji i opipljivom beznađu. Pesnik nesumnjivo pripada levo-revolucionarnom krilu nove hrvatske poezije, rame uz rame sa Pogačarem, čiji se uticaj može prepoznati u ovom segmentu knjige: u navedenom ili podrazumevanom ljubavnom paru koji neoromantično, kao u francuskim filmovima iz šezdesetih, prkosi društvenom poretku. Ali Glavaševe pesme su motivski usredsređenije i čvršće strukturirane. Ono što se može navesti kao jedina primedba ovoj knjizi, a što urednik Lokotar na primer hvali, to su naslovi ovog dela, koji su odveć glomazni i nepotrebno opterećuju tekst, čini se ne uvek isplativim „vrištanjem i pamfletiziranjem“.  

Posebnu dinamiku pesmama daje povremeno deljenje reči u dva stiha, dok se, sa druge strane, sintaksički i stihovno-ritmički niz u velikoj meri poklapaju, a ukoliko se seku, to je uvek poetski funkcionalno, kao u navedenim primerima. Dakle, Glavaš nastupa kao stilski sasvim zaokružen pesnik, koji tačno zna meru i mesto svojih tekstualnih subverzija. Sve u svemu, GrAD je najznačajniji regionalni pesnički debi prethodne godine i Glavaš je pesnik sa kojim treba računati u budućnosti. Posebno bi bilo zanimljivo čitati ga u paketu sa nešto mlađim koleginicama iz Beograda, Anom Marijom Grbić i Anjom Marković, i uočiti sličnosti i razlike. Jer ovo troje autora, rođenih u drugoj polovini osamdesetih godina, izvesno je da donose nov poetski senzibilitet, koji se upravo nazire, a koji je ipak drugačiji od onoga u Prostorima i figurama, odnosno ne pripada onim „mnogima“ iz Pogačarove knjige intervjua.              

 

Marjan Čakarević (1978) diplomirao je i završio master studije na katedri za srpsku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Poeziju objavljuje od druge polovine devedesetih godina u srpskim i regionalnim časopisima, a kritiku, esejistiku i publicističke tekstove u Poljima, Beogradskom književnom časopisu, Kvorumu (Zgb), E-novinama i dr.  Radi u književno-tribinskoj redakciji Kulturnog centra Beograda, gde je, između ostalog, organizovao i vodio brojna predstavljanja novih pesničkih knjiga i razgovore posvećene savremenoj poeziji. Na internet-stranici Kulturnog centra Beograda vodi projekat Pesma na dan. Pored mladalačkih poetskih publikacija, objavio je pesničke knjige: Paragrad (1999) i Sistem (2011).

Objavljivao u Agonu:
Agon br.10:  izbor iz poezije
Agon br. 11: prikaz knjige Čarne Popović
Agon br. 16: prikaz knjige Marka Stojkića