Vladimir Stojnić

 

OD PISMA DO TELA I NAZAD

(Alen Bešić, Golo srce, Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kraljevo, 2012)

 

Da li je u poeziji koja danas nastaje moguća, i pre svega potrebna, revitalizacija pesničkih sredstava neosimbolizma, onih sredstava  koja smo u drugoj polovini veka zaticali, između ostalog i u poeziji Ivana V. Lalića i Jovana Hristića? Nakon iskustava transsimbolističkog pesništva, najaktuelnijeg tokom devedesetih godina 20. veka u Srbiji, postavljanje ovog pitanja izgleda još logičnije. Šta nam danas, u tekstu knjige Golo srce Alena Bešića poručuju upotreba arhaične leksike i vanredno visoka stilska sofisticiranost, na granici jedne anahrone virtuoznosti? I na kraju: vredi li ispisivati ove reinkarnacije simbolizma, na jedan afirmativan način, a ne samo kroz njihov postmodernistički tretman u smislu ispražnjenih znakova jednog prošlog vremena u dekontekstualizujućoj, slobodnoj igri značenja? Jednoznačnih i generalizujućih odgovora naravno da nema, pa se tako i Golo srce ukazuje u našem čitalačkom iskustvu kao knjiga koja nas u određenim slojevima uverava da je takav napor osnovan, dok nam na drugim mestima pokazuje teškoće u realizaciji takve vrste pesništva.

Famozni estetski dometi, zloupotrebljivani toliko puta u kritičarskoj nemoći, kao svojevrsni deus ex machina, i dalje nažalost slove kao aksiomi koji određuju sudove o pesničkom tekstu. I zato je potrebno načiniti simbolički korak unazad u odnosu na puku deklaraciju visokih ili nižih estetskih dometa i estetske uspelosti i upitati se o njihovom poreklu i legitimacionoj moći koju nose sa sobom kako bi odredili naše sudove o delu. Ono što knjigu pesama Golo srce Alena Bešića izdvaja u 2012. godini svakako nisu takozvana pomeranja granica pesničkog govora u pravcu manje istraženih prostora, niti multimedijalni karakter ove knjige, a to nije ni od kritičara već apostrofiran visoki estetski domet pesama, šta god to značilo. Naprotiv, osnovni značaj koji čitamo u Bešićevoj knjizi ne derivira se pretežno iz ostvarenih pesničkih rezultata, već upravo iz pokušaja i njihovih ishoda, ma kakvi oni bili. Taj značaj crpi se iz društvene okolnosti postojanja jednog konzervativnijeg pristupa poeziji kroz koji autor pokušava da se nosi sa problematizacijom onih pitanja koja su za nas i dalje najbitnija pitanja savremene književnosti, a u koje, između ostalih, spada i pitanje dihotomije književno-životno, i (samim tim) estetsko-etičko.  

Golo srce je necikliziran pesnički tekst, podeljen u 30 i numerisanih i naslovljenih pesama od kojih svaka broji 18 stihova. Pesme su propraćene sa 28 ilustracija, a od tih ilustracija sve izuzev dve predstavljaju isečke portretskih fotografija na kojima su prikazane samo oči. Oči koje se nalaze na fotografijama sa leve strane knjige pripadaju autorima čije stihove pesnik preuzima i obeležava kurzivom u svojim pesmama na desnoj strani knjige. Na taj način sugerisan je simbolički susret tela i pisma, izloženost teksta pogledu onoga koji pretenduje na značenje jednog dela tog teksta. Naravno, pošto nije reč o susretu stvarnih očiju i celokupne pesme iz koje se preuzima stih, već je u pitanju susret fotografije očiju i svega jednog stiha u promenjenom tekstualnom okruženju, ovaj nam se susret ukazuje i kao sastajanje dva posredovanja, tek dva mimezisa, što je od velikog simboličkog značaja ako se ima u vidu tema Bešićeve knjige. Pa ipak, ovaj pogled autora na sopstvene stihove uklopljene u tuđu pesmu čini se prenaglašenim i to zato što pretpostavlja danas nepostojeći autoritet onoga koji je stvorio tekst i njegovu nadređenost onome koji taj tekst koristi. U našem čitalačkom iskustvu autorstvo nad tekstom javlja se kao tek jedan od mogućih načina njegovog čitanja (tumačenja), ni u kom smislu nadređen drugim čitanjima i nikako onaj koji će kontrolisati upotrebu, pa makar i naizgled bezazlenim pogledom. Dve preostale ilustracije, one koje ne prikazuju oči, donose crtež derviša koji se vrti, postavljen uz pesmu u kojoj je upotrebljen stih Džalaludina Rumija, i natpis na hebrejskom, uz pesmu koja preuzima stih iz Biblije. Na ovim mestima izostaje taj duboko lični odnos prema tekstu koji je omogućen fotografijom pogleda, ali isto tako izostaje i lični pečat autoriteta teksta-izvornika.

Knjigu Golo srce možemo tumačiti i kao poemu što opravdavaju brojne, lako uočljive činjenice vezane za ovaj rukopis, kao što je ona da svaka naredna pesma počinje stihom kojim se prethodna završava, ukazujući tako nedvosmisleno na kontinuitet teksta. Međutim, značajnije su one materijalne, suštinske ili još šire: poetičke karakteristike koje nizu pesama donose ujednačavajući kontekst poeme. Naime, pesme su realizovane u sličnom, ujednačenom stilskom i intonativnom registru, drugim rečima ispevane su jednim, prepoznatljivim lirskim glasom, koji tematizuje sličan korpus motiva od početka do kraja knjige. Tako se zbirka Alena Bešića, pored mogućnosti nasumičnog čitanja pesama kao samostalnih delova, nudi i kroz mogućnost jednog izmaknutijeg, sveobuhvatnijeg pogleda na celinu. Celinu koja pokušava da rekonstruiše jedno pomalo prustovsko vreme izvan vremena, fantazmagorični svet sećanja, fikcije, toposa mediterana i (re)konstruisanja detinjstva. Ovakav fluidni tematski milje ostavaruje se već pomenutim neosimbolističkim, gustim pesničkim jezikom koji obiluje slikovitošću, kontemplacijom i meditativnošću, jednom rečju istovremenom pregnatnošću i stišanošću glasa. Ova pregnatnost, odnosno punoća opisa i slika u Bešićevoj poeziji na brojnim mestima dobija karakteristike jezičke putenosti, odnosno jednog eskapističkog hedonizma koji u prividnoj odvojenosti od sveta konstruiše privatni univerzum sitnih zadovoljstava i fetiša pripisanih lirskom subjektu. Pomenuta arhaična leksika, ono što je na početku ovog teksta okarkaterisano kao neka vrsta anahrone stilske virtuoznosti, ukazuje se kao brana tih zadovoljstava, kao opna koja omogućava strogo kontrolisanu razmenu sa spoljašnošću, neku vrstu osmoze.

Predstavljanje unutrašnjeg sveta lirskog subjekta, interiorizacija koja ostavlja tragove na jeziku postavlja se često u Golom srcu pored onoga što je doživljeno kao eksterijer, stvarnost ili svet izvan subjekta. Tako autopoetičke nedoumice u pesmi tačan ugao prekida iznenadni zvon mandoline i zvuk sardela koje veselo cvrče na žaru, vraćajući akcenat pesme na percepciju spoljašnosti. Ovo jukstaponiranje stvara ritam koji knjigu čini dinamičnom, ali istovremeno realizuje dominantnu temu knjige, a to je odnos teksta i sveta, pisanja i iskustva. Motiv osujećenog pokušaja da se svet zabeleži unosi u pesme temu problematizacije inspiracije, (ne)mogućnosti stvaranja koja se, paradoksalno, samim tim postupkom izneverava. Naime, tematizovanje ovih problema javlja se upravo u jeziku i tekstu, drugim rečima u samom činu stvaranja, govoreći u prilog tome da je već konstatacija nemogućnosti mogućnost sama po sebi. Na taj način, i pored deklarativnih izjava lirskog glasa da iskustvo nadilazi čitanje, ovi procesi se pokazuju kao komplementarni: samo čitanje jeste iskustvo, a priroda već zadatog iskustva se oblikuje prema čitanju. Tako se i pored deklaracije lirskog glasa, dihotomija sveta, odnosno iskustva sa jedne strane i čitanja, odnosno teksta sa druge strane, pokazuje kao neodrživa, i o tome svedoče poslednji stihovi pesme katkada: Da nadvladaš otklon,/ i između riječi i stvari nikada ne biraš stranu.

Nemogućnost stvaranja, odnosno nemogućnost kreativnog dovršavanja sveta koju doživljava lirski subjekat knjige, dovodi do učestalog javljanja tautologija i pokušaja doslovnog prihvatanja stvarnosti u kojem ono što se čulima percipira gubi mogućnost simboličke transpozicije i biva samo konstatovano u svojoj neposrednosti. Taj postupak možda je najevidentniji u pesmi uzmicanje:I ma koliko trljao / kapke, izoštravao pogled, maslačak konačno ostaje / samo maslačak, ništa više ili manje od toga, ne kakvo / majušno sunce što tinja u travi, niti žuta sumaglica koja / se, uvježbanim algoritmom sjećanja, bistri u sliku / Davidove zvezde na rukavu mršuljavog dječaka. Pa ipak, pesniku je dobro poznato da je takva neposrednost u percepciji sveta utopija, pa se redovno u stihovima Golog srca rezignacija pred nemogućnošću opisa sveta pretače upravo u simboličke opise tog sveta. Ovu dinamiku sledi i stilska dinamika u kojoj retoričke pasaže, odnosno unutrašnju zapitanost lirskog glasa presecaju naizgled lekoviti upadi stvarnosti realizovani kroz pesničku sliku i deskripciju.

Termini lirski glas i lirski subjekat u dosadašnjem delu teksta nisu korišćeni kao sinonimi jer je u knjizi Alena Bešića na delu razdvajanje ovih instanci, na jedan brižljivo osmišljen i poetski ubedljiv način. Naime, najveći deo pesama ispisan je u sadašnjem vremenu drugog lica jednine. Glas koji saopštava pesme obraća se lirskom subjektu koga na taj način tematizuje, i čije aktivnosti opisuje. Ovo izmicanje instance koja saopštava u domen objektivnog posmatrača/glasa svedoči o identitetskom problemu koji se javlja u pesmama. Minucioznost sa kojom pomenuti lirski glas opisuje profil lirskog subjekta, i znanje koje on ima o lirskom subjektu svedoči o suštinskoj nemogućnosti razdvajanja ovih entiteta, odnosno sugeriše moguću istovetnost lirskog glasa i lirskog subjekta. Razdvojenost se dešava isključivo na planu strategije, forme i ona svedoči o traumatskoj prirodi identiteta u Bešićevoj knjizi, ali ona isto tako u čitaocu budi pitanja o verodostojnosti glasa koji nam se obraća, o njegovoj objektivnoj (ne)mogućnosti da navedene stvari uopšte zna kako bi nam ih naizgled objektivno preneo. Zbog toga je velika važnost stiha kojim knjiga počinje, a koji glasi: Paziš kome se pričaš i ko te svjedoči. Ako je ovakva vrsta pažnje potrebna lirskom subjektu, i ako je postavljena na sam početak cele knjige, nije li time relativizovan lirski glas koji je preuzeo na sebe govor o lirskom subjektu, o junaku ove poezije? I ako je lirski subjekat zaista pazio kome se poverava, da li onda ipak treba pokloniti poverenje glasu ovih pesama? Spisak mogućih pitanja na tu temu ovde se ne završava, što govori da je problem identiteta u knjizi postavljen na način koji zahteva saučesništvo čitaoca. Sa druge strane, konstantno sadašnje vreme u kojem se glas obraća, kao da dočarava zamrznutost bitisanja lirskog subjekta koji postoji u datom trenutku, kao u nekakvom direktnom prenosu njegovih aktivnosti, aktivnosti čije je ishodište već poznato onom lirskom glasu koji ih i opisuje, iako je reč o prezentu. Jednovremena razdvojenost i isprepletanost ovih instanci dodatno je pocrtana prisutnim motivom dvojnika kao u pesmi antimarina I gde lirski subjekat odmiče lice od iskrivljenog ogledala i u narednoj pesmi pod nazivom iz tmine djetinjstva koja donosi sjajne stihove: Užasava te ideja o / dvojniku, ogledala koja pamte odraze, rasipanje/ riječi.

Ubedljivost pojedinih pesničkih rešenja u knjizi Golo srce, kao uostalom i u svakoj pesničkoj knjizi, varira, i kreće se od sugestivnih, harizmatičnih i veoma uzbudljivih slikovitih i retoričkih fragmenata do pomalo stereotipnih, artificijelno arhaičnih figura koje na nekim mestima ostavljaju utisak preteranosti i neadekvatnosti. Takve pre-lirizovane figure ipak nisu česte u knjizi, a prepoznatljive su uglavnom na onim mestima gde se nekritički koristi genitivna metafora i tamo gde izostaje strateško opravdanje izbora arhaičnije leksike. Nije zahvalno secirati pesme u potrazi za ovakvim sintagmama, ali pomenućemo samo one najevidentnije: posljednji damari svetlosti i baršun mahovine (pesma zlatni presjek), patina teških mirisa (glad), opiljci sastrugani sa zgure sjećanja (wintering), kljun nevidljivog djetlića svrdla u ritmu tvog raskoljenog srca (s onu stranu dobra i zla) itd. Čini se da su to cene neosimbolističkog govora u poeziji koji danas ne može imati onu zvučnost i značaj kakvu je pokušao da zauzme 90-ih godina 20. veka u srpskoj poeziji. Međutim, varijabilnost uspeha pesničkih rešenja je imanentna svakom pesničkom tekstu i ona ne može relativizovati to da knjiga Alena Bešića pravi značajan pomak u odnosu na metafizičko pesništvo devedesetih. Ona to postiže drugačijom percepcijom, drugačijom vizurom problema u pomenutim odnosima koji imaju nekoliko dihotomnih inkarnacija, kao što su pismo-telo, tekst-svet, pisanje-iskustvo, ali koji se uvek javljaju iz istog centra. Iracionalizam, ezoterijski, kosmogonijski i mitološki motivi svojstveni većem delu navedenih transsimbolističkih poetika, kod Bešića dobijaju jednu recentniju i utemeljeniju, anti-esencijalističku filozofsku osnovu u kojoj se tekst i svet javljaju kao nerazlučivi, u kojem je i samo postojanje, pa samim tim i pisanje tek igra posredovanja. Međutim, poezija Alena Bešića ubedljivo svedoči i o tome da se svet u toj igri posredovanja ipak može prihvatiti, sa njim se ipak možemo izmiriti i od njega u metaforičkom smislu napraviti dom. Dom u jeziku, i pesmi, podjednako kao i u onome što se često nekritički naziva stvarnošću.

Bez preterivanja se može konstatovati da je knjiga Alena Bešića Golo srce bila potrebna poeziji koja se danas piše u Srbiji, i to možda baš u 2012. godini. Ona pokazuje da se danas aktuelne pesničke dileme mogu veoma uspelo iskazivati i u drugačijim registrima od onih koji se nekritički i po automatizmu nazivaju eksperimentalnim, a koji pokušavaju da u jeziku primene necelovitost sveta, tamo gde Bešićev jezik zadržava referentnu funkciju priče o toj necelovitosti. Knjiga Golo srce otežava očekivani odrečni odgovor na pitanja postavljena na početku ovog teksta, navodi na preispitivanje uvreženih i aktuelnih čitalačkih uzusa i u poplavi takozvanih eksperimentalnih generacijskih poetika pokazuje se kao hrabra i potrebna. Pokazuje se kao knjiga koja vraća dostojanstvo ideji lirskog u savremenoj poeziji.

 

Vladimir Stojnić