Dejan Koban
Mehanizam alge
mehanizam alge
deca će saznati poslednja i neće ih boleti
biće lep dan kada bude umro poslednji
ugušiće se od igračke u grlu
od tog dana niko više neće znati
šta znači reč igra
I
Padaće ruke
i klikeri neće naći put
nikoga neće biti kraj uličnog znaka
jer će čitavo čovečanstvo na stadionu skandirati
da želi da oživi leptira
i proputuje sekunde do male večnosti
na kraju poligona su popadale kegle
bile su bez brojeva
niko nije mogao da izračuna njihov gubitak
as je bio predaleko i previše istaknut
parada je otkrila podele
među učesnicima
zastave su se vijorile manje predano nego prošle godine
predviđamo da se vrtimo oko bazilike koja guta
odane svatove i beskrajno saće
niko neće moći da pomogne deci
niko da se isprsi i krene napred
ptice su zevnule kljunovima
i zanemele pred snagom jedinog udarca
upadamo kroz zazidane prozore
više mogućnosti ćemo posuti po tlu
možda se neko ili nešto upeca na naš trik
smešteni na sigurno motrimo kroz jutarnju maglu
igra će se odvijati do kraja
sve je spremno da uskoro procveta
monstrum pada među rebra naših majušnih potomaka
ništa više ne možemo učiniti
ništa više ne smemo pomeriti
možemo samo da se okrenemo i krenemo dalje
tu je kraj
izvan se nastavlja svet
II
tišina se produžava kroz naše otekle pore
sve tiše i temeljnije zastakljena u sećanju
tišina prekriva pesak kojim očevi zasipaju naša grla
da ne bismo izdali opovrgnuta proročanstva
sami smo odlučili da ispalimo vatru i krenemo kroz napuštene gradove
svuda naokolo sakrivene priče čekaju na naše radoznale bore
a možda smo samo mali izgubljenici
i uskoro ćemo pristati uz dok sanjalačke zemlje
niko ne može da preživi na nebu sanjalačke zemlje
vazduh prekriva sluz nametanja
šizofrenija je naša jedina saveznica
ko noću krade kokoši
i ostavlja nam samo trula jaja
sastavljamo dug spisak
sva imena i prezimena su znana
sva imena i prezimena
naša su imena i naša prezimena
niko ne protestuje
lice nula
smešteni u dlanove
bačeni u vlastito kruženje
uvereni da je sva imovina u vatri
koja umanjuje svu imovinu
fabričke ograde nas poseduju
tokom prosečnog života
vrućina kleše spomenike
svake noći oni krišom plaču
noćas prekasno stižemo
na našim mestima su drugačije senke
raskrojeno granje
zakrpljeno nebo
mimo slobodnih parcela
prolazimo kroz hladna skloništa
silazimo polako i oprezno
da ne bismo probudili lenje kolose
transkripcija slobode
ocu
I
na koži
tanjiš
imena
ispuštenih
pokreta
II
dok je padala kiša nedopustivo smo spustili
u naručje zaborava svako svoj matični broj
i prokrijumčarili se u deltu razbokorenih sunaca
III
voleo si svetlost
kada ti je progorela oči
okrivio si tamu za svoj pad
IV
tresnuo si u visinu neba
V
ruka zgrabila ruku
spustila se zračenje namrštene sumnje
VI
odrastao u raskršću modrica
VII
uhvatio si se za naš poslednji pogled
VIII
oči su najveći čovekov bol
IX
nisam se razumeo
te razumeo
ništa
shvatio
algoritam obesti
zaboravio si padanje prozirnih tanjira kroz vreme
stare kamile su ti okrenule leđa i odlučile da za njih budeš stranac
nisi mogao da prihvatiš novo činjenično stanje
poklekao si
sitnice te navedu na samoubilačke ideje
i tada se izbrišeš
iznova skiciraš
mali si
šupalj
žičane ograde te opašu
ograničen pristup
za sledeću pesmu je prostor premalo previše za ludost
mesto koje je bilo tvoje okružili su novim zidovima
materijala je dovoljno
tačka smrzavanja je preblizu
katanac se bacaka po podu
i ne može da veruje sadašnjosti
zaboravio si sebe u oblaku nad jezerom
ljudi bi te rado šupljili u svoje praznine
kada roj bude sazreo doći ćeš do bazena
padni preko
pod površinom će tvoji rođaci hvatati sećanja
i ti ćeš biti svučen
i rastrgan lajaćeš
na dnu raste cveće
postao si ptica
i rastopio se u mozaik
pusti zmajeve
bacamo kapute preko knjiga
jer niko ne sme da vidi
mladi ljudi se neprestano ogledaju u svetlosnim telima
i gledaju cveće na prozorima
oči ih bole od nagomilanih dimenzija
uporni su
uvijaju vezane reči oko svojih osa
čeznu za izlaskom sunca
uporno vade zlatne poluge iz vatre
misle da će tako spasiti našu lepu civilizaciju
u baštama sade grmlje
koje pesnici u ovoj zemlji zovu magnolije
gnječe rukama svoje polne organe
dok misle na bledoljubičaste cvetove
magla prodire u kotlinu
smiruje i one najuznemirenije
sve će polako istruliti
smirimo se
sve će polako prekriti prah
belina zaposeda naše nomadske teritorije oko očiju
videti opasnost
stop opasnost
čuti stop
magnolije zasmrdele mlade žene ravne trbuhe
ko razume reč kraj
ko želi da razume rez na kraju reči ništa
i ništa
sve je smireno
mladi pesnici izbacuju glave kroz staklo
ne vide pohlepne ždralove
koji vrebaju lica što ne slute ništa loše
igramo fudbal
mi ne možemo izgubiti
mi smo stražari nove lepe jednostavnosti
knjige se vraćaju na svoj drugi kraj sveta
gde nema zemlje ni kiseonika
shvatili smo scenario
koji niko zaista neće razumeti
važne stvari na ovom svetu su aktivirale samouništenje
bez panike
još uvek imamo ogromne plantaže magnolija
sekvenca u tri kadra
I
moram da kišim u sporim periodima
silazak
trag
II
utopiš se u južni zid stana
na sigurnom si
teraš sebe u ćeliju i stvaraš ambise
dirigovan
tako se parcelišeš
otelotvoruješ
raskrajaš
III
sve zatvoriš pod daske
kopniš u molekulima znoja
zatamnjenje
zvezde u reci crvljiva rupa u zori rub u jutru
iza žardinjera
leži pesnik
i diše
nepomičan
leži u materici majušnog grada
pretučen
zaboravi da pišeš
zaboravi da misliš
zaboravi da hodaš
pada u državu liliputanaca
ne može da veruje da se povlači
leži vezan dugim tankim nitima
ne uspeva da baci zrak preko
sa slovenačkog prevela Ana Ristović
Dejan Koban (1979) objavio je knjigu Metulji pod tlakom (Podnart, Blablabla & Bla, 2008). Saurednik je pesničkog festivala Mlade rime. Predvodi alternativnu-performans grupu Nevem Nevem.