Dejan Koban


Mehanizam alge

 

 

mehanizam alge

deca će saznati poslednja i neće ih boleti
biće lep dan kada bude umro poslednji
ugušiće se od igračke u grlu
od tog dana niko više neće znati
šta znači reč igra

I

Padaće ruke
i klikeri neće naći put
nikoga neće biti kraj uličnog znaka
jer će čitavo čovečanstvo na stadionu skandirati
da želi da oživi leptira
i proputuje sekunde do male večnosti

na kraju poligona su popadale kegle
bile su bez brojeva
niko nije mogao da izračuna njihov gubitak

as je bio predaleko i previše istaknut

parada je otkrila podele
među učesnicima
zastave su se vijorile manje predano nego prošle godine
predviđamo da se vrtimo oko bazilike koja guta
odane svatove i beskrajno saće

niko neće moći da pomogne deci
niko da se isprsi i krene napred
ptice su zevnule kljunovima
i zanemele pred snagom jedinog udarca

upadamo kroz zazidane prozore
više mogućnosti ćemo posuti po tlu
možda se neko ili nešto upeca na naš trik
smešteni na sigurno motrimo kroz jutarnju maglu

igra će se odvijati do kraja
sve je spremno da uskoro procveta

monstrum pada među rebra naših majušnih potomaka

ništa više ne možemo učiniti

ništa više ne smemo pomeriti

možemo samo da se okrenemo i krenemo dalje

tu je kraj

izvan se nastavlja svet

II

tišina se produžava kroz naše otekle pore
sve tiše i temeljnije zastakljena u sećanju

tišina prekriva pesak kojim očevi zasipaju naša grla
da ne bismo izdali opovrgnuta proročanstva

sami smo odlučili da ispalimo vatru i krenemo kroz napuštene gradove

svuda naokolo sakrivene priče čekaju na naše radoznale bore

a možda smo samo mali izgubljenici
i uskoro ćemo pristati uz dok sanjalačke zemlje

niko ne može da preživi na nebu sanjalačke zemlje

vazduh prekriva sluz nametanja

šizofrenija je naša jedina saveznica

ko noću krade kokoši
i ostavlja nam samo trula jaja

sastavljamo dug spisak

sva imena i prezimena su znana

sva imena i prezimena
naša su imena i naša prezimena

niko ne protestuje


lice nula

smešteni u dlanove
bačeni u vlastito kruženje

uvereni da je sva imovina u vatri
koja umanjuje svu imovinu

fabričke ograde nas poseduju
tokom prosečnog života

vrućina kleše spomenike
svake noći oni krišom plaču

noćas prekasno stižemo
na našim mestima su drugačije senke

raskrojeno granje
zakrpljeno nebo

mimo slobodnih parcela
prolazimo kroz hladna skloništa

silazimo polako i oprezno
da ne bismo probudili lenje kolose


transkripcija slobode

                                             ocu

I

na koži
tanjiš
imena
ispuštenih
pokreta

II

dok je padala kiša nedopustivo smo spustili
u naručje zaborava svako svoj matični broj
i prokrijumčarili se u deltu razbokorenih sunaca

III

voleo si svetlost

kada ti je progorela oči
okrivio si tamu za svoj pad

IV

tresnuo si u visinu neba

V

ruka zgrabila ruku

spustila se zračenje namrštene sumnje

VI

odrastao u raskršću modrica

VII

uhvatio si se za naš poslednji pogled

VIII

oči su najveći čovekov bol

IX

nisam se razumeo
te razumeo

ništa

              shvatio

 

algoritam obesti

zaboravio si padanje prozirnih tanjira kroz vreme

stare kamile su ti okrenule leđa i odlučile da za njih budeš stranac

nisi mogao da prihvatiš novo činjenično stanje

poklekao si

sitnice te navedu na samoubilačke ideje

i tada se izbrišeš

iznova skiciraš

mali si

šupalj

žičane ograde te opašu

ograničen pristup

za sledeću pesmu je prostor premalo previše za ludost

mesto koje je bilo tvoje okružili su novim zidovima

materijala je dovoljno

tačka smrzavanja je preblizu

katanac se bacaka po podu

i ne može da veruje sadašnjosti

zaboravio si sebe u oblaku nad jezerom

ljudi bi te rado šupljili u svoje praznine

kada roj bude sazreo doći ćeš do bazena

 

padni preko

 

pod površinom će tvoji rođaci hvatati sećanja

i ti ćeš biti svučen

i rastrgan lajaćeš

 

na dnu raste cveće

 

postao si ptica

i rastopio se u mozaik

pusti zmajeve

bacamo kapute preko knjiga
jer niko ne sme da vidi
mladi ljudi se neprestano ogledaju u svetlosnim telima
i gledaju cveće na prozorima
oči ih bole od nagomilanih dimenzija 
uporni su
uvijaju vezane reči oko svojih osa
čeznu za izlaskom sunca
uporno vade zlatne poluge iz vatre
misle da će tako spasiti našu lepu civilizaciju
u baštama sade grmlje
koje pesnici u ovoj zemlji zovu magnolije
gnječe rukama svoje polne organe
dok misle na bledoljubičaste cvetove
magla prodire u kotlinu
smiruje i one najuznemirenije
sve će polako istruliti
smirimo se
sve će polako prekriti prah
belina zaposeda naše nomadske teritorije oko očiju
videti opasnost
stop opasnost
čuti stop
magnolije zasmrdele mlade žene ravne trbuhe
ko razume reč kraj
ko želi da razume rez na kraju reči ništa
i ništa
sve je smireno
mladi pesnici izbacuju glave kroz staklo
ne vide pohlepne ždralove
koji vrebaju lica što ne slute ništa loše
igramo fudbal
mi ne možemo izgubiti
mi smo stražari nove lepe jednostavnosti
knjige se vraćaju na svoj drugi kraj sveta
gde nema zemlje ni kiseonika
shvatili smo scenario
koji niko zaista neće razumeti
važne stvari na ovom svetu su aktivirale samouništenje
bez panike
još uvek imamo ogromne plantaže magnolija

sekvenca u tri kadra

I

moram da kišim u sporim periodima

silazak

trag

II

utopiš se u južni zid stana
na sigurnom si
teraš sebe u ćeliju i stvaraš ambise

dirigovan

tako se parcelišeš

otelotvoruješ

raskrajaš

III

sve zatvoriš pod daske

kopniš u molekulima znoja

 

zatamnjenje

zvezde u reci crvljiva rupa u zori rub u jutru

iza žardinjera
leži pesnik
i diše

nepomičan
leži u materici majušnog grada
pretučen

zaboravi da pišeš
zaboravi da misliš
zaboravi da hodaš

pada u državu liliputanaca
ne može da veruje da se povlači

leži vezan dugim tankim nitima

ne uspeva da baci zrak                                              preko

 

sa slovenačkog prevela Ana Ristović

Dejan Koban (1979) objavio je knjigu Metulji pod tlakom (Podnart, Blablabla & Bla, 2008). Saurednik je pesničkog festivala Mlade rime. Predvodi alternativnu-performans grupu Nevem Nevem.