Tibor Hrs Pandur

MINDFUCK

 

1.

Dan-danas već ispovijest čeznutljivoga subjekta može biti subverzivna djelatnost.
Sunce dolazi. Ne znam se zaustaviti.

Uživamo bol.
Svaki osjećaj potencijalno je remek-djelo.
Ali najjača od svega je iluzija propuštene prilike.

Ne zanimaju nas cipele.
Hipnotizirani žudimo za nečim što vječno pobjegne kao misao, do koje te
uvijek iznova dovede činjenica da je prijašnja izmakla.

Bilo koga anonimno očarati.
Biti nadzemaljski egoist i žrtvovati se ritmu.
„Poljupci su zastarjeli. Slučajne naplavine. Staromodne. Jambovi.
Hiperzastarjeli. Slobodni stih zastario. Petrarca zastario. Ginsberg.“

Blaženstvo je osjetiti, da svi vide jednako kao ti. Blaženstvo.
Fenjere vidimo kao dobrovoljno silovanje.
Ništa nas ne ograničava. Rastemo. Picasso akademik.
Picasso plagijat. To nije moderno. To je pitanje metode.
Sada jesmo. Vjerujemo u meso. Suštinu zemlje stalno nosimo sa sobom.
U hlačama. Smiješni smo i banalni, smijemo se sami sebi.
Pljujemo u prženje, u vlastiti ručak. Dobijemo zaušnicu.

Što nas zaustavlja? Gajimo površnost. To je nova prirodnost.
Nastavljamo, kako se ne bismo osvrtali nazad.
Što dolazi poslije. Što dolazi poslije?

Pipam u mraku. Kriteriji su nepouzdani. Govoriti o stilu,
ne kako bi ga se govorenjem prakticiralo, jest parazitski.
Imati kriterije znači vjerovati u sebe kao cjelinu.
U čemu nema ništa postmodernog.
Najmodernije je naravno šutjeti.

Piši! Ako ti to kaže ona i razodjene se naravno poslušaš.
Tako si objašnjavam estetiku. Sve je povezano. I ne smiješ se zaustaviti. Jer ona gleda.
Ako zastaneš, kako bi razmislio o stvari, nemaš talenta. I'm just enjoying. Is the body
nice paper? Technically I mean. Izaziva me. Začinja me. To je nešto posebno, kada
se svuče i kaže: Piši! To je invokacija. To, sve to lako se može izgubiti i opet ćemo biti
praljudi. Improviziramo. Kao srednjoškolci

ŽELIMO IZGOVORITI SVIJET PA POTOM DUGO NIŠTA


2.

Estetski kriminal ljubljana.
Zna li tko te ulice? Neću. I don't to be a pervert.
Zato ne pišemo o seksu i o boli. Svećenici smo veselja.
Pišemo u hodu i zagazimo u lokvu. Okultiramo strah i druge.
Ne opisujemo sex shopove i albanske ćumeze konobara, koji u morbidnom svjetlu
plešu na „Joana gimme Hope“. Nego samo čistu poeziju. Sve ženske su
šutljive i željne i nikad ne plaču u javnosti. Ostajemo vjerni stvarnosti.
Arijadne smo, bez niti. Zaboravljamo.

Nemojte se predati toj nježnoj melankoliji, koja te ulijeva u sigurnost mirisa kao zipka od
mahagonija i nostalgičnih slatkiša.
Ne predajte se bolesti, to je zastarjelo. Pleši preko toga.
Simbolisti nisu željeli objašnjavati. Mi želimo značiti.
Psi smo. Hranimo se vlastitim tijelima.
Jedemo da bismo bili gladni.

Ja nije važno. Nema entiteta koji bi trebalo predstaviti.
Nego više entiteta. Pod utvrđenim uvjetima iz kaosa se rađa red.
Tako nastaje svjetlost. Svjetlost je frekvencija.

Umjetnost je osveta propuštenih prilika.
Ovisnost, na koju si se navikao potiskivanjem egzistencijalne slabosti.
Trik kako miješati duhove u svom smjeru.
Rub jezika je uvijek dovoljno daleko.
Beskonačne mogućnosti otvaraju nam se kao prazna knjiga posred neba.
Otkrijemo Ameriku i ukaže nam se Marija.
Isijavamo. Neka dođe što želi.
Riskiramo ponavljanja, razvijamo metode. Isijavamo.
To nije pitanje izbora. Pljujemo. Dopustimo svima neka uđu.

Stojimo goli uz vjetar ili bez i svaki lahor nas razlije u nježnost,
o kakvoj je Proust mogao samo sanjati.

Iako ponekad dođe. Kada samorazumljivo iščezne i moje usne. Od kojih sam
odrezan. Putuju u Beograd autobusom pazusima i hrčućim i brkatim piljaricama
i tužnim jednookim Ciganima. Rado bi disali i otvarali prozore, usprkos tome što su
ih već otvorili, no i dalje bi ih otvarali. Ne gušimo se. Ne pretjerujemo.
Primjećujemo. Začuđeni. Zatečeni poput djece pred vlastitim izlučevinama.

U suštini mi taj trenutak proleti kao usporen spiralni san te jadne provincije,
gdje je osmijeh gotovo božanska intervencija.

Što se dogodi s tom atletikom duha, poklonjeno kao teglica domaće marmelade od marelica usred strane zemlje, kao mistici mliječnih očiju što nadnose ruku nad urnu Nikole Tesle.

Kako bi ostao poput artefakta u nečijem potkrovlju.
Kako bi ga kasnije netko pronašao i pročitao osjećajući kao ljubavna pisma svojih roditelja.
Da mu lopovska suza klizne u usta preko topla lica. Kao katakomba.
Kao trešnjin cvijet. Kao zavist ove tišine, koja polako postaje passé.

Zhuang Zi je živ i živi negdje na Antarktiku.
Nitko neće znati kakve je ribe lovio svojom mrežom.
Pjesnik tijekom pisanja ne zna što radi.
Traži lusicu, koja nema imena.
Što se dogodi s listom papira, poklonjenom potpunom strancu pod sumnjivim okolnostima ili anonimno kao Treća simfonija?

Katkad smo tužni. I to će proći.
Ponekad pak nemamo drugoga izbora.
PONEKAD SE PIŠE U LJUDE A NE U KNJIGE.
Ponekad sve što je u nama želi postati pjesma i dodir i ispružena ruka.

Ako smo ljuti, govorimo ljutnju.
Ako smo ljubomorni, tiho masturbiramo na što smo ljubomorni.
Ako smo nježni, nježni smo. Ako padnemo, idioti smo.
Ako se zaustavimo pred izložbom, mi smo Miškin.
Ako si izgledamo snažni, oponašali smo Rimbauda.

To djelo će ostati u bilješkama. Predivno i nedorađeno.

Počeo sam, ali ne da bih znao kako ću završiti.
Moja je poezija postala disanje. Ne mislim da će to tko čitati.
Ne mogu prestati. Jedino što se sjećam. Govorio sam:
Polažem prošlost na žrtveni kamen piramide sunca.
I doista sam je položio. Kušam te riječi poput pijanog pavijana.

Tamo i ondje uzdigao sam se u dodiru papira, sve što sam propustio pretvorio sam u
motiv i uvjet tako ga pretvorivši u ključno i nužno. Odstranio pogreške.
Odstranio slučajnost. I spojio se sa svjetlošću.

Postvarili smo si povjerenje u prostranost Sikstinske kapele i gruvali prema
obzorju. Željeli smo nešto dugačko sveto, jednostavno i bez natpisa…
Naravno da smo na početku bili tragičari.
Banalnost našega samoodržanja naučila nas je smijehu.
Nikada nećeš biti više od okusa atmosfere na nečijem jeziku.

Otkrili smo omnipotenciju. Postali verbalni fetišisti. Šljiva. Šljiva. Mucali smo
na sve načine kao nagnuta znatiželja trogodišnjaka.

Genet je znao da si možda tek nijema apstrakcija, tijek isprekidanih osjećaja,
osmijeh u pozadini, panorama.

Bol je podtekst. Čežnja je podtekst.

Sjena, koja ga je tjerala, bila je poput usuda nedodirljive misije
što škilji u napadu predsanitarnoga drhtanja, u svjetlu jadne svjetiljke ili pak moljac u
žarulji.

Želim čekati. Sve drugo je pitanje stila.


3.

Poslušaj…

Je li šum vode tišina?

Jesu li čestice tvojih misli diskovi svjetlosti?

Nije li umjetnost ležati gol i u snu u punoj dvorani?
Sanjati svoju vlastitu tragediju?
Vraćati joj se iznova i opet iznova kao u posjet maternici?
Možeš li svaku kretnju interpretirati u svoju korist?

Sanjao dovršena bića i probudio se još uvijek zaljubljen.
Još Kafka se nasmijao na ovu melodiju. Nema više tame.
Ništa izgubljeno. Gledam čuda na cesti.

Podređen sam kolegici iz razreda, koja me sanja i zadržava za sebe.
Muški se smjeste na stepenicu usred crne vlažne sive ceste.
Povraća u svoje ruke, luta po žuči, koju ne zna posložiti.
Mačka sluša petarde. Skrije se. Pas može samo lajati.
I sumnja da će umrijeti. I umre. A ti možeš zakoračiti u ponor.
Znaš da hoćeš ili jesi. Prije ili kasnije. Sve što živi.

Isuse! Moja misao je prebrza i prepoganska!

Jesam li se vratio, kako bih vidio
ne da bih znao kako mi oči čeznu po vlastitoj plaveti?

Je li se iz kovčežića moje violine istresao homunkulus praznih papira?
Jesam li bio prazna ruka i lovio ih?
Jesam li ih molio kao razlivenu tintu?
Jesu li se nad mojom posteljom ocrtavala kormila?
Jesam li drhtao?

Stric je skuhao zdjelu graha i otišao u Ameriku.
Njegova djeca podmićena vodom od maka
Jure za jabukama koje se kotrljaju nizbrdo.

Što je svijet? Poznajem ceste i ulice. Tamo vani još uvijek je divljina.
Tamo napolju vlada Slučajnost kao krucifiks nad ljepotom horizonta.
Poznajem nebo i poznajem dubinu mora.
Poznajem televiziju. Osjećam li strah, jer su dovoljno moćni,
da me mogu pretvoriti u dijete u Africi?

Razbija li se zora o disk konstelacije?
Može li se zaustaviti ta pošast?
Može se. Ta pošast. Zaustaviti?

Poslao poruku: „Radije sublimne etide nego prazni spektakli!“
Ponekad smo uvrijeđeni, jer se naše etide nekome nisu svidjele.
Potom vidimo da sude kao slijepci o bojama.

Svoje djelo još uvijek odviše staromodno poimamo kao dio sebe i u cjelini.
Iako je tako reći iscjedak. Također su i trenuci slabosti. To brzo okultiramo.
Ne kao sunce oblake. Ne kao oblaci sunce. Sami smo. To ne znamo. Vani kiši.
Gledam kroz prozor. Vidim kroz krov. Fizika tek kažem.

Svako malo dolaze krici kao užas, ponekad se nastavljajući u: „Vuuoo!“, što
znači da je krik tek izraz brzine nekog pijanstva, koje se uspinje, da bi palo;
ponekad su svi na prozorima i promatraju, ponekad plaču i jadni su, ponekad je pak
samo jedan krik, koji nestane dok ga ne proguta podmukla avenija. Tek jecanje, susjeda
se odmiče, upala je u tuču ili nešto gore od toga. Netko plače i nikada neću doznati
zbog čega. Je li se nasmijala? Smije li se u međuvremenu? Netko je tješi. Čudno.

Sreća je kada kažeš nešto što istinski osjećaš.
Prije nego zaboravim! Svijet se urušava. Živčan sam. Trebao bih van.
Smrt pojmimo kao vrata koja se nekamo otvaraju. Sve vidim istovremeno.
Bugarski autobusi. Ljudi u njima kao nijemi filmovi. Koper!
Uz malo sreće otvori se nebo. Dio neba. Usta neba.

I ne slabost nego strah što se skrivao odjeven u sigurne kuće nesvijesti.
Djedovina iščekivanja. I užici iščekivanja. Mješavina. Dijafragma.
Riječ, koju si zaboravio, a sve bi promijenila.

Ljubav je nečija odsutnost. Samoća je galama susjedstva.

Vidim kako moja djela izazivaju nepredviđene posljedice.
Mrtvu vranu u jesenjem lišću mogu shvatiti kao simbol na koji očigledno
namiguje neobuzdanost oblaka. Ali negdje se treba zaustaviti.
Treba šokirati ljepotom. Ili nasiljem. Nasiljem ljepote ili ljepotom nasilja.

Ali nasilje je prejednostavno. Svatko se može pripremiti za krvavo kljaštrenje
svoga spolovila pred alternativnom publikom.
Svatko može prenijeti gađenje i slomljene zglobove, žilete za to može kupiti svaki
seljak. Ali žilete ljepote… žilete ljepote…

KOLIKO STVARI NE KAŽEM
TAMO LEŽE LJUDI KAO KNJIGE, KOJE GLEDAŠ
VRUĆA KUPKA ŠKRINJA KNJIGA
VODA, KOJA SVE OČISTI. VODA, KOJA SVE OČISTI

„POKAŽI SVOJU RANU: Nikada ne možeš biti dovoljno moderan.“

Sanjao, da nešto nedostaje. Nešto što bih morao uzeti, bilo je okrenuto naopako.
Bilo je presudno, a sada je još više. Sjećam se toga brisanja.

Jer osjećam ono što ne mogu vidjeti: Vidim. Svoje oči. Povijest me gleda. Stare oči.
Nestašne oči. Grožđice. Tabernakul. Sakristija. Pjesnici mislima jebu jedni druge.
Množe se kao muhe. Zato je poezija besmrtna.

Traži granice. Uvijek granice. Rub toga ponora od kojeg možeš samo gledati

I jesi

Ne to koliko stvari popišeš i koliko ljudi uvrijediš
Koliko puta se postaviš kao div pred kraj dana
Koliko puta crpiš snagu iz predstave
Koliko puta si već izgovorio sve što moraš
A izvornost tvoje individualne bolesti se razrasta, prekine

Osjećaj da to brbljanje ničemu ne služi. Govori samo zato da može trpjeti sa
stilom. Poput čistačica koje pletu pulovere putem na posao, dok se pruga
urušava. Za svoga sina ili zeta, kojeg neće nikada roditi.
Velike i duge luđačke košulje za svoje misli

Vidio sam kako propadam u nekom drugom stoljeću

Vidio sam kako nestajem

Kako

Bez

Riječi

Nestajem

 

sa slovenačkog preveo Romeo Mihaljević

 

Tibor Hrs Pandur (1985) objavio je knjigu pesama Enerđimašina (2010) i napisao dramu Sen 59 (2009). Uređuje časopis i Paraliterarnu organizaciju I.D.I.O.T. Trenutno je njegov dramski tekst o Nikoli Tesli, Tesla Unplugged u produkciji na Radiu Slovenija. Radi kao slobodni prevodilac i pisac u Ljubljani.