Nikola Živanović

 

Deponija boja 

 

Kukurek i kadulje

Četiri sata na uglu Dositejeve i Brankove.
Svetla tek toliko da obasja dim cigarete.
U zatvorenim stanovima nema mrtvaca,
Niti nad njihovim glavama stoje upaljene sveće.

I tu, jedva vidljiv, nađoh kukurek.
Skrivao se kao miš,
A sa prozora obližnje zgrade
Padala je na njega dnevna svetlost:
Opit sunca na noktu,
Kapljica jedna;
Pažljivo.

Svetlost u sobu ulazi
Na mačjim stopalima;
Ležiš na krevetu kao korpa
Prosutih jabuka, banana i grožđa;
Moja ruka ka tvojim leđima
Njiše se na lakom padobranu.

Iznenada neki stranac,
Bradat i kosmat, gole lobanje,
Prođe pored mene i pope se uz stepenice,
Stepenice, stepenice, stepenice,
Kako glasi deminutiv od stepenica?

Onih malih,
Što na dlan stanu,
Što se penju
Do palca.

Da li da krenem za njim
Do sobe, da ga zadavim.
Crvi po lešu, kukurek usred grada:
Život je neuništiv,
I gadan.

Ima nešto uvredljivo u lepoti ovog cveta,
Nagnut nad njim, šake mi skoro dotiču zemlju,
Ljubavnik, sanjar, po zvanju pesnik – čovek,
Ugrušak kostiju i raka u bašti punoj cveća.

O kako mi se gadi lepota.
Pupak se uvija pred poljupcem
Uzmiče jadno meso, deformišu se konture;
Pre bih ljubio kipove nego tela.
Velike, bele, kipove,
Te oči, što niti gledaju, niti žmure.

Lepota je u mesu, raspeta, kažnjena.
I sunce se diglo na nepristojnu visinu.
Sedam je sati, evo mog grada:
Suknjice raznih dezena,
Pinklice, lakirani noktići,
Tašnice, štiklice, ešarpice
Šnalice bez broja
Maskarice, karminčići
Sve to, sve to, sve to,
Deponija boja.

Iza popišane zgrade bašta
Puna bezimenog cveća,
Što se talasa i otima za vetar.
Dve izdvojene kadulje
Obigravaju jedna oko druge,
Njima vetar rukuje vešto
Kao pletilja iglama.

Našao sam još dve boje u bašti;
O, dve boje,
Ni nalik onim bojama koje znaš;
Ne mogu ti opisati kakve su
Dok ih ne ugledaš
Tim tvojim običnim
I sasvim opisivim očima.

Među belim radama
I zelenom travom
Nešto se crveni,

Prstić tvoj na nožici,
Onaj mali,
Onaj najmanji.

Ispunjava to cvetanje, to preterivanje prirode,
Ta naznaka zrenja i obilja i slasti.
Tako japanska jabuka behara,
Pa latice padaju danima, pad im se vrloži,
A na granama, nema nijedne latice manje.

Tvoje telo
Golo na suncu;

Kako su modri,
Kako su zreli,
Kako su spremni za kušanje,

Otisci mojih zuba
Po tvojoj koži.

Iznenada poče da pada prašina
Po stvarima,
Po debelim granama,
Po lišću,
Po licu,
Po kolenima,
Po cvetovima,

Pada i sve zatrpava,
Prašina
Iz onog
Starog ćilima,
Iz onog
Divno vezenog ćilima
U sedam boja.

Sve boje na tvom nagom telu
Dok slikaš pored prozora.

Žuti obraz, plavi vrat,
Jedna sisa zelena,
Druga narandžasta
Crvena štrafta na boku;

Oskrnavljeni bronzani spomenik!

Zovem te na čaj,

Kažeš
- Sačekaj,
Samo da uhvatim ovo sunce.

 

Nikola Živanović je rođen 1979. godine u Kragujevcu. Završio je opštu književnost sa teorijom. Piše pesme, eseje, književne kritike i prevodi poeziju sa engleskog jezika. Objavio je zbirke pesama Aleja časovnika (sa Aleksandrom Šarancem, 1998), Narcisove ljubavne pesme (1999) i Astapovo (2009, 2010). Uređuje blog posvećen književnosti Spektator (spektator.blogspot.com).

Objavljivao u Agonu:
Agon broj 11, Talenat i pesnička spontanost
Agon broj 16, Tragus
Agon broj 17, Konceptualizam vs. Flarf