Vladimir Đurišić

KOJI SI TI ŠALAMUN 

(Tomaž Šalamun, Riječ je temelj svijeta, izbor 1987-2011, preveo i priredio Josip Osti,
OKF, Cetinje, 2012)

 

Štiglic piše, ovih dana, o tome kako će ekonomska kriza prestati kad se na nju naviknemo, kao i svaka druga. Teško se navikavamo na Šalamuna, teško se navikavamo na to da on neće da se navikne, neće da vikne ni jednu naviku, neće da navija ni za jednu viku: skoro pedeset godina je prošlo od Pokera, u kome piše Kapital je smrt, koja ne iščezava, a Šalamunovo snažno prisustvo ne iščezava, ostaje jednako neodoljivo i zagonetno. Klokoću ilokutorni činovi, kao neke turbinice, u prazno; ne prazno, nego u raznu razornost ništenja, u utišano ništa prozaične prozračnosti logocentrizma: sve što ti sad okreću možeš Šalamunu pozajmiti, šnuru, nitnu, beton, otpadak, pojam, ime. On to uzme, poljubi i baci, krotko, bez religiozne obaveze, a ipak uz neku grozu. Radi se o oblinama, koje popuštaju, koje duše, i onda možeš prstima unutra napipati nešto tvrdo. I prsti sebe pipaju, raduju se, ruka je omiljena Šalamunova Stvar. Rastvara se na prste, pa na brojeve prstiju, i usta su pripijena uz njih, vrte se, veli Šalamun, usta oko ruke. To su neki predmeti, premetnuti, pa ponovo postavljeni. Moramo ponovo izgraditi astal na četiri noge, govorio je Beuys, tako Šalamun ponovo gradi nadrealizam, reizmima, remiziranjem sa serioznim mizerijama i skakutanjem do obližnjeg astala, ne ljuti se, čovječe, ponovo napravljenog. On se obraća, tebi, svima koji su u tom drugom licu dvojine: dijalog, stalno, stalno žeđ razgovora, ali i kidanje niti genitiva, mršenje tih niti, u neke čupave loptice, jer, sve pripada njemu, sada, dok nam on priča, dok on govori, nema više svojina koje su strane, genitiva čije osobine ostaju tuđe: on prisvaja svojim permutacijama. Šalamun je nonšalantan, munjevit, ujeda kao osa iz pokera i leti kao leptir iz Namene pelerine. Kada Šalamun uđe u svoju pjesmu, događa se nevjerovatna promjena, i Šalamun, onaj pristojni čovjek koji liči na svoj stih, posljednji iz pjesme Acquedotto (cijeli život sanjar, premda bankar) pretvara se u hidru, centriranu, ali hidru, monstruma koji uzima riječi, jede ih, pije iz njih sok, oživljava ih i ubija. Žilav je Šalamun, u o-smijehu, a ipak ozbiljan. Ne da da se priđe, a da se ne umoči prst, dim ili magla? To je neka gotovo dječija infantilnost, cut, cut, cut, paste, paste, paste, to su dječija pitanja i prizori iz djetinjstva, sve više, sve žešće i bez brige o rješenjima, bezbrižna pred kontradikcijama, to su izjave i izvedbe, progutane pilulelilule bez brige o kontraindikacijama, kao u nekoj žurbi, u nekom velikom, obuhvatnom zagrljaju. Nema pjesme Acquedotto u ovoj knjizi, i kao što nema ni pjesme Robi, i to je šteta, jer bi njihovo prisustvo ojačalo (pred)postavku o tome koliko je razuđen i razvijen njegov manir, slalom između anegdote i apsurda, metafore i metonimije. Još se nijesmo navikli na Šalamuna, na njegovo vedro kriziranje – proklizavanje poezije. Kapital je smrt koja ne iščezava nikad, to je iz Pokera, toga više nema u Šalamunovoj poeziji, on je to pisao davno, a sa devedesetim i dvijehiljaditim, njegov se vizir mijenja, internalizuje, postaje "neaktuelan" i "ideološki" nezanimljiv, no upravo tu je kvaka 22: upravo svojom dekadencijom on nastavlja ovo podrivanje. Može li (i) o tome svjedočiti i knjiga koja je pred nama? Knjiga ima 178 stranica, obuhvata izbor pjesama iz devetnaest Šalamunovih knjiga, izdatih u periodu od 1987. do 2011, te je sasvim umjesno da se i sam pokušaj pisanja o njoj mora superegorigorozno samonadgledati sa više od par mjesta, da ne kažem, žižekovski, paralaktično. Kako je obuhvaćen dio njegovog recentnog opusa, kojim kriterijumom sjajnog prevodioca i priređivača Ostija? Ovo prije svega imajući u vidu policentričnost i hiperproduktivnost Šalamunovu, ili, pak, upravo detektovanje vezivnog tkiva navedenoga mnoštva. Riječ je temelj svijeta, izvlači odnekud Josip Osti, i meće za naslov ove knjige, ali to baš i nije neki naslov za Šalamuna, više ipak liči (samo meni?) paraetičkim pjesnicima reduktivnog socmodernizma, nego njemu, Šalamuna nije briga za temelje, on se igra kućicama, okreće ih naopako i sklupčava se u njima, ali hajde(ger) de, kad već svi hoće da ga skuće u neku kućevnost, na neki temelj, da ga spuste na zemlju, neka ide i to, mada to tako teško da jeste, iako jeste teško reći šta jeste. Riječ je temelj svijeta, to liči na neko obećanje, neko držanje riječi, neko ukopavanje, više no na igru riječima, i oko njih. A kod Šalamuna se radi upravo o iznevjeravanju deklarativnih etika, pouka, logocentrizama, o namjernom bježanju od takve ukopanosti. Šalamun je postdišanovski pjesnik. Da u njemu nije već bilo prelomljeno dišanovsko kartezijanstvo, OHO-ho godina već poslije Dišana, ne bi Poker ni bio tako velika knjiga, bio njen skandal slučajan ili ne. A pošto ništa nije slučajno, ni Dišan, ni Marks, ni Engels, ni Frojd, ni Niče, ni svi ostali veliki diletanti istorije humanizma, ova njegova pozicija dakako je više od onoga što bismo izvukli samo iz analize njegovih raskošnih poza, ili tačnije, kombinacije promjena istih. Kontekst je, takođe, do danas, odebljao. Šalamun je bio u Americi, i pobjegao, vidio je da kao kustos nema šanse. Vidio je korporativni pozni modernizam Jonesa i Judda, i vidio da tu nešto ne štima. On je već bio neoavangardan, oni su počeli furati neki svoj pop, ali ne Warholovski, još ne, stigao je u San Francisko da se prevodi na engleski, iako u tom trenutku nije govorio engleski. Da sve to ubrizga u poeziju, sve to. On se žuri, seli se, mrda, ne može se posuđivati, može se samo uzimati, za sebe, kao za sve, a ipak, kao ni za koga, za Nikoga, u onom Odisej-Polifemu-odgovaranja smislu. Ne slučajno Odisej-ja-sam-niko-Polifemu, jasno nam je da je nomadstvo neodvojivo od Šalamuna. Nosio sam Deridu Amerikancima, kaže mi u svome autopilot autopoetičkom predstavljanju u Karveru, ali on nije derridijanac koji bi dekonstrukciju shvatio birokratski (Palestrina je birokrat kontrapunkta, veli Stravinski, pa za svoga  kontrapunkt uzora bira prije kriminalca Gesualda de Venosu), kao što i nije. Iako bježi od izglačanog simbolizma frankofonijade, ipak, on je i tu nekakav spektralist. Preuzeo je predmetnoću nadrealizma, i neku ego-nadređenost narcizma lirskog glasa. Ako je taj glas uopšte lirski. Ali spektralisti se gube i bluruju u narcizmu jezika kao sistema, a Šalamun plovi njegovom erotičnom, anegdotskom događajnošću. Šalamun je popmodernista, jedan strašan popmodernista. Time što je, Pokerom, prvi pjesnik jedne kulture unutar koje pravi epistemološki lom, Šalamun je u isti mah i posljednji pjesnik: on pripada posljednjoj generaciji koja je stasavala bez rock n rolla, koja je svoje buntove doista pakovala u poeziju i art, posljednje pribježište (neo)avangardi, kao njen intelektualni superstar, to jest, prvoj koja se s pop kulturom sudarila, ili: koja ju je pravila iz (već) hibridnog rock n rolla; u tome smislu, on je posljednji pjesnik koji artikuliše načine, značenja, tonove i teme koje će preuzeti pop kultura, ostavljajući poeziju u dubokoj sjenci autoreferencija, akademija, u fetusnom zapećku, sve manjeg uticaja. Šalamun je, dakle, ili takođe, otac upravo one tendencije koja se igra sa ambivalencijom suvišne identifikacije (Zašto sam fašist, Poker) koju će do krajnjih konsekvenci izvesti Laibach. On je onaj koji upada u poeziju kao The Beatles u Istoriju muzike, pa za njim mnogi zatim u ta otvorena vrata hoće da zaglave nogu. Raskošni deklarativni diletant, Šalamun ne zna nijednu pjesmu napamet, ni tuđu ni svoju. Ne uklapa se u bardovsku istoriju, ni u program recitatorske sekcije. Dolazi iz svijeta istorije likovne umjetnosti, prvo kao kustos, možda baš zato, iz ove neopterećenosti sistemima književnim, on se katapultira u svemir, i prisvaja: predmete, riječi, citate, žargon, psovke, nježnost, radost, naivnost, svašta. Kad Duško Dugouško u crtanom filmu nacrta žarač (pouker), to je Šalamun, nonšalancija šale, munjevita, Derrida in vivo u crtanom filmu, to je žarač koji raspiruje, duhovitost, dekonstrukcija. Šta je tu, dakle, na kocki, a nije kockasto, ni kocbekasto (vidi pjesmu Edvardu Kocbeku za sedamdesetogodišnjicu), nije squared, a jeste aleatorično, u tome pokeraškom blefu Šalamunovom? Poker je ovdje više žarač, pouker, onaj koji piljka, bocka, raspiruje žar, trlja po ugašenim varnicama i budi nove varnice, na taj način i – pjesnik  nakon kraja. Jarki pjesnik kraja, mogli bismo reći, i pjesnik rozih krajnika. U ovoj svojoj postapokaliptičnoj igri on preuzima i ulogu ludizma, kao i ulog neke oštre zaludnosti. Određene zaludnosti. Ustvari, pjesnik ponovnog započinjanja. I svježine, u smislu: ne moraš znati sve, ni indukcijski tragati, ni dedukcijski stavljati pod plašt neke teleo-logike; evo ti detalj, uzmi dio, sasvim fetišistički, no uz svijest o nemogućoj, a ne neobuhvatljivoj totalnosti. On konstatuje, pitajući, pa se nalazimo stalno sa Šalamunom u nelagodi odgovaranja ovim apsurdističkim pitalicama, vedrog tona, ovim malim disrupcijama naših čitalačkih navika, naše teolo-logike čitalačke. Šalamun ogovara, ogovara i krade, deklarativno krade, da ga svi vide, da svi ruku krađe vide kako spretno izvlači na naše oči tabue iz svojih (Magritovih?) ladica, iz neke performativne tjelesnosti, ili iz perforacijskih rupica. Otvara, zatvara. Ne navlači maglu na predmete, on vadi maglu iz predmeta, kao neku vaticu, kao neke ovčice oblaka, vedro, ne pitajući o materijalu, jer će mu materijalnost pobjeći, jer će ga dodir izdati, ruka ne može osjetiti ruku, a verbalizmi vrebaju, ne samo kao ispadi i ispadanja, kao (prava) snaga (krivudavih) omaški, već i kao jedna istorija vrebanja, lovljenja, jedna istorija eufemizama koja sklupčana šušti u posuđivanju riječi, umjesto u suđenju riječima (prelazi li ovaj instrumental u svoj autodestruktivni dativ), u pjesmama, dakako, ne u stvarnosti. Ali kad se tako brikolažira, kad se tako britko lažira, nesumnjivo se i istinuje, istiskuje neka pasta sa kojom moramo vidjeti šta ćemo. Teško se spira ta pasta, i teško se suši, teško, lakoteška, ili perolaka, perorezosjajolika, mutnoga sjaja. Ali to je jedini sjaj koji nas zapada, kako veli Šalamun: Živi smo samo za hip/ dokler se lak suši. I teško je reći, šta je sve survavanje privatnih stvari u pjesmu, je li to iskrenost, ili mistifikacija, poput poze za oko ključaonice. Šalamun je prije svega ton. Tačnije, Šalamunova promjena registara, ovo produciranje sitnih, stalnih registarskih promjena i pomjeranja, od metonimije ka metafori, od anegdote ka kontemplaciji. On producira svoju poeziju, pegla je, sklapa i servira. Ostijev izbor daje nam lijepo na uvid raspon njegovih transformacija, kao i to kako se forma i dužina pjesme vremenom sažimaju, do sentence; Budnost čovjeka istisne iz života, glasi najkraća pjesma Šalamunova. Kako se izboriti sa sentencijalističkim kičem dok se ovo otključava, (ili i nije za otključavanje, nego za scenu iza rupice, vidi pod: Castelucci, Romeo), to već jeste interpretacijski Šalamunov konceptualno-teorijski nerv, pretočen ovdje u stih-pjesmu, najkraću u knjizi. Ovaj paradoks per se, već tu, istiskuje (onu Dišanovu,  readymade) tubu do posljednjih kapi guste boje. Hedonizam izricanja Šalamunov već jeste veći od pretpostavki svojih isporuka-poruka. Priručna predmetna art-iljerija tu već jeste jestiva, već jeste istrajnija od svojih pred-očavajućih metaforizacija. Šalamunov proces je ovo priručno povlačenje ručne kočnice pred elaboracijama eliotesknoga objektivnog korelatiziranja. Usred vožnje, Derridine, divlje, kroz crveno. Ako ono pak izgleda kao relativiziranje, to je zbog naviknutosti na obzire nametnutih nam vizira ove istorije poetizovanja, to jest poeti-viziranja. Ako liči na neku letimičnost, to je od plošne pomičnosti poetskih slika poentiranja, u rano prekinutim - preokrenutim rukavcima modernizma. U rukavicama akademskog pomoderniziranja. Ali rukavice Šalamunovog rukovanja ovim teškoljenjem rukuju hitro preostalim predmetima (sa ili bez Beuys-ovih astala); tu je ljenost predmeta opjevana do njihovog promiskuitetnog pasiviteta, do konzervativizma njihove namjenske ušuškanosti. Nijesam siguran, pritom, kako da ovdje dešifrujemo kako je sve "izvrnuo puninu riječi i pokazao", kako veli povodom Makovića Maleš, "da u toj hajdegerijanskoj rukavici nije ni bilo nikakve ruke". No osim što je mješavina ontoloških ravni, kakva je to mješavina, i kako je prošivena, o tome briljantno pišu Brejc, Komelj i Kopicl, a ja ovdje samo konstatujem žilavi šarm ove gracioznosti, tačnije, kako je gracioznost hibridna, kako bridi i kako, i dalje, vibrira. Njegoš dobio Šalamuna, javlja mi BSO, dok dovršavam ovaj tekst. Snažno mu stišćem ruku. Ili rukavicu.

 

 

Vladimir Đurišić (1982, Titograd) objavio je knjigu pesama Ništa ubrzo neće eksplodirati (OKF, Cetinje, 2007: nagrada Risto Ratković). Jedan je od osnivača i glavni urednik online književnog portala www.proletter.org. Supriređivač izbora iz nove srpske poezije Van, tu: free (OKF, Cetinje, 2013). Živi u Podgorici.

Prilozi u Agonu:
Agon broj 16, Slika psa u drvoredu
Agon broj 23, mazi me azijo pijanizma

.