Marijo Glavaš

 

iz Infinitiva

Igra

U travi su zmije a djeca nose hlače do koljena
i cipele odvezanih vezica koje se vuku
za njima kao da ih slijede, kao zmije
Mrtve zmije vežu se u čvor baciš preko pa stegneš da drži
dok ne zapnu, posrnu, padnu
Sin ima razbijeno koljeno i rasječenu staru krastu
na podlaktici kći je malo viša i nosi aparatić za zube
Sandale se lijepe na čičak, lako je
poslije ih moraš natjerati da ti vrate dijete kući
da ne gaze na zmije jer su u travi

Čekaš korake, sjediš, primiš poruku
zmije plaze jezik da ih namirišu ne čuju
ali znaju da su to što trči kroz travu djeca

Želiš ih žive s toplomjerom od žive mjeriti temperaturu
poslije ugriza i debljinu kože mrtve zmije remenje torbica etui
dovoljno velik džep da ih sakriješ da ih nosiš
da ne dodiruju travu u kojoj je dugačak trbuh i rep koji bi
dijete uzelo u ruku jer se miče moraš ih dobro pregledati
čitave ih pretražiti jer neće ti sama odati
trebaš tražiti dok ne pronađeš dvije sićušne rupe
i dovoljan razmak među njima crvenilo i tragove trave
a ako ne nađeš ništa onda sačekaš mrak

da utonu u san i tada ih mirisne i otrovane skineš
i kreneš ispočetka

Oštećeni

Dlanom prekriješ lijevo oko i primijetiš da si oštećen
netko vikne gori Reichstag i pao je Berlinski zid
ide reklama za pivo sedamdeset i dvoje ubijenih u Siriji
libresse za obilna krvarenja – upija dvostruko više
trebat ćemo promijeniti gromobran na zgradi
i provesti anketu o neposlušnoj čistačici
ovo je stara zgrada, u vratu imaš žile, grlo, ultrazvuk kaže čvorić
onda CT, rak pluća, a samo si kašljao, pedeset sedam puta šezdeset i dva,
u milimetrima, sreća je u milimetrima,
eutanazija je stvar izbora, pitaj Huga Clausa,
prije toga valja otići u Zagreb, uvijek Zagreb, pusti što govore ovi ovdje,
evo pogledaj, Ani je umro djed oko podne,
vezali su ga da se ne ozlijedi, ne nego jer im je tako lakše, fali osoblja,
u Zagreb, bolje u Zagreb,
reklama za banku, stambeni kredit 5,3% EKS,
povući ćemo neke veze i gore si u ponedjeljak, kažem ti,
novi papa je neki kul lik, spotaknuo se i zamalo ljosnuo o pod,
jesi vidio snimku, svinjetina bez kosti 29,99
jebiga, pušio si tri-četiri kutije dnevno preko trideset godina,
prilično si dobar kandidat,
papa nema jedno plućno krilo, lift se stalno kvari,
u ovolikoj zgradi to je malo je reći nezgodno,
gori na Kornatima, London Bridge is falling down,
ugovorite vašu policu osiguranja još danas,
tiše malo, točno je devetnaest sati, malu s hladnim i Coca-Colu
uvijek nešto gori i pada
dioptrija raste

Dijeljenje s nulom

Brojevi su pregolemi i teški
započni rečenicu nekako drugačije
pojedi prah iz laserskog pisača i onda pljuj
pljuj monokromatsku sluz po zidovima
riječi po tlu, po dahom maloljetnica zamagljenim prozorima skupih
automobila parkiranih u ulaštenom mraku narkotički usitnjene gradske noći
po polovici kruha čovjeka koji ne može kupiti cijeli
iako je prošao još jedan rebalans, izgrađena nova riva i
krenula po svim predviđanjima sjajna turistička sezona
pljuj po predizbornim plakatima, prekrij njihova hladna
dvodimenzionalna obećanja svojim toplim crnim poljupcima
islovkaj nešto lako čitljivo u dlanove nabildanih baraba
koje su toliko sitne da stanu u džep čovjeku s novcem,
neka šmrču slova s prstiju, ti samo pljuj,
veliku tamnu mrlju kao da je netko povratio ostavi
na krutoj ljušturi akademske učmalosti splitskog Književnog kruga
tu su brojevi pogotovo teški, a papir je loše kvalitete i toliko star
da mi je žao onih koji ga dotiču,
pljuj tehnologija je napredovala, sad je moguće izbaciti
dvadeset i četiri stranice u minuti, a modemi odavno više
ne pjevaju dok se spajaš,
pljuj i ne davi s nostalgijom, zar je zaista nekome stalo
do vremena kad se zbog sporosti učitavanja fotografija
svršavalo na prve naznake bradavice na ekranu
i tu pljuj, pljuj na prošlost koje nema i one koji joj se uporno vraćaju
bez namjere da je zgrabe za vrat i utope u kaljuži sadašnjosti,
ti su i od budućnosti sposobni umijesiti prošlost,
pljuj po nedodirljivom i po onome što ne postoji
sigurno je negdje ostavilo otiske onih što ga zagovaraju,
pljuj jer brojevi su veliki, iznosi su golemi,
kolone dugačke i ako te tko pokuša zaustaviti
pljuni, repetiraj i prijeđi u novi red

Padaline

Meteorolozi griješe ali meni to danas više ne znači ništa
slike u koje upiru prstom brojevi koji isijavaju temperaturu
tonovi sive koji prizivaju oblake i gustoća paralelnih linija koje
govore količinu kiše
meteorolozi griješe i nije ih briga jer
već sutra imaju novu priliku za smijeh a ja
stojim u nadsvođenom prolazu i gledam velike naslovnice u
staklenom izlogu knjižare nosim kratku majicu a vani je hladno i puše
nosim krpene tenisice a pljusak ne popušta
knjige su ambalaža za riječi
meteorolozi lažu pokretima
mokar sam i smrzavam se
jedan je srpski pisac na rezidenciji u Splitu
hodali smo kroz grad on zastaje dok priča i kaže
da se jednom zaustavio na semaforu a neki mu je ulični trgovac
provlačeći se između automobila u leru pokušao prodati violinu
prije nego se upali zeleno
ne možeš takvo nešto odbiti pomislio sam
jer sutra možda više nećeš imati šansu
nosit ćeš fine lakirane cipele i štofano odijelo
padat će kiša puhat će i biti hladno i nitko
neće prodavati violinu na semaforu
a meteorolozi će se smijati
kao svaki dan kad se ugase kamere

Kamenje

Između ne mora biti ničega
zrak će nas udisati neparne i nijeme
a zvuk kamenja što se spušta niz plastični tobogan
nadglasat će tišinu koju su proizvela djeca kad su otišla
Kamenja je uvijek više od nas
uvijek više nego ih možemo ponijeti
Dobio sam žuljeve od one rupe što smo je iskopali
da izvadimo kamenje koje se skrivalo pod zemljom
i posadimo biljku kojoj će korijenje moći
nesmetano rasti kad joj ga zakopamo tamo gdje je bio kamen
Moja je sjena zamahivala sa mnom
bili smo isti suton u nelegalnom vrtu ali njena se oštrica
spuštala snažnije i prodirala dublje u tlo,
točno tamo gdje je moj metal zapinjao ona je dijelila
Između ne mora biti ničega ali negdje zapne
Mi nikada nećemo moći pod zemlju, nikada kao kamen
Biljkama kamenje zapravo i ne smeta
one ga umiju zaobići, a ako ih se posadi u procijep provuku se
Možda bi i nama to uradile kad bi rasle oko nas,
zaobišle nas ili nam se provukle kroz kosu,
kroz prste, između nogu i ispod jezika
Tako smo sami
Nikad nisam vidio takav kamen
uvijek je bar još jedan negdje pored
ako i nije može ga se odcijepiti od prvog
A što s nama
Tako smo svršeni
Od nas se ništa ne da napraviti, a sve što odcijepiš
ne vrijedi
I da, uvijek je bar još jedan negdje pored
ali između ne mora biti ničega
iskopana rupa, uklonjeno kamenje, zakopana biljka

 

Marijo Glavaš je rođen 1986. godine u Splitu. Piše prozu i poeziju, književne osvrte, kolumne, intervjue s domaćim i stranim piscima. Objavio roman Libreto za mrtve kitove (2009) i dve zbirke poezije: GrAD (2012) i Ciklona (2012).