Jelena Nidžović

 

Konveksni potezi pisanja

 

Mape mira.

Koordinate su:  tišine. I glasovi voda.
Simboli su sakriveni u šumovitim saglasjima,
            gde opisuju obrise svetlosti,
            matematike mirnoće i geografije lišća
                        objašnjavajući napredovanje lišaja,
                        vetrove nesređene notacije.

 

Ranoranilništva

zora je pucanj,  samo manje human - sa nanosa nebesa se, belasa se, -
sa gladnom jasnoćom probija Sunce, sa gladnom jasnoćom dolazi po svoje.
otud-
sada
samo plićaci sna:
suve žaluzine i nerastumačene reči,
rukovhati oniričkom logikom i dalje čisti
klizavi znojem za napredovanje u sobu
gde se u činijama rastvara so
da stoji, kao
u suzama u ceremonijama-
uzmakli iz prevođenja upravo, ostaju neraspoređeni
nepodesni za dan.

 

Jedan akrostih i u ogledalu naopak

Imenovanje je namet logoklastika
Viša jezička protetika.
A želja je kolonijalna
Nikad samo rečju ispomagana perspektiva foruksa.
            Amblem nije jedino mesto po kome plovi,
            Ali primećuješ da svaka klauza sna
            Neumitno počiva na tom ,,ali’’:
Ali amblem nije jedino mesto po kome lovi
Velike konveksne poteze pisanja
I oblikovanja sačinjena vraćanjem u svoja lovišta.

 

Molitva

Pre svega Gospodu u pesmu uputiti-
-šta?-
-ako ni nepodesno konsonantnu reč,
ako ni pregršt soli iz gubice?
,,Slava Tebi, Gospode, slava Tebi’’-
nenavidna praznoslovica a ja još ni toliko:
evo još nezagrižene reči,
evo moje mudre pokornosti pred tekstom,
užasi su blagoritmije u meni, Gospode,
niže nasušnog neba našeg začudnog.

 

*

Čovek koji može učiniti
da trenutak izvrne sebe
okuplja sve njegove značajne prednosti.
Rezultat je uzvratna poseta
onome što čini jezik:
skače i praska,
klizi i mili,
_____ , _________,
________, _______ i,
jednostavno rečeno, radi.

 

Epifanijica iz prevoza

Vijuga, kriva na mostarskoj petlji.
Blagi centripetalni zarez u rečeničnoj intonaciji.
Praškasti vazduh u plućima
i
kao da se neka lepa melodija  prstima i dirkama svira unazad:
dve trake blistaju u razmagnetisanom nedodirivanju.
Naizgled nema napora u horizontu. U zasnivanju horizonta.

 

Umenja nonšalantnosti.

Ne govorim francuski, verovatno ga nikada ni neću govoriti.
 C’est la vie.
Recite  mi, devojčice, kakav  žrvanj je bio oštrač za vaše lice
koje izgleda tako usoljeno, naduveno,
pregojeni  mentalni snepšot u divan letnji dan?

Ne gledajte i pretvaraću se da ni ja nikada nisam.  Dosada ovde-odavde-
i  kiselobeli papir.

 

*

Ogledna vežba iz buđenja: ovog jutra ova antiteza, akrilni
nokti nove žene nesprovedeni leđima, naopako prazna
strana grudi dok se ne razaberem, dok ne ubijem
novorođeno, slepo mače u sebi. Razmažena do
zabelesanosti koske, ne da na sebe, dok nas žari ona
vrela unutrašnjost, dok nas ujedaju slana jata muva.

 

-Akribija, obrt i potreban odmor-

Najveća (,)
vrlina njenog nošenja sa svojom lepotom
(ima li ili nema šarke?) je sposobnost da se namesti
u najpovlašćenije, najuzornije položaje.

Golo pijano sa biserima.

 

Nesanice vol. ne zna im se broj: ,,Studenica''

Previše sam često ovde
bila. Sveće stotinu puta
prekuvane preko peska
i ponovo nuđene za žive
i za mrtve i za zdravlje
i nepotrošene
jer su košnice blizu
i voštane zvezde
nagomilane, Oče.

 

Jelena Nidžović (1987, Čačak) diplomirala je na katedri za srpski jezik s opštom književnošću Filološkog fakulteta u Beogradu.

Prilozi u Agonu:

Agon br.21: prikaz knjige Tamare Šuškić