Luka Bešlagić

 

Hladnokrvna propozicija
i drugi govorni činovi

 

morao bih da zapišem reči koje ste izgovorili, odnosno reči koje ste prethodno upotrebili kada ste mi se obratili, rekao sam obraćajući se osobi koja se nalazila ispred mene, odnosno osobi koja mi se prethodno, pre samo nekoliko trenutaka, obratila određenim rečima, iako bih na ovom mestu mogao da navedem koje su reči bile u pitanju, odnosno koja je sintagma bila u pitanju, jer ova osoba, koja se sada nalazila ispred mene, upotrebila je jednu sintagmu, koja je glasila, zapisao sam, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, tu sintagmu je upotrebila osoba koja se nalazila ispred mene, i pored te sintagme, koja je glasila HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ova osoba nije upotrebila druge reči, niti drugu sintagmu ili druge sintagme, ona je jedino upotrebila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, koju sam zapisao pre nego što sam zapisao reči koje trenutno zapisujem, i tako se ova sintagma, koja je, ukoliko sam dobro razumeo tu osobu, glasila HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, našla u mom tekstu, u kojem sam se i sam trenutno nalazio, iako sam shvatio da sintagma koju je osoba upotrebila, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, u određenom smislu nije mogla biti deo iste TIPOGRAFSKE STVARNOSTI kojoj su pripadali ostali redovi teksta, mada je, upravo suprotno, možda baš HLADNOKRVNA PROPOZICIJA bila deo jedne takve TIPOGRAFSKE STVARNOSTI, iako sam prethodno pokušao da negiram tu mogućnost, odbacujući tvrdnju prema kojoj HLADNOKRVNA PROPOZICIJA pripada stvarnosti kojoj ja pripadam, dakle stvarnosti ovog teksta, sa čime se i osoba donekle složila, mada se i nije morala složiti, a možda ja jednostavno nisam prepoznao njen gest prihvatanja moje patetične tvrdnje, čime bi ona, ta osoba, u svakom slučaju pokazala jedan od mogućih pristupa složenim zahvatima komunikacije, koja je za jednu od dvaju prisutnih figura uvek predstavljala misteriju, mada ni osoba ni ja nismo bili figure, i taj naziv bismo najčešće nastojali da odbacimo u gotovo svim situacijama, mada je ova situacija, DATA SITUACIJA, predstavljala upravo jedan izuzetak koji se, kao i svi drugi izuzeci, najčešće zanemaruje, i odbacuje, čime je određen neizbežan uslov konstituisanja jednog identiteta, iako se taj identitet mogao kretati u rasponu od identiteta jednog subjekta do identiteta jednog predmeta, odnosno objekta, rekao sam osobi koja se nalazila ispred mene, i koja je, kao što sam već i naveo, PRE SAMO NEKOLIKO TRENUTAKA upotrebila sintagmu koja me je očigledno zatekla nespremnog, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, i tom sintagmom je ova osoba ukazivala na specifičnost jedne TIPOGRAFSKE STVARNOSTI, ili sam zapravo ja bio ona osoba, a možda i figura, koja je ukazivala na takvu specifičnost, što bi me, u određenoj situaciji koja ne bi bila DATA SITUACIJA, možda navelo i na razmišljanje, ali uzimajući u obzir da je u pitanju bila DATA SITUACIJA, morao sam da odgovorim na zahteve koji su mi bili postavljeni, zbog čega sam reči ove osobe, reči koje su glasile HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ispisao na jednoj od stranica papira, rekavši joj da bih MORAO DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, mada jednim takvim iskazom, MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, ja možda i nisam ukazivao na sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, što su bile jedine reči koje je izgovorila osoba koja se nalazila ispred mene, i možda je pomislila kako sam, izgovarajući prethodni iskaz, ja u stvari mislio na neke druge reči koje je izgovorila ta osoba, mada bi svako mogao da potvrdi, čak iako se u prostoriji nije nalazio niko osim nas dvoje, kako ta osoba nije izgovorila nikakve reči osim onih koje su pripadale sintagmi HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, pretpostavljajući da pomenuta sintagma nije mogla sadržati druge reči osim onih koje su joj bile pripisane, objasnio sam osobi pokušavajući da se osvrnem na reči koje je upotrebila, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, dok me je ona, ta osoba, posmatrala prilično hladno, gotovo HLADNOKRVNO, i nije komentarisala moje navode u vezi sa sintagmom HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, iako se, u stvari, nije osvrtala ni na moje druge navode, koji su se ponajviše odnosili na sintagmu koju je ta osoba izgovorila PRE SAMO NEKOLIKO TRENUTAKA, bila je to HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, sintagma koja se tajanstveno širila prostorijom u kojoj smo se nalazili, okružujući nas kao i sve ostale reči koje su lebdele u vazduhu, poput sintagme TIPOGRAFSKA STVARNOST,

zarez je jedini znak interpunkcije koji je dostupan u ovoj stvarnosti, koja nije mogla biti stvarnost prethodno opisane TIPOGRAFSKE STVARNOSTI, koja je opisana u prvom odeljku HLADNOKRVNE PROPOZICIJE, pripovesti koju sam ispisivao dok sam razgovarao sa osobom koja je izgovorila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, iako ona, ta osoba, nije objašnjavala značenje navedene sintagme, obraćajući mi se kao da želi da joj ponudim odgovor, dok sam ja još uvek iščekivao pitanje, odnosno postavljanje pitanja, a osoba mi očigledno nije postavila nikakvo pitanje, osim ukoliko se sama sintagma koju je upotrebila, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ne bi mogla smatrati pitanjem koje mi je bilo upućeno, no ja sam i dalje bio ubeđen kako upotrebljena sintagma, dakle HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ni po kojem osnovu nije mogla biti pitanje koje nije bilo postavljeno, i na koje je osoba koja je stajala ispred mene iščekivala odgovor, i sve što sam ja mogao da joj ponudim bio je metajezički osvrt na samu prirodu naše komunikacijske razmene, osvrt oslobođen svakog insistiranja na sadržaju tog verbalnog čina, jer PORUKA NIJE BILA VAŽNA, rekla je osoba koja je prethodno, iz meni nepoznatih razloga, upotrebila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, iako ona možda i nije izgovorila novi iskaz, PORUKA NIJE BILA VAŽNA, dok sam, sa druge strane, bio sasvim uveren da je HLADNOKRVNA PROPOZICIJA bila sintagma koju je izgovorila osoba koja je stajala ispred mene, pri čemu sam iskaz PORUKA NIJE BILA VAŽNA mogao izgovoriti i ja, mada sam, zaokupljen ispisavanjem ovih redova, verovatno bio sprečen da izgovorim nešto slično tome, ili bilo šta drugo, jer govor mi je, u trenutku ispisivanja pripovesti o kojoj je bila reč, očigledno bio uskraćen, i kao da nije postojala mogućnost da istovremeno govorim i pišem, nakon čega sam odlučio da, ukoliko sam već bio postavljen pred jedan takav dihotomni izbor, odaberem pisanje, RAZUMLJIVO, rekla je osoba koja možda i nije izgovorila tu reč, za koju sam pomislio da predstavlja znak odobravanja mojih navoda u vezi sa izborom između dve mogućnosti, govora i pisanja, ali osoba nije izgovorila tu reč, RAZUMLJIVO, kako bi se složila sa mojim pokušajem privilegovanja čina pisanja naspram čina govora, a možda i ta reč, RAZUMLJIVO, uopšte i nije bila izgovorena, već je jedino bila prisutna na stranicama papira po kojima sam ispisivao ove redove, mada se taj sadržaj najverovatnije mogao i zanemariti, jer PORUKA NIJE BILA VAŽNA, rekao je neko od prisutnih, to je moralo biti izgovoreno, mada je izgledalo da niko nije izgovorio taj iskaz, PORUKA NIJE BILA VAŽNA, osim ukoliko se nama ne bi priključila neka treća figura, rekao sam izbegavajući da upotrebim određeni termin koji bi samo nepotrebno doveo do dramatičnog usložnjavanja procesa razumevanja ovog teksta, i zbog toga sam odlučio da treću figuru upravo i označim tim terminom, FIGURA, mada se nikakva treća figura nije nalazila u ovoj prostoriji, jer jedino smo osoba i ja zauzimali unutrašnjost ove prostorije, što je svakako bilo očigledno, zbog čega se insistiranje na takvoj, trećoj po redu figuri, moglo razumeti kao poslednji pokušaj jednog očajnika u potrazi za IZVOROM GOVORA, jer izgovorena reč kao što je RAZUMLJIVO, ili izgovorena sintagma kao što je HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ili izgovoreni iskaz kao što je PORUKA NIJE BILA VAŽNA, morali su biti pripisani određenom govoru koji bi imao svoj izvor, i koji bi ih izgovarao, zbog čega sam, nalazeći se ispred osobe koja se nalazila ispred mene, upotrebio sintagmu IZVOR GOVORA, iako je čak i ta sintagma mogla imati adekvatnu alternativu, mada nisam razmišljao o tome, ali bilo je, uprkos svemu, izvesno da se sintagma HLADNOKRVNA PROPOZICIJA mogla pripisati osobi, ili nije bilo izvesno da se, uprkos svemu, sintagma HLADNOKRVNA PROPOZICIJA mogla pripisati osobi,

ovo je treći odeljak teksta, posvećen trećoj figuri, odnosno figuri koja ne postoji ali čije je prisustvo nužno za opstanak aktera ove stvarnosti, koja bi, možda u nekoj drugoj stvarnosti, mogla biti označena kao stvarnost HLADNOKRVNE PROPOZICIJE, ili pak kao jedna TIPOGRAFSKA STVARNOST, mada ova stvarnost to nije mogla biti, pretpostavljao sam, dok je osoba stajala ispred mene, iako ona zapravo nije stajala ispred već iznad mene, ali ona nije upotrebila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA kako bi ukazala na jednu od mogućih stvarnosti, bez obzira da li je u pitanju bila i TIPOGRAFSKA STVARNOST, zapisao sam prisećajući se prisustva, ili odsustva, treće figure, koja nije bila prisutna, mada se nije moglo ni reći, odnosno zapisati, da je ona bila odsutna, ali uprkos svemu ipak se moglo govoriti o PRISUSTVU TREĆE FIGURE, rekao sam osobi koja je stajala ispred, odnosno iznad mene, posmatrajući me kao jedan objekt koji zapisuje redove koje sam zapisivao, i neko ko bi izgovorio te reči, PRISUSTVO TREĆE FIGURE, ispravno bi postupio, jer iako ova figura nije bila, kako je prethodno ustanovljeno, ni prisutna ni odsutna, ma koliko uznemiravala ta distinkcija, ipak se moglo govoriti o PRISUSTVU TREĆE FIGURE, odnosno ovaj niz reči, PRISUSTVO TREĆE FIGURE, smeo je da izgovori svako od prisutnih, iako su u ovoj prostoriji trenuci izgovaranja bili retki, ekscesni činovi, jer čak sam i ja, kao figura koja zapisuje ove redove, govorio samo u retkim prilikama, a isto je važilo i za osobu koja se nalazila ispred, ili iznad mene, koja je do sada jedino izgovorila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ukoliko su to bile reči koje je ona izgovorila, i ukoliko je uopšte i izgovorila određene reči, no reči koje je ona izgovorila sačinjavale su određenu sintagmu koja je glasila HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ukoliko je osoba uopšte i izgovorila tu sintagmu, dok sam, u ovom trenutku, razmišljao o rečima, sintagmama ili iskazima koje sam do sada izgovarao, nadajući se da bi osoba koja se nalazila ispred, a možda i iznad mene, mogla da potvrdi neke od tih reči, sintagmi ili iskaza, iako je izgledalo da potvrda te vrste i nije bila neophodna, mada bi, verujem, svakako bilo korisno da mi takva, verbalna potvrda, bude upućena jednim GLASOVNIM OBRAĆANJEM, ali izgovaranje sintagme HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, koju je prethodno izgovorila osoba, nije moglo nužno da se opiše jednom drugom, novoformiranom sintagmom, kao što je GLASOVNO OBRAĆANJE, i sumnjam da bi čak i osoba, koja je izgovorila sintagmu HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, izgovaranje tih reči, ili te sintagme, označila sintagmom GLASOVNO OBRAĆANJE, zanemarujući za trenutak značenja ovih reči, sintagmi i iskaza, jer PORUKA NIJE BILA VAŽNA, kao što je prethodno rečeno, mada niko to nije izgovorio, i jedino redovi koje zapisujem mogu da posvedeče o tvrdnji da PORUKA NIJE BILA VAŽNA, koja se postavljala naspram svih drugih izgovorenih, odnosno zapisanih poruka, oblikujući ambijent u kojem se nalazimo, koji se mogao odrediti kao okruženje koje se sastojalo isključivo od različitih reči, sintagmi i iskaza, rekao sam osobi koja se nije nužno nalazila ispred ili iznad mene, jer ona možda i nije bila prisutna u prostoriji, kao što i ja, slično tome, možda nisam bio prisutan, barem ne u doslovno telesno-bihevioralnom smislu, dok su prethodno izgovorene reči, najčešće sintagme, svoje materijalno prisustvo potvrđivale sistemskim upisivanjem u stranice papira, što je bilo, pretpostavljala je osoba, RAZUMLJIVO, mada osoba jednu takvu reč, RAZUMLJIVO, nije mogla da izgovori, niti je tu reč izgovorila, jer osoba, nezavisno od toga da li se ona nalazila ispred ili iznad mene, jednostavno nije bila prisutna, ili se to prisustvo nije moglo pročitati, što se podjednako odnosilo i na moje prisustvo, mada su ove reči teksta snažno potvrđivale takvo, kao i svako drugo prisustvo,

sa druge strane, HLADNOKRVNA PROPOZICIJA je mogla biti i sintagma koja se nalazila među redovima papira položenih na sto za kojim sam sedeo, pa tako možda osoba tu sintagmu, koja je najverovatnije glasila HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, i nije izgovorila, već sam ja bio ona figura koja je načinila propust pripisujući reči određenog teksta, koji se sada nije nalazio na stolu, osobi čija se glava nalazila iznad moje glave, iako bi u nekim drugim okolnostima možda bilo dozvoljeno da se HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, ili neka slična sintagma, pripiše osobi koja se nalazila ispred ili iznad vas, ili čija je, jednostavno, glava postavljena iznad vaše glave, rekao sam dok me je ta osoba, čija se glava možda nalazila iznad moje glave, posmatrala i pomno pratila, ili možda ona, ta osoba, odnosno njena glava, nije pratila reči koje sam upotrebljavao, iako sam, preciznije, reči koristio isključivo u okviru jedne TIPOGRAFSKE STVARNOSTI, koja očigledno nije mogla biti stvarnost izgovorenih reči, sintagmi i iskaza, mada to nije mogla biti ni ova stvarnost, koju sam prethodno odredio kao stvarnost ovog teksta, odnosno jedne pripovesti, bila je to sintagma koja je najverovatnije glasila HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, pripovest, dok se moglo primetiti da je osoba u stvari sve vreme ponavljala reči koje sam izgovarao, mada ja nisam izgovarao već zapisivao te reči, što je značilo da je osoba izgovarala reči koje su se nalazile na papirima koje sam koristio za ispisivanje određenih redova, čime je ona samo ponavljala reči koje su već postojale, mada ih ona istovremeno i nije ponavljala već proizvodila, i tako se jedan od mojih omiljenih iskaza sa početka teksta, MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, određuje kao jedan sasvim novi iskaz, jer iskaz koji je prethodno naveden, MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, izgovorila je osoba nakon što sam ga je mnogo pre toga, na samom početku ovog teksta, zapisao, i tako se navedeni iskaz, koji se ovde nije morao ponovo navoditi, razlikuje od onog izvornog iskaza koji je glasio MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, i to nipošto, objašnjavao sam osobi, nisu mogli biti isti iskazi, ma kako oni bili slični, jer drugi iskaz, onaj koji je glasio MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, izgovarala je osoba dok je reprodukovala sadržaj redova mog teksta, dok sam ja bio autor tog iskaza još od trenutka kada sam, unutar ovog teksta, zapisao iskaz MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, rekao sam osobi ponavljajući jedan od sopstvenih iskaza, dok je ona čekala da zapišem nove reči, sintagme i iskaze kako bi ih preuzela i reprodukovala, a možda i proizvela, jer niko ne bi mogao da potvrdi da sam ja, autor, proizveo iskaz koji je glasio, ili za koji se tvrdilo da je glasio, MORAO BIH DA ZAPIŠEM REČI KOJE STE IZGOVORILI, ili možda ja nisam bio autor ni sintagme HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, već bi osoba, da je kojim slučajem izgovorila pomenutu sintagmu, bila njen autor, mada je ona tu sintagmu isto tako mogla i zapisati, jer u ovoj stvarnosti, uprkos ranijim navodima, svaka osoba je mogla da proizvede vlastitu TIPOGRAFSKU STVARNOST, a ne samo ja, autor, iako to i nije bilo važno jer je jedna HLADNOKRVNA PROPOZICIJA, rekla je osoba obraćajući mi se tim rečima, iako mi se ona nije obratila, a posebno ne tim rečima, postala predmet rasprave u kojoj nismo učestvovali ni osoba ni ja, mada smo u nju bili uključeni tekstualnom materijalnošću, birajući jednu od sintagmi kao niz reči koji bi nam poslužio za označavanje ove stvarnosti, koja prethodno nije bila označena kao TIPOGRAFSKA STVARNOST,

 

 

Luka Bešlagić rođen je 1985. u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu za medije i komunikacije, gde je stekao i zvanje mastera komunikologije. Bavi se multidisciplinarnim teorijama kulture, umetnosti i medija, i proizvodnjom eksperimentalnih tekstova koji nastaju u preseku teorije i književnosti. Objavio je knjigu Dva govora romana (Utopia, Beograd, 2012).