Ivana Velimirac

Izlazak zveri
sa izlaženjima iz životinja

Poema prelaza i preskoka u kojoj se govori
o raznoraznim izlaženjima iz raznolikih oblika života,
iz životinja, iz stvari i iz oblika, kao i iz svakojakih pojmova

 

Arcimboldo 

 

 



Zveri izlaze iz tela

iz stomaka, mahom

iz ključne kosti

iz laktova

iz mladeža na čelu

i na stopalu

iz krčanja creva

iz praskanja žuči

iz utrnulih utroba

iz džigerice sa lukom

izlaze iz pete

(ako su male i načitane

a divljenje im je uzajamno)

zveri izlaze iz jezika

otresaju kapljice vokala

koje bi da opišu raspon

da se rastegnu

u novom prostoru

u ovoj kadenci

graničnih govora

na mestu prelaza

još amorfne

zauzdanih vratova

zveri izlaze iz sna životinje

ne spavaju dok ih gledamo

spava njihova strepnja

i sanja našu odanost

i od tog sna

buncaju zveri

i pište i plaču

i škrguću zubima

(što su ih ostavile iz sebe,

posejale po putu,

ako su sklone mistifikaciji)

dodir im se meri

udaljavanjem galaksija

i linijom zalutale komete

izvire glava iz glave

glava psa izrasta iz temena mačke

izbija iz travnjaka

iza ograde

od divlje kamilice

ruka iz ruke

i ko se bolje igra sa kim

od njih dvoje

zver u jeziku

breme anđela

koji praštaju

pušteni niz isušeni

fonetski kanjon

slepog slova

krute usne

zveri izlaze iz zaposednute

a tek što su se obrele

na zaravni

pred liticom

zašlog uma

njenog crnog sunca

što se vrti

oko hladnog meseca

sa zečijim profilom

zveri izlaze iz plasta

zlatnih igala

u kojem je zagubljen

krvavi prst

zveri izlaze iz basni

najgorih tamnica

izlaze iz metamorfoza

u kojima nikada

nisu ni bile

zveri izlaze iz metafora

tesne sobe pošklobučenog parketa

zveri izlaze iz retkog voća

dok je još zeleno

iz dinja esejiste

iz dudinje melanholika

i iz melanholika po svim šavovima

iz bledih ribizli Marije Antoanete

izlaze zveri iz nara

iz maka

iz semena gorčice

i sladića

izlaze iz zakrčenog puta

jezičkih spoticanja

glasovnih neartikulisanja

iz mucanja

iz neizrecivog oklevanja

iz telesnih sokova

(što nalaze svoj trag i transcript

u rukopisima razlistalih značenja)

zveri izlaze iz ogledala

iz uglačanih površina

iz sna mrtve ruže

iz ruže vetrova

iz svelih Ronsarovih pupoljaka

koje miriše Rilke

dok udiše slan vazduh

iz repa psa

iz napuklog krčaga

iz tikvi i vreža vinove loze

zveri izlaze iz

jezika sa katancima

iz mrtvih slova

iz krivotvorenih ćutanja

iz pseudo-Longina

pseudo-uzvišenog

iz savršenstva kraja

i iz kataloga uzornih smrti

iz popucalih žica instrumenata

iz usamljenog ivera

iz poluostrva plutajuće postelje

izlaze zveri

iz poljskog klozeta

sklepanog pod smokvom

od dasaka starog oraha

koji gori

od novinskog papira

strana sa umrlicama

dok belim sokom plače smokva

čije stablo već pucka

dok mirise ta ista orahovina

izlaze iz makaza za orezivanje

(i onih sa zatupljenim vrhom

iz dečije dnevne more

koja ispisuje tomove književne kritike)

iz taloga od plavog kamena

i tako izgara čitav vinograd

izlaze zveri iz mulja

iz poplava u Bezdanu

iz niskog vodostaja u Lincu

iz kapi u kojoj je progledao punoglavac

iz amfibijskih žanrova

iz knjige o žabama, dvojezične

iz oblutaka sa tragom rđe

iz umotvorina rečnih crva

zveri izlaze iz uputstava

priručnika

i uzoraka

iz posledica orošenih

kapljicama znoja

iz posveta – avetinjskih darova

golih duša golih udova

iz povodaca

i okovratnika

iz lanca uzročnosti

iz muzejskih okova

bukagija klasifikacije

đuladi neprežaljenih reči

iz metafizičke jabuke

iz gravitacione zebnje

vrtoglavice u Pizi

ili na Gardošu

iz žada

opsidijana

žrtvenog noža proze

oštrice na kojoj krvari

zalutalo srce

svih knjiga koje su mu posvećene

 

(...)

 

Ivana Velimirac (Beograd, 1976), autorka Drevnog dečaka (KOV, 2003. i Metafor@, 2005).