Ivan Šamija
- odlomci -
*
Za ovaj eksperiment morao sam falsificirati evoluciju. Bestežinske kapi prve proljetne kiše kotrljaju se sporo niz listove paprati i dozivaju filodendrone, najniži vegetacijski sloj brazilske prašume, poprište nesreće od koje sam pobjegao u Poljsku. Zato sam u Poljskoj ugušio evoluciju paprati i jednosupnica, izbrisao neparne cvjetne formule. Jedino dopušteno mjesto samoće u Poljskoj je pripitomljeno mekim tapetama gostinjske sobe. Samoća se otapa u toplim porculanskim šalicama i isparava u književnost. Sve ono što ovdje ne posjedujem, proljetnu poplavu rasta u prozorskom okviru, upario sam kako bih spriječio užas susreta sa stranom samoćom prirode, onaj stravični bol kiselinom izgrižene leđne moždine koji nam prostruji tijelom kada nam se u pogled koji se lijeno preljeva zelenim dnom prašume zarije krvava zublja rascvale bromelije. Poljska je prozračna kupola, široko natkriljuje život poput tanke stjenke tropskog staklenika u botaničkom vrtu. Ali evolucijska cenzura provedena u njenom začetku strukturu joj čini šupljikavom. Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske. U zakržljalom evolucijskom stablu ovog izmišljenog svijeta nikad nije izrasla grana saprofitnih bakterija pa suho otpalo lišće ovdje nikad ne istrune. Taloži se iz jeseni u jesen i polako zatrpava ovaj eksperiment.
*
Poljska je bila i soba i otvoreni prostor. Scenarij se ponavljao ovako. Kada bi nepropusnost zidova počela stvarati oblake ne-života, izjurio bih van. Tijelo izobličeno od tog sobnog vakuuma polako bi povratilo oblik. Bockavi udarci ponovo bi uspostavili napetost kože, izazvali pobunu osjetila. Sav život oko mene prijeteći me umirivao i mogućnost povratka bila je zaboravljena. Onda bi prošla kola s nekim prijateljem i pozivom. Uvijek bih zahvalno prihvatio, dopustio da me mirno uspava tuđa udomaćenost.
*
Ponekad se ljeti na Poljsku spusti oluja. Noć se privuče kao teretni vagon pun ugljena. Visoko gore oblaci se mahnito miješaju oponašajući slavnu bitku, sve bitke odjednom. I niz nebo se sjuri vjetar. Sve ono što nije duboko uraslo ili gusto udomljeno razbježi se na sve strane. S posebnim žarom vjetru se prepuste tkanine. Tepisi prebačeni preko prečki za klofanje, uštirkane plahte obješene o užad za sušenje, pernati popluni prostrti preko prozora, šarena jata kuhinjskih krpa, baldahini i cerade, plavi kombinezoni i grimizne halje, oštri habiti i glatke podsuknje, rupci i stolnjaci, gaze i pregače, sve se razleti pogledom. Kao da su kuće poludjele od vjetra odgrnule sav suvišni pokrov. U svome pomamnom nabiranju i vijorenju, nadimanju i prepletanju tkanine preplave krajolik kao oživljeno izumrlo carstvo bića, ni biljno ni životinjsko. Zaslijepljen tim teatrom šepurenja, tek kasnije primijetim visoku smreku pred prozorom, njenu naviku kojom se povija na vjetru kao da vježba smrt svega. Smreka ne primjećuje ludilo oživjelih tkanina, zna da taj spektakl neće završiti raspadom, iscuriti pod zemlju, ugustiti se u naftu, ugasiti čvornatu bol žednog korijenja. Shvatim tada i sam da u tom gibanju tkanina nema ničeg do razmetljivog viška vjetra, pukog nadahnuća, loše poezije koja prepušteno propada površinom jezika, mlade zrake proljetnog sunca koja proklizi krijestom vala bez da prodre u grobnu noć podmorja. Polako izgubim interes za događanja u donjim slojevima i uronim uvis u ponor oluje. Ali na putu tamo pogled mi se zadrži u žutom ljeskanju visokog prozora susjedne vile. Dugo promatram nadimanje zastora na tom prozoru koji u sporim valovima turobne sonate krvari olovne oblake obiteljskog popodneva u olujno nebo kao teške topovske kugle u prozračni polusan jezerskog jutra. Gibanje tog zastora duboko uraslog u pljesnivu tamu, u muk obiteljske nesreće koja kola visokim salonima sušta je suprotnost bezglavoj prepuštenosti vjetru odmetnutih tkanina. Sa prezirom duge povijesti vijori zastor u oluji kao crnom lavinom poraza napunjena jedra jedrenjaka koji ponire uz vjetar. U mreškanju zastora čitam razgranat zapis koji se mučno probija iz ugruška ukopanog dublje od jezika, zapis o melankoličnoj postojanosti nedjeljnih obiteljskih ručkova, o svjetlu Božića koje se pali u bliskom luku aorte, o čvrstim navikama koje kao gliste kopaju dane u gustom kavezu sudbine. Ima u gibanju tog zastora iskustva starih stabala koja znaju kako će skončati svijet i prepuste se smrti kao zujanje ljetne livade večernjoj kiši. S mirnim užitkom promatram malo zastor, malo smreku, koji kao u nekom tihom savezništvu odolijevaju oluji, zastor svojom gustom udomaćenošću u sudbinu obitelji, a smreka dubokom uraslošću u krvavo klupko evolucije.
*
Konstrukcija Poljske najugroženija bila je ljeti. U proljeće i na jesen sve se ukuhavalo u gustu juhu, u kipuću pjenu rasta, rada i preobrazbe. Zimi smo praznine koje bi se otvarale od bezdogađajnosti punili pričama i staklenkama zimnice. Ali ljeti, ljeti se Poljska približavala samoj granici nestajanja. Podne, taj trenutak prozračnog potopa, kad bi se sunce poput požara razlilo krajolikom, rastezalo se i Poljska se razrjeđivala do krajnje molekularne osamljenosti. Sve sile koje su pokretale čestice od kojih je bila sazdana Poljska ulijenile bi se, razvodnile do vrlo blage slutnje koja nije mogla uspostaviti nikakav teritorij. Kao na preeksponiranoj fotografiji sunce je brisalo sve razlike i sagorijevalo jednu po jednu pore tame u koje se poput sjemenke ukopavao gusti tekst Poljske. Poljska je ljeti postajala potpuno ispran rukopis za kojeg znamo da ga nikad nećemo moći pročitati, ali njega od entropije prazne stranice, a nas od beznađa svijeta bez razlika, još čuva samo slutnja da je nekad, u nekoj prošlosti ili budućnosti, nešto značio. Omara se prelijevala poljima poput snijega, ali za razliku od njega nije prekrivala nikakva zamišljena tajna događanja. Ljeto je bilo gusta, topla i tupa, anestezirajuća kiša od koje je sve postajalo mekano i lelujavo. Kako bi preživjela, Poljska je tonula u ljetni san kao u uzavreli ocean koji joj je omekšavao kosti i pretvarao ju u sluz koja se bez otpora prepuštala suncu. I cijela je Poljska polako postajala tanka opna, tanja i od najnježnijeg jezika. Zatim bi se jednog jutra probudili sklupčani i zasuti zvukom rijetke, hladne i reske, kiše koja je punila kaverne potpune praznine koje je u tijelu Poljske ostavila zaraza ljeta.
*
To se događalo prvih jesenskih dana. Jabuke u voćnjaku bile su slatki crveni ugrušci ljetnih obećanja. Pogledom sam ih tjerao da ubrzano istrunu. Želio sam umrijeti prije nego dođe zima jer smrt je bila jedino obnavljanje u koje sam još vjerovao. Nisam želio preživjeti, a čak se i kroz debelo stakleno zvono ove izmišljene Poljske uvijek probije dovoljno prošlosti i budućnosti da se preživi svaka zima. Zato sam pogledom trulio jabuke, te kapsule bezbrižnosti minulog ljeta.
*
Poljska je pogled kroz mutno staklo kuhinjskog prozora. Vani se preljeva razmaz jesenskog voćnjaka. U žutom saću prozora, u očvrsloj sunčevoj koroni, plodovi pucaju i razlijevaju se pogledom, granice rastapaju, stvari sljepljuju jedna s drugom i gube ime. Prozorsko staklo zna tajnu književne alkemije i isisava sve ono neljudsko iz pogleda. Kroz mutno staklo kuhinjskog prozora gledam jesenski voćnjak, namreškanu apstrakciju boja, i uranjam u gusti sirup jeseni dublje nego kada se gol zakotrljam niz njene obronke.
*
Poljska nije samo pogled pripitomljen toplim bojama jeseni, vjera u prostor koji se obnavlja sam bez dotoka energije od koje može sagorjeti. Poljska je i jednolično kruženje vremena umireno jednakom udaljenošću plodova koji će istrunuti koji mjesec kasnije i pupoljaka koji su se otvorili koji mjesec ranije. Svako usporavanje i ubrzavanje pokretanje je katastrofe. Tada zaboravljam imena stvarima koje uspostavljaju prostor* i samoća postaje samoća samog tijela. Spašava samo koža koja se prisjeća dodira koji su se dogodili prije nego je nastala Poljska**.
* Jedan od mogućih nizova imena za stvari koje uspostavljaju prostor Poljske započinje ovako: sirup od bazge, krijesnice, tepisi prebačeni preko prečki za klofanje, kola natrpana ciklom, zimnica, oranica prekrivena maglom, lokvice kiše, gomolji krumpira, pečenje rakije, suhe krošnje...
** Poljska je možda nastala u predahu između zagrljaja, istkana iščekivanjem kojim se omatalo prognano tijelo.
*
Kako je jesen preuzimala vlast nad prostorom Poljske, tako se u seoskim krčmama sve češće govorilo o nadolazećoj propasti svijeta. Najviše se strepilo od katastrofa koje su se davno dogodile. Najavljivao se početak posljednjeg velikog rata, najveće pošasti koja je ostala još urezana u tijelima najstarijih seljana. Dolazak hladnog vjetra sa sjevera, onog koji nas podsjeća da je sva materija u konačnici porozna, prizivao je bujice koje su se jednom promigoljile neopaženo mimo svih osjetila i prkoseći snažnoj gravitaciji seoske svakodnevnice odvukle muškarce s onu stranu istočnih planina. Njihove žene sanjale su kako im se polegla tijela stapaju s jednoličnim krajolikom odavno zapuštenih polja i polako ih prekriva magla koja se mučno probija kroz neljudsku hladnoću. Nisu znale je li to smrt ili tek način na koji se postoji s onu stranu istočnih planina. Onda su prestale sanjati i zaboravile da su imale muževe. Ostala su samo imena za koja više nitko nije znao kome pripadaju uklesana u zavjetnoj kapelici, upisana u popisu dužnika u krčmi. No, ubrzo je i taj pisani trag nestao. Bez uporišta u svijetu i neizgovarana, slova su se urušila u nečitljive mrlje. Za posljednjeg velikog rata u Poljskoj su ljudi hrpimice nastajali, ali o tome se nije govorilo. Glasa iskidana muklom strepnjom svi su tada neprestano govorili o žitu koje će ostati nepožeto i oštro razderati mladi snijeg, krumpiru koji će neizvađen istrunuti i poput gangrene izjesti utrobu zemlje, šljivama koje će neobrane sagnjiti na stablima, njihovu sladoru koji će nepohranjen u staklenkama zimnice iscuriti s grana i ljepljiv ugušiti svijet.
*
U Poljskoj nitko nije putovao vlakom. Oštri strah bi u trenu poharao selo kad bi se kao potres iz daljine dokotrljao zvuk željeznice, ta potmula tutnjava koja je urušavala spokoj krvotoka razbijenog u ledene kristale koji bi resko rasparali žile. Jednog dana znatiželja mi je nadvladala strepnju i potražio sam jezgru tog straha. Na kraju obrasle staze kojom odavno noga nije kročila dočekao me zaboravljeni ranžirni kolodvor zarastao u travu i šiprag. Na zapuštenom tlu hladno je blistao čelik teretnih vagona, uglancanih kao da su tek izašli iz tvornice. Tok vremena ih je obilazio, poprište neiskupljive grozote. Dok sam promatrao taj prizor, umjesto otrovnog košmara masakra i ludila o kojem su govorili najstariji seljani osjećao sam tek olovni teret zlokobne tišine koja mi je gnječila pluća. Kao da su najkrvoločniji demoni koje je ovamo privukao miris gustog zla slijepljenog za teški rurski čelik pobjegli izmučeni besmislom vječnog ponavljanja istog užasa koji se zbio u ovim vagonima.
*
Prije nego Poljsku pokosi zima, kao val u dnu eksplozije ugasi oči koje se nisu uvukle u brloge i ostruže svaki stršeći puls sa mrtvačkog povoja zemlje, penjem se na planinu i gledam selo dolje u kotlini. Kao dah goveda zalutalog u zimskoj noći iz promrzlih krovova suklja dim i ja se mislima uvlačim duboko u probavu sela, u toplinu kuhinja, u buku kovačnica, u žamor krčmi, u smrad staja. S večeri se upale svjetla i selo se zažari u rovu hladne noći kao Badnjak duboko u glečeru zime. I onda padne noć i selo uroni u spokojan san. Dok ono spava ja vidim kako puni mjesec budi oštru glad u kljunovima crnih ptica koje kruže nad njime. Čujem zavijanje vukova, taj duboki ponor tuge kojeg samo pokolj može ispuniti. Duboko u kostima osjećam kako se lome kosti planine i slutim lavinu i slutim odron. Vidom mi prolaze trnci dok gledam zvjezdano nebo, prijeteće kao roj otrovnih pčela. I onda duboko u ponoru noći, nazubljeni strah raspara tok vremena i u selo uđe vojska crna kao ugljen iz njemačkih rudnika. Rafal prekine igru i rad, vojska izađe, podnevno sunce osuši crijeva razlivena ulicama. Zatim vrijeme polako zdrobi kamene zidove napuštenog sela i sve preraste trava. Još dugo umorni putnici na tome mjestu podižu šatore i pale vatru za noć, kao u brlog uvlače se u sitni utor u dubokoj potki prostora koji je ostao kao jedini nevidljivi trag da je ovdje nekad živjelo selo.
*
U kratkim popodnevima poljske zime pogled nam se uplete u prazne krošnje i ostane tamo zarobljen sve dok se na svijet svom silinom ne sruči gromada noći i izbriše tu suhu razgranatost. U bistrim noćima punog mjeseca koje se oprezno slijevaju na krajolik labirint krošanja odolijeva i pogled nam ostane zarobljen danima. Primamljivost obezlišćenih stabala nije morbidna, ne privlači nas život koji više nije već život koji još nije. Pogled se omata oko raspucale kore opreznom nježnošću nametnika koji se brine za domaćina. Ono što ne vidimo pod korom nije smrt već prezimljavanje. Zimi se Sunce udalji od Zemlje i voda u zraku se ulijeni u sporo migoljenje izmaglice i još dublje u ledenu koru kojom krošnjama klizi posivjelo nebo. Sve to život pod korom stabala oslobađa nužnosti rasta i zavođenja. Život drveća tada je najslobodniji, u prostoru zimske kontemplacije zauzima sve moguće forme. Kada se za nekoliko mjeseci Sunce ponovo približi Zemlji oljuštit će niski pokrov sivog neba i krajolik će ponovo zadobiti vertikalnost. Povučena naglim nadimanjem svijeta tkiva će iscuriti kroz raspucalu koru stabala. Poplava zelenila nas će rastrčati po prirodi. Ali, tek ako u tim proljetnim lutanjima naiđemo na obezbojene lagune zaostale u naglom povlačenju zime uvidjet ćemo kako klorofilni tragovi vegetacijske ofenzive ne uspijevaju ispisati više od “ja sam stablo”. S nostalgijom ćemo se prisjetiti guste razgranatosti teksta kojeg smo danima pogledom iščitavali iz praznih krošanja koje su ispunjale skučeni svijet poljske zime. Užitak kojeg ćemo tada pokušati evocirati užitak je čitača, fantazija o knjizi ispisanoj nepoznatim pismom koja sadrži sve moguće priče, knjizi čija je nepronicljivost garancija njene neiscrpnosti.
*
Kada se potop poljske noći ugusti u orahovu ljusku, prestajem disati i promatram. Planina zastire pogled, crna gromada ukopana u dno crnog jezera. Prizor se probija kroz noć sporo kao povijest prije jezika, mučno kao glista kroz leđnu moždinu. I onda duboko, stiješnjeno u okoštaloj kapilari noći ugledam slabo svijetlo kako se uspinje putem usječenim u planinu. Netko nekamo odlazi i spašava svijet.
Ivan Šamija rođen je 1976. u Zagrebu. Završio je Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Piše poeziju i kratku prozu. Objavio knjigu pjesama Kupolenebo (AGM, Zagreb 2003).
