Tanja Stupar Trifunović
Greške
Omanuo si prvi put sad ti preostaje samo da čekaš
drugi Hristov dolazak
Žena nosi dijete u naručju drugom rukom prinosi cigaru usnama
dok uvlači dim zabacuje glavu ljudi gledaju u nju kao u čedomorku njoj se žuri
par metara dalje muškarac češe svoje genitalije rukom preko elegantnih hlača boje pijeska dok čeka da se upali zeleno na semaforu
Vazduh je napet vrijeme je pred kišu muve ujedaju
Sveštenici sa željom u očima diraju tuđu djecu bilo je na televiziji sinoć izvinite rekao je izvinite što su vam sveštenici dirali djecu jer je put do Boga trnovit izvinite i vi što ste djeca sveštenika koji vas ne priznaju jer su oni obećali Bogu da vas neće imati
izvinite oprostite hrišćanski je praštati
Vazduh je napet vrijeme je pred kišu kroz prozor u kuću ulaze glasovi pijanih mladića
noć smekšava oblike njihove ruke su gledano sa mog prozora tamne mase u pokretu
ponesite me sa sobom ponesite me ponesite govori moje tijelo i moje oči i moje usne
ali ja zapravo ćutim
jer nije lijepo skakati sa prozora u noć
u mračne ruke mladića koji odlaze glasno pričajući nekud
da postanu sveštenici
da odrastu
Uvijek sam tako čedno željela te grešne stvari taj patos pada i pokajanja
taj slatko-gorki ukus krivice
blažene neka su naše greške što nas Tebi vode
Nije Epikurov vrt
Kakav to bes i kakva namera ga nagoni da kruži
po šumovitim brdima i nežne ruke da povredi teži?
po Sulpiciji
Moje međunožje nije Epikurov vrt ovdje nećeš naći ni čulne sreće ni spokojstva
kasno je poslijepodne i ja ne umjem da lažem
puna sam beskorisnih saznanja mudrosti umora kada sam bila mala plašila sam se smrti
ne volim crve koji migolje u kutijici u prodavnici opreme za ribolov u zgradi preko puta
pijem tri kafe dnevno više nego o seksu mislim o mogućnosti da me miluješ dugo po leđima
ljubav je nemoguća kao i blage ljetnje noći uznemirava
dječaci sa nogama sa rukama sa svojim štrkljastim udovima igraju košarku tu pored kuće
njihova tijela plešu i narušavaju harmonično sivilo igrališta
Kažeš lijepo je ovako kada se nasloniš na mene kada se opustiš
kad ne misliš
priznaj da ti je lijepo kažeš mi
ali nije mi lijepo jer postoje mračni bunari
postoji strah
postoje siva igrališta gdje sam uganula nogu
gdje mi je neko rekao šta hoću od njega
šta hoću
a ja sam rekla sve
i poslije umrla jer sve znači smrt
postoje ta mračna mjesta gdje ne treba da ideš u lov mladiću
Novi svijet
Više ne postoji rađanje i ne postoje djeca
iz utrnulih vagina bezbolno izvlače sijedoglave starce smrežurane starice
svi čim se rode znaju za vibratore kondome botoks štetnost uv zraka plastične operacije
kako se zadovoljiti zaštiti uljepšati postati neko drugi preoblikovati se
djeca su mudra a roditelji su budalasti
djeca poznaju svijet kao vlastiti džep
surfaju internetom znaju za okretanje oko sunca i neizvjesni položaj planete znaju za silu zemljine teže i sklonost ka padu znaju za groblja smrt kraj i kud je otišao djed ali to ne uzimaju zdravo za gotovo jer su uronjeni u vječno sada i kao od šale mogu da budu i Buda i Hrist i đavo uopšte ne hajući za brzom promjenom kostima
čim su stigli u mozak im je ugrađen mali čip sa gomilom bespotrebnih informacija i glad da pojedu još sa majonezom kečapom i prženim krompirićima
još znanja o ispraznom o predivnom o punom taštine o jedinom mogućem svijetu u ovoj glavi u ovim kostima u ovoj ogromnoj čežnji u ovim utrkama kratkog daha i velikih očekivanja
u ovoj djeci bez djetinjstva
taj strašni svijet dozrijeva
i niko ne zna šta će biti kada prezrelo voće
sa njihovih umornih glava počne da otpada
O mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti čekaš da te zovnem u mračnu sobu i skinem jer već imam dovoljno godina da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život jer ako ne umiru čemu onda sve to
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub kad nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo u majku u sestru u omiljenu profesoricu u doktoricu koja ti je vadila krajnike u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš u čemu si htio da nestaneš
da se uliješ da budeš da ne budeš
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
Na samu pomisao o ljubavi
Ah moje male moje malograđanske ljubavi
koje oblije rumenilo
na samu pomisao o ljubavi
Ah ni sam Bog nije umio da se nosi s tim
kada je ponio sve naše grijehove za vratom
presudio je sebi
lako se preračunati lako je zanijeti se
sva sreća pa on sebi može priuštiti taj luksuz
Odlazim dalje u predjele srca dublje još mimo pameti
i šta tamo zatičem
porušene gradove opustošene kuće
razvaljena vrata zjapeći prozori
crno i sivo i sunčan dan
koji upire prstom u zgarišta
moje nježne
moje stidljive
moje malograđanske ljubavi
koje oblije rumenilo
na samu pomisao o ljubavi
došle su i poharale gradove
razmjestile sela popalile šume
ušuškale se u svoje kućice
i otud čednim očima motre
kud ću i šta ću
sa toliko nesrećom u sebi
pretočiću je u ljubav
preobraziću je u vaš stid i rumenilo
jer toliko bestidno volim kada pocrvenite
na samu pomisao
o ljubavi
Tanja Stupar-Trifunović (Zadar, 1977), objavila je knjige: Kuća od slova (pesme, Zadužbina „Petar Kočić, Banja Luka – Beograd, 1999), Uspostavljanje ravnoteže (pesme, KOV, Vršac, 2002), Adornova svraka (izbor iz kolumni, Zalihica, Sarajevo 2007), O čemu misle varvari dok doručkuju (pesme, Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008), Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću (pesme, Fondacija/Zaklada Fra Grgo Martić, Kreševo, 2010) i roman Satovi u majčinoj sobi (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2014). Urednica je časopisa „Putevi“. Živi i radi u Banjaluci.
