Miroslav Kirin
počeo je govoriti i glas mu više nije dao da prestane
u malenim novčanicima stanuju beskućnici
čega se ne stidimo otišlo je druge učiti pjevati
niz brdo se kotrljaju prazni džepovi ali kamo
rasvjetni se stup nagne prema topoli jesi li
prijateljice čitala vaska popu šapne joj
kroz kljunove ptica što lete na jug šiba tanka žica
ljudi zatečeni kako gmižu pravdali su
se da nam se to samo pričinilo
kad policajce plaćaju da plaču kad oštrica zašije ranu
baca svjetlo gdje bi trebao krv
a ondje gdje joj madež pripojila se usta, da ga objasne
zurio sam kroz smeđi pak-papir i svijet se činio zdraviji
molim, ako je genocid riječ preteška za
poeziju, onda ću je se ubuduće kloniti
povez na očima jednako je dobar kao kokošje jaje
traže se čitaoci koji neće razumjeti poeziju
na rubu bazena dva galeba kljunovima rastavljaju
mrtvoga goluba na sastavne dijelove: goluba? galeba?
oblo je u gradu kad ga volimo, nestaju
bridovi, rupe i još bridova i rupa
dotaknem kotač i već se kotrljam umjesto njega
kruški smo nacrtali noge pa je postala pile,
ali nitko tom piletu nije nacrtao kljun i oči –
recite što je onda – sve nas zbunjuje otad
dva pjesnika uvijek odjevena u bijelo nikad neće
pisati mračnu poeziju, a treći će već nešto smisliti
kako da ti kažem, miroslave, ali pomalo su mi
dosadili ti tvoji olovni podočnjaci, kalni pesimizam,
razglabanje o “jeziku u opancima, načinu izražavanja
u gaćama, morlačkom guslaranju” i, da, tvoje plivanje
u jeziku, gusta, nepregledna rečenica s kojom nas, s
jedne strane, povučeš za ruku, a s druge – za nos
Gore ne može biti
Gore prozori kloparaju
U kuhinji su se pomakle jabuke
Televizor se sam ugasio
Ulje se prolilo po podu
Na slici na zidu nestalo je stablo
Mislim da znam što se događa
Ali sakrio sam se iza stabla
Ne znam odakle da vam se javim
Jučer, danas, sutra
Jučer sam se posvađao s naočalama
Zato što su sve veliko pretvarale u malo
Danas su te male stvari opet porasle
Ali danas sam izgubio i naočale
Sutra ću uvjeren sam naći svoje naočale
Kad se lijepo izmirimo i izljubimo
Sjest ćemo na tepih i igrati se velikih
A maleni će nam pljeskati
Siva vrana i flaster
Flaster mi je na repu
Ne znam tko mi ga je stavio
Jutros se pojavio flaster
Ali niotkud rane na mom repu
Daj mi reci ti
Što kraj mene prolaziš biciklom
Jesi li mi ti stavio flaster
Zato što tebe nešto boli
A ne znaš gdje ne znaš zašto
Lajavac
Psu koji laje na mene
ne pada na um da zašuti
Sjeo je u kolica iz supermarketa
čeka da ga odvezem kući
Lajat ću sve dok me ne odvezeš
Vozio sam ga a on je i dalje lajao
Tražio sam mu kuću
ali nijedna nije bila njegova
Tog psa što neprestance laje
što prije treba naučiti govoriti
Miroslav Kirin (1965, Sisak, Hrvatska) objavio je zbirke poezije Od nje do vječnosti (1989, Goranova nagrada), Tantalon (1998), Zukva (2004), Iza renesanse (2004), Jalozi (2006), Zbiljka (2009), Zenzancije (2012). Objavio je knjigu autobiografske proze Album (2001), po kojem je snimljen dokumentarni film (režija Branko Ištvančić, 2011) i knjigu eseja Iskopano (2012).
