Miroslav Kirin

Hipernovalis

 

 

 

počeo je govoriti i glas mu više nije dao da prestane

 

u malenim novčanicima stanuju beskućnici

 

čega se ne stidimo otišlo je druge učiti pjevati

 

niz brdo se kotrljaju prazni džepovi ali kamo

 

rasvjetni se stup nagne prema topoli jesi li
prijateljice čitala vaska popu šapne joj

 

kroz kljunove ptica što lete na jug šiba tanka žica

 

ljudi zatečeni kako gmižu pravdali su
se da nam se to samo pričinilo

 

kad policajce plaćaju da plaču kad oštrica zašije ranu

 

baca svjetlo gdje bi trebao krv

 

a ondje gdje joj madež pripojila se usta, da ga objasne

 

zurio sam kroz smeđi pak-papir i svijet se činio zdraviji

 

molim, ako je genocid riječ preteška za
poeziju, onda ću je se ubuduće kloniti

 

povez na očima jednako je dobar kao kokošje jaje

 

traže se čitaoci koji neće razumjeti poeziju

 

na rubu bazena dva galeba kljunovima rastavljaju
mrtvoga goluba na sastavne dijelove: goluba? galeba?

 

oblo je u gradu kad ga volimo, nestaju
bridovi, rupe i još bridova i rupa

 

dotaknem kotač i već se kotrljam umjesto njega

 

kruški smo nacrtali noge pa je postala pile,
ali nitko tom piletu nije nacrtao kljun i oči –
recite što je onda – sve nas zbunjuje otad

 

dva pjesnika uvijek odjevena u bijelo nikad neće
pisati mračnu poeziju, a treći će već nešto smisliti

 

kako da ti kažem, miroslave, ali pomalo su mi
dosadili ti tvoji olovni podočnjaci, kalni pesimizam,
razglabanje o “jeziku u opancima, načinu izražavanja
u gaćama, morlačkom guslaranju” i, da, tvoje plivanje
u jeziku, gusta, nepregledna rečenica s kojom nas, s
jedne strane, povučeš za ruku, a s druge – za nos


Gore ne može biti

Gore prozori kloparaju
U kuhinji su se pomakle jabuke
Televizor se sam ugasio
Ulje se prolilo po podu
Na slici na zidu nestalo je stablo
Mislim da znam što se događa
Ali sakrio sam se iza stabla
Ne znam odakle da vam se javim

 

Jučer, danas, sutra

Jučer sam se posvađao s naočalama
Zato što su sve veliko pretvarale u malo
Danas su te male stvari opet porasle
Ali danas sam izgubio i naočale
Sutra ću uvjeren sam naći svoje naočale
Kad se lijepo izmirimo i izljubimo
Sjest ćemo na tepih i igrati se velikih
A maleni će nam pljeskati

 

Siva vrana i flaster

Flaster mi je na repu
Ne znam tko mi ga je stavio
Jutros se pojavio flaster
Ali niotkud rane na mom repu
Daj mi reci ti
Što kraj mene prolaziš biciklom
Jesi li mi ti stavio flaster
Zato što tebe nešto boli
A ne znaš gdje ne znaš zašto

 

Lajavac

Psu koji laje na mene
ne pada na um da zašuti
Sjeo je u kolica iz supermarketa
čeka da ga odvezem kući
Lajat ću sve dok me ne odvezeš
Vozio sam ga a on je i dalje lajao
Tražio sam mu kuću
ali nijedna nije bila njegova
Tog psa što neprestance laje
što prije treba naučiti govoriti

 

Miroslav Kirin (1965, Sisak, Hrvatska) objavio je zbirke poezije Od nje do vječnosti (1989, Goranova nagrada), Tantalon (1998), Zukva (2004), Iza renesanse (2004), Jalozi (2006), Zbiljka (2009), Zenzancije (2012). Objavio je knjigu autobiografske proze Album (2001), po kojem je snimljen dokumentarni film (režija Branko Ištvančić, 2011) i knjigu eseja Iskopano (2012).