Irena Matijašević
Air sounds like....
Then keep the sound of the word.
Say it.
I can't.
I can only write her down.
But keep it in the air.
High...
Love talk makes me crazy. I feel like...
Always feel like...why do you need that?
Who are you?
We have known each other since long.
And you were there.
Sitting.
I couldn't touch you.
I couldn't even talk.
I just walked out.
And sat in my office. Lights were buzzing like crazy, because of some mistake in air conditioner. Sittng like a statue.
Again.
Lights were buzzing like crazy.
U nekim noćima, u 22.54., promatram sjene na zidovima. Njihove oči. Skrivaju tajne, vrijeme. Znam da sjene nisu nevažne. One nose podne, i ponoć. U ponoć sat nema sjene. Sat stoji, ali sjenu mu baca umjetno svjetlo. Nemam nijednoga sata u kući. Lažem, kad pišem o sjenama. Samo opsjene, to mene muči. Opsjena je gora od sjene. Mučilo me, više ne. Nema opsjene. Lažem i kad kažem da imam opsjene. Nemam ničega. Prazna sam. Puniš me ti. Ti nisi prazan. Znam to. Prazni i puni se sastaju, i lome se zrake. Reflektiraju u pod. Tamo se formiraju sjene, od loma koji nije uspio, traka se nije savila, selotejp je popustio. Ljepila koja nas vezuju, nas i sjene. Odmaknuli smo se, od mraka. Sunce, je, sunce, travanj blješti, u bojama. Nisam skorojevićka ali volim banane, jabuke i plodove koji dolaze. U travnju. Sve gori. Sve se sprema ustati. Izbija vlakno. Ništa ne znam, osim da pišem. To je loše, znati da pišem. Trebala bih ne znati da pišem, i pisati. Izgubiti svijest. Onesvijestiti se, i pisati.
A kad želim pisati, isto tako, znam da neće biti dobro. Bit će loše, sutra ću se baciti, pod vlak, koji melje papire. Na svakoj stanici je bila jedna žena. Vlak je stajao, ulazio je u stanicu. Vlakovi su jurili, i podbacivali, tračnice su stajale, na mjestu. Svaka je žena imala rubac, oko vrata. Maramu. Na jednoj je pisalo: paris. Saint germain. Na drugoj je pisalo volim te. Na trećoj marami, onoj najsvjetlijoj, je pisalo, poljubac. Kiss. Muenchen.
Onda sam ustala i brojala rupčiće. Svaki je imao okus soli. Na jednom je bio maslinasti cvijet, cvijet zelene boje. Uljni cvijet, jestiv. U rukama mi se cijedio, kao stapka, nekog područja života. Na usnama mi je cvjetao poriluk. Preslušavali smo cohena, po stoti put. I zadnji, rekao si. I zadnja, rekla sam, pjesma. Za laku noć. Goodbye. Okreni se i uzmi droge. Natoči mi čašu preko samoga vrha planine, koja će se slijevati u grla i doline. Na njoj će isto nešto pisati. Pisat će volim te. Žarko ti sunce. Tu rupu, u kanjonu, na koju se nasadio grom, njegov rođak, planinski jeti, i tisuće makadamskih šljunčanih posteljica. Na svakoj izlaznoj postaji je pisalo: van. Too much drinking. Ne trebate izlaziti noćas. Noćas su ceste zatvorene.
Zatim sam doletjela. Ravno iz srca preko podnožja, u blizini majčine rupe, za ulazak. Na njoj je pisalo. Majčine, majčine. Očeve, očeve. Rupičaste haljine u koje se odijevala moja prabaka, koja nije bila luda. Bila je samo očeva baka, s druge strane meda i pčela, pčelinjaka, u kojima se gomilalo ludilo, matična mliječ. Nema recepta za dosadu. Opruži svoje stablo, oko mojih peteljki. Navuci zavjese.
Neka nitko ne zna i ne čuje. Neka nitko ne pojede niti jedan lješnjak. Neka svi noćas budu zamišljeni nad spomenikom koji se uzdiže, usred naroda. Na kojem piše: izlazak. Izlazite, izlazite, viče čovjek na auto putu, koji se zaustavio.
Tražila sam klub cabana. Ušla u nekoliko klubova, sličnih naziva. Na svakom je bio naslikan kaktus, zatim sam ih pomiješala, kao igračke. Rekla sam napiši ime, i obistini stvar, koja se zove pustinja. Na temelju jednog kaktusa zamišljam dobre koktele, glazbu u ritmu loco, u savezu sa svim zemljama, pogotovo nesvrstanim. Na temelju načetih tortilla napuni tu razbijenu čašu, omotaj je oko sebe.
U podmorju se, govore tako mornari, odvija živ život, spermiji muškaraca koji nisu oplodili žene, ulaze na dno. Tamo se pretvaraju u biljke. Sočne. One koje imaju vlasulje. Kao alge. Ikre plove, neoštećene, po pravilnim kutovima, između bijelih nanesenih sprudova. Dolijeću na dno. Tamo se pokrov, i nešto drugo izmiješaju, od toga se uzbiba površina mora. Valovi. Kako nastaju, dolje na dnu, da se trese. Od vođenja ljubavi svih bića, koji žive u vodi. Od toga nastaju valovi. Tresu se, kao prozorska stakla od potresa. Vodena površina je staklastija, od stakla. Ima više vune, u njoj, staklene vune, koja je vunica, ako tako treba reći. Ženska vuna, ili runa. Ili neke druge basne, koje smo izlazno čuli.
Na autoputu je pisalo: cesta. Cesta za tar. Za tartar. Pitala sam. Ali zvono je odbilo govoriti.
Obijam svaku gredu po kojoj sam skočila, nevesela, kao prošle godine, ova godina je drukčija, godina obijesti, godina velikog slavlja. Što sam izašla. Cesta je bila uska, ali sam prošla. Vrludala sam, kao zmija kad ima kandže, i ne može upiknuti. Nikoga ne dodiruje, samo liže. Nema ruku. Nema nogu, samo jezik. Izlazite, jebemvam mater, ustašku. Ponovno se zaderao a ja sam slušala, sve pomnije, kako se razlučuju samo uzvici, i samo povikivanje je događaj. Ne trebaš riječi, jebemtimater, čovječe. Ne trebaš riječi. Odjebi, sa svojom dragom, i ti i vaš parkirani auto, koji se trese. Nismo vas prekinuli. Samo smo prolazili, pa niste valjda mislili da vas špijuniramo. Mi se vozimo, uokolo, unedogled, kazala sam, i nastavila brisati, granicu, zemlje, u kojoj se zatvorio jedan čovjek i umro od gladi. Jučer. Da jučer, je pokopan, štrajk glađu je potrajao.
Kopni, nestaj, gladuj, nosi sve jezovite košulje, na rebra. Košulje na rige. Na rige. Ne rebra.
Naslikaj mi palčicu, na njezinim grudima neku važnu obitelj, palčica jedan, kao kraljica. Palčica dva, kao majka i svetica. Palčica tri, kao zamka, u koju obje padaju. Palčica četiri, kao grob koji se otvara, nakon što se pokaže da je grob zamka. Na petoj stepenici, tamo sam malo lutala. Na šestoj. Ne zna. Tko zna. Tko se danas drži pravila. Ubrojivi. A neubrojivi stanovnici koji ludilo masiraju u žile. One pucaju od safta. Krvavice. To voliš, znao sam. Znala si voljeti krvavice, krsne i krštene, na čestim paklenim otocima, kamo si me vodila. Sjedila si i smijala se u tramvaju. Zaobišao sam te, ali toliko si se smijala da nisam mogao. Smijala si se od sreće, čiste sreće što ćemo se sunčati, i bilo ti je svejedno što je tramvaj pun, do plaže. Što je čamac, u koji ćemo sjesti, bio naježen, što mu je spol bio nepoznat, i taj čamac, to krdo ružnih čamaca, si milovala, svojim desnim bokom, dok si lijevim pisala po lopatici.
Napisala si: volim te. Kao da ne znam, pa ja znam tvoja pisma. Na njima u svakom pogledu ima nešto napisano. Uvijek je napisano nešto. Nije sadržaj, nego nenapisano pisanje. Nisi bila aktivna, nego si suzdržavala svoje želje, i pretakala ih u pisma.
Ne, rekla sam, nisam imala želja, osim što sam bila pismena. Pismene žene pišu. Ne pisati znači kao ne jesti. Pisati znači provoditi vrijeme u staloženom, previše staloženom stanju. Talog, to treba. Opet se javlja, potreban mi je.
Bio sam dosadan i obmanjujući, nisam znao što da mislim o ženama. Bio sam mladac, koji se uvijek pita zašto žene ne hodaju gole, i lijepe. Zašto pucaju tako visoko s tim frizurama? Žene u šezdesetima, one lude punđe tri metra iznad glave. Koja prepotencija. Koja faking prepotencija. A onda moda striženja. Ovce. Izbrijane kao ovčice. A onda natur valovi.
Njezina nije takva. Najbolja je kad je prljava. Čudna. Kad se opere nije dobra jer leti, ali onda ona stavi ulje i smiri ju. Onda poprska sprejem za suho pranje, jer je ulje zamasti. Onda kuhaš na njoj?
Ne, samo je prljam.
Neke žene peru kosu, znaš.
Zamisli, vidio sam tisuće pristalih ptica, koje su oformile jato 9, koje se uspinjalo prema nebu. Na svakom je jatu nešto pisalo: pisale su riječi, poruke, da me voliš. I da me trebaš. Ja sam im vjerovao. Vjerovao sam pticama više nego tebi. Opne su oformile talog. Ptičje meso, u zametku, na koricama, kruh koji se jede iako je star, i kvasac se slegnuo, postao kiselog okusa. Vjerovao sam u krila, batke, jogunaste vrećice koje su mi ispadale iz ruku, stolove koji su se povijali kad bih ih palio dim, žar cigarete, u solunske frontmane, u bendove, koji su svirali onako kako tebi treba, luđačke pjesme ubojica i koljačke pjesme uskoka.
Gusarski obredi, makljaža za pet košulja, s dodirom, privjesak na tvojoj majici, odnekud, izgleda, sretan.
A onda dođu valjda anđeli. Survaju se, u neku blažu egzistenciju. Poslože se na nebu, kao semafori, svijetle. Crveni anđeo s reklame se pusti i odleti. Dođe žuti anđeo. Dođe i zeleni. Igre su završile. On kaže da, nekako pametno da. Da koje nije samo riječ, nego je konstatacija, nego je razgovor s razgovorom, koji se odvio. Da, kad je razgovor već završio, dosta davno, i kad se reklo sve važno. Nakon toga, vrijeme za brzi sum up, za brzi ili spor sum up rečenoga, i sve to bude samo ta riječ, da. Da. Znači gotovo. Znači da. Što znači da.
Da znači da sam shvatio, da sam potvrdio sam sebi, da sam točno mislio, da je razgovor bio očekivano odvijanje, itd. Ne znam. Ali da. Da. Kažem tako rijetko. To je evidencija. Kao kad vidiš ženu i kažeš žena. Tako vidiš da u prostoru, veliko da, i kažeš mu da.
Irena Matijašević (1965, Zagreb, Hrvatska) objavila je knjige pesama Naizgled (2007), Južne životinje (2010) i Danska H2O (2012), sve kod izdavača AGM, Zagreb. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednica je na Trećem programu Hrvatskog radija.
