Elis Bektaš

Ne naginji se kroz zid

 

Džihad

vratio se ramazan iz hastane
rane mu posve zacijelile
šutljiviji je i strožiji

civili ga gledaju
i drago im što je opet tu
no strahuju da više neće biti
onako srčan
da mu od ozbiljnosti
i oprez raste

ali on je stari vojnik
koji dobro znade šta mu je zadatak
i ne zamara sebe
suvišnim naklapanjima

on znade i da rat
nije pitanje pobjede
još manje života i smrti

već obično ubijanje vremena
dok se čeka
čeka

čeka

 

Šipak

berući šipke u blagaju
da ih pokažem u mostaru
susretoh mezar na osami

vrijeme mu slova
posve pročitalo
samo jedno preteklo
da me na lijenost opomene

sjenka mu pouzdana
može se po njoj sat navijati
a meni moja na muku pristaje

kaže eto
to je odista
savršena smrt

a ti samo beri
i pokazuj šipke

 

Moj meleče, evo pada veče, a gdje si ti

smiri udahni zapali jednu
ništa ti pobjeći neće
što ti već pobjeglo nije

ne naginji se kroz zid
nemoj glavom kroz prozor
čak ni zatvoren

ne ne tješim te doskočicama
samo ti velim da ovo nije
taj svijet za koji si se spremao

ovdje su razdvojeni početak i kraj
da bi svako mogao dobiti
svoje parče vremena

ta se raspodjela i bez tebe odvija
zato ti kažem smiri se
zapali jednu

pukao je top

 

Stid

juče sam izašao u popodnevnu šetnju
greškom odjenuvši nedeljno srce

pikantna dama
izlazeći iz apoteke
uputila mi osmijeh
na koji bih uzvratio
da sam i ja izašao iz apoteke

na zidu ispred džamije
izležavala se trobojna mačka
pa sam joj po inerciji
salutirao

sunce je mahalo sa obzora
kao sa palube
mahnuo bih i ja njemu
da nisam oguglao na rastanke

onda sam čuo nešto
zbog čega se postiđen vratih kući

jedan mezar kazao je drugome
kakvo razmetanje
obući najbolje srce
u tako običan dan

u naše vrijeme
znao se red


Komad za vježbu

u komšiluku
neko vježba etide
ponavlja fraze
unedogled

sunce mu se podsmjehuje
kao vojniku koji rafalima
razgoni strah

šta ću
podsmjehujem se i ja
dok čekam da mjesec
dođe na smjenu
i da bog
učini tišinu

 

Neznani junaci udruženog rada

jedan nezaposleni veterinar
i jedan liječnik opće prakse
susreli se jednog dana u bircuzu
na kraju povijesti i grada

čašica po čašica
dogovor pade

udružiće sredstva i znanja
pa otvoriti ordinaciju

za kentaure
i sirene

 

Borej

kada u hercegovini puše sjeverac
kobile razmaknu butine
i ždrijebe se bez pastuha

mačići rašire
ona nevidljiva krila
pa polete i piške
na vrhove bogomolja

tada ne ljute ljude
a boga vesele
nestašlucima svojim

kada u hercegovini puše sjeverac
u mom haustoru riče minotaur
obznanjujući svoju glad

ko je zaboravio značenje mita
nek ne zaboravi
pred spavanje
zaključati vrata


Kolaž

ponekad u sobi razmotam mrak
pa ga režem majčinim makazama
i slažem prekrasne kolaže

ostatke mraka razastrem po stolu
pa iz njih proričem sudbinu
i prosto mi smiješna tačnost pogađanja

a kakvi su sad ovo bljeskovi
ah da
zapalio sam cigaretu
a sa noćnog ormarića svijetle
oči moje mačke

indikatori da se vrijeme obračunava
po jeftinijoj tarifi

 

U ringu

jedan namrgođeni oblak
snažan kao stiv rivs
jutru je krošeom razbio arkadu

sudija se pravi
da to ne primjećuje
i ne prekida meč

jutro mlatara rukama u prazno
i zanemaruje blokade
pružajući otužan i komičan prizor

a mi smo vala
mogli i nešto plemenitije raditi
nego da gledamo ovo mučenje

jedno je voljeti krv
a sasvim drugo
pristajati na prevaru

mogla si
na primjer
pustiti da te pojebem u dupe

u potrazi za smislom
teško se može otići
dalje od toga

 

Kako se piše poezija

kada zidan dobije loptu
negdje na sredini terena
on prvo stane na nju
i kroz obrve pogleda čitav svijet

ne može se reći koliko to traje
jer tada se vrijeme zaustavi
a sljedstveno tome
zaustavi se i kretanje planete

tada svi očekuju dugačku loptu
a kada je zidan uputi
svi se zapanje - ta otkud
dugačka lopta

kada zidan primjeti loptu
koja ide u aut
on joj smireno priđe
i pozove je k sebi

ako lopta ne posluša
on učini jednu sasvim jednostavnu
ali posve neopisivu fintu
i pomjeri teren ustranu

dodir petom i volej
sublimacija su poetike
zinedina zidana
mada on sve to umije i bez lopte

ali da je odista veliki pjesnik
pokazao je
opucavši onog žabarskog puzdrova
posred labrnje

 

Čatrnja

dok bijah mladić često sam
odlazio u basilije
jer sam volio duge šetnje
i još duže poglede
i jer sam se nadao da ću gore
pronaći ostatke davno srušenog hrama
izgubljeno blago ili barem neko
dobrodušno mitsko biće
da mi bude ljubimac i drug u igri
i jer sam
zelen još
vjerovao da će me bregavske nimfe
slijediti u stopu

pamtim
a ima tome i trideset godina
staricu što u sjeni košćele
prevrće kragne na košuljama svog sina
koji se neće vratiti
iz pretprošlog rata

pozdravih uljudno
a ona me ustavi na kafi
i još mi ponudi osvježenje sladuncima
i vodom iz čatrnje

onda mi u tačno dvadesetpet rečenica
izdeklamova čitav svoj život
ne izostavljajući ni velike potrese
koji su uzdrmali svijet

tužne i usamljene starice znaju
da se sve važno može iskazati
u tačno dvadesetpet rečenica

prošlo sam ljeto bio u basilijama
šipci još ne bjehu dozreli
a staricu i košćelu posjeklo je vrijeme
ili su ih dobrodušna mitska bića
odvela sa sobom

nije bilo nikog koga bih pozdravio
i kome bih ispričao svojih
dvadesetpet rečenica
i ko bi me ponudio kafom
i vodom iz čatrnje

zato sam podigoh poklopac
i zahvatih vodu iz tame

kad se privikla na svjetlo
prepoznala mi je lik
pa se osmjehnu i zaplaka od sreće
i stade me ljubiti svud po licu

ne može sakriti radost
što sam se vratio
iz rata

 

Gužva

moj sedmi otac
u nastupu ludila
ubio je mog četvrtog oca
a onda preklao i samoga sebe

peti i šesti otac
skoro da nisu izbivali iz kafane
jednog je dotukla rakija
drugog rakija i duhan

prve trojice očeva
i ne sjećam se
o njima se u kući nikad nije pričalo
znam samo da je jedan bio rudar
drugi službenik
a treći prosvjetni radnik

moj osmi otac
nešto je brljavio sa bojama
misleći da je slikar
čak je objavio i jednu zbirku poezije
koja stoji na polici
dosljedno nepročitana

moj deveti otac otišao je u njemačku
otamo je pozvao jedanaestog oca
jednog dana su javili da su obojica
slomili vrat na građevinskoj skeli

deseti otac bio je trgovac
kad je konačno postao poslovođa
pregazio ga je pijani vozač golfa

dvanaestog oca
režisera koji je patio što nije glumac
najbolje se sjećam
on mi je tako se kaže
umro na rukama
nakon kratke i teške bolesti
čiji miris još uvijek treperi u sobi

taman smo pomislili
da je gužva u kući konačno prošla
i da ćemo se malo razrahatiti

kadli se niotkud pojavi očuh
i jeba mi mater

 

Elis Bektaš (Zenica, BiH, 1970), pesnik i pripovjedač. Objavio je knjigu pesama Margine (2013). Pesme i priče su mu objavljivane u Bosanskoj vili, Životu, Ulaznici, Sic!-u, Sovremenosti i drugim časopisima. Uskoro mu iz štampe izlazi knjiga Došo šejtan u sarajvo. Živeo u Prištini, Beogradu, Sarajevu i Mostaru. Živi i piše u Trebinju.