Elis Bektaš
Džihad
vratio se ramazan iz hastane
rane mu posve zacijelile
šutljiviji je i strožiji
civili ga gledaju
i drago im što je opet tu
no strahuju da više neće biti
onako srčan
da mu od ozbiljnosti
i oprez raste
ali on je stari vojnik
koji dobro znade šta mu je zadatak
i ne zamara sebe
suvišnim naklapanjima
on znade i da rat
nije pitanje pobjede
još manje života i smrti
već obično ubijanje vremena
dok se čeka
čeka
čeka
Šipak
berući šipke u blagaju
da ih pokažem u mostaru
susretoh mezar na osami
vrijeme mu slova
posve pročitalo
samo jedno preteklo
da me na lijenost opomene
sjenka mu pouzdana
može se po njoj sat navijati
a meni moja na muku pristaje
kaže eto
to je odista
savršena smrt
a ti samo beri
i pokazuj šipke
Moj meleče, evo pada veče, a gdje si ti
smiri udahni zapali jednu
ništa ti pobjeći neće
što ti već pobjeglo nije
ne naginji se kroz zid
nemoj glavom kroz prozor
čak ni zatvoren
ne ne tješim te doskočicama
samo ti velim da ovo nije
taj svijet za koji si se spremao
ovdje su razdvojeni početak i kraj
da bi svako mogao dobiti
svoje parče vremena
ta se raspodjela i bez tebe odvija
zato ti kažem smiri se
zapali jednu
pukao je top
Stid
juče sam izašao u popodnevnu šetnju
greškom odjenuvši nedeljno srce
pikantna dama
izlazeći iz apoteke
uputila mi osmijeh
na koji bih uzvratio
da sam i ja izašao iz apoteke
na zidu ispred džamije
izležavala se trobojna mačka
pa sam joj po inerciji
salutirao
sunce je mahalo sa obzora
kao sa palube
mahnuo bih i ja njemu
da nisam oguglao na rastanke
onda sam čuo nešto
zbog čega se postiđen vratih kući
jedan mezar kazao je drugome
kakvo razmetanje
obući najbolje srce
u tako običan dan
u naše vrijeme
znao se red
Komad za vježbu
u komšiluku
neko vježba etide
ponavlja fraze
unedogled
sunce mu se podsmjehuje
kao vojniku koji rafalima
razgoni strah
šta ću
podsmjehujem se i ja
dok čekam da mjesec
dođe na smjenu
i da bog
učini tišinu
Neznani junaci udruženog rada
jedan nezaposleni veterinar
i jedan liječnik opće prakse
susreli se jednog dana u bircuzu
na kraju povijesti i grada
čašica po čašica
dogovor pade
udružiće sredstva i znanja
pa otvoriti ordinaciju
za kentaure
i sirene
Borej
kada u hercegovini puše sjeverac
kobile razmaknu butine
i ždrijebe se bez pastuha
mačići rašire
ona nevidljiva krila
pa polete i piške
na vrhove bogomolja
tada ne ljute ljude
a boga vesele
nestašlucima svojim
kada u hercegovini puše sjeverac
u mom haustoru riče minotaur
obznanjujući svoju glad
ko je zaboravio značenje mita
nek ne zaboravi
pred spavanje
zaključati vrata
Kolaž
ponekad u sobi razmotam mrak
pa ga režem majčinim makazama
i slažem prekrasne kolaže
ostatke mraka razastrem po stolu
pa iz njih proričem sudbinu
i prosto mi smiješna tačnost pogađanja
a kakvi su sad ovo bljeskovi
ah da
zapalio sam cigaretu
a sa noćnog ormarića svijetle
oči moje mačke
indikatori da se vrijeme obračunava
po jeftinijoj tarifi
U ringu
jedan namrgođeni oblak
snažan kao stiv rivs
jutru je krošeom razbio arkadu
sudija se pravi
da to ne primjećuje
i ne prekida meč
jutro mlatara rukama u prazno
i zanemaruje blokade
pružajući otužan i komičan prizor
a mi smo vala
mogli i nešto plemenitije raditi
nego da gledamo ovo mučenje
jedno je voljeti krv
a sasvim drugo
pristajati na prevaru
mogla si
na primjer
pustiti da te pojebem u dupe
u potrazi za smislom
teško se može otići
dalje od toga
Kako se piše poezija
kada zidan dobije loptu
negdje na sredini terena
on prvo stane na nju
i kroz obrve pogleda čitav svijet
ne može se reći koliko to traje
jer tada se vrijeme zaustavi
a sljedstveno tome
zaustavi se i kretanje planete
tada svi očekuju dugačku loptu
a kada je zidan uputi
svi se zapanje - ta otkud
dugačka lopta
kada zidan primjeti loptu
koja ide u aut
on joj smireno priđe
i pozove je k sebi
ako lopta ne posluša
on učini jednu sasvim jednostavnu
ali posve neopisivu fintu
i pomjeri teren ustranu
dodir petom i volej
sublimacija su poetike
zinedina zidana
mada on sve to umije i bez lopte
ali da je odista veliki pjesnik
pokazao je
opucavši onog žabarskog puzdrova
posred labrnje
Čatrnja
dok bijah mladić često sam
odlazio u basilije
jer sam volio duge šetnje
i još duže poglede
i jer sam se nadao da ću gore
pronaći ostatke davno srušenog hrama
izgubljeno blago ili barem neko
dobrodušno mitsko biće
da mi bude ljubimac i drug u igri
i jer sam
zelen još
vjerovao da će me bregavske nimfe
slijediti u stopu
pamtim
a ima tome i trideset godina
staricu što u sjeni košćele
prevrće kragne na košuljama svog sina
koji se neće vratiti
iz pretprošlog rata
pozdravih uljudno
a ona me ustavi na kafi
i još mi ponudi osvježenje sladuncima
i vodom iz čatrnje
onda mi u tačno dvadesetpet rečenica
izdeklamova čitav svoj život
ne izostavljajući ni velike potrese
koji su uzdrmali svijet
tužne i usamljene starice znaju
da se sve važno može iskazati
u tačno dvadesetpet rečenica
prošlo sam ljeto bio u basilijama
šipci još ne bjehu dozreli
a staricu i košćelu posjeklo je vrijeme
ili su ih dobrodušna mitska bića
odvela sa sobom
nije bilo nikog koga bih pozdravio
i kome bih ispričao svojih
dvadesetpet rečenica
i ko bi me ponudio kafom
i vodom iz čatrnje
zato sam podigoh poklopac
i zahvatih vodu iz tame
kad se privikla na svjetlo
prepoznala mi je lik
pa se osmjehnu i zaplaka od sreće
i stade me ljubiti svud po licu
ne može sakriti radost
što sam se vratio
iz rata
Gužva
moj sedmi otac
u nastupu ludila
ubio je mog četvrtog oca
a onda preklao i samoga sebe
peti i šesti otac
skoro da nisu izbivali iz kafane
jednog je dotukla rakija
drugog rakija i duhan
prve trojice očeva
i ne sjećam se
o njima se u kući nikad nije pričalo
znam samo da je jedan bio rudar
drugi službenik
a treći prosvjetni radnik
moj osmi otac
nešto je brljavio sa bojama
misleći da je slikar
čak je objavio i jednu zbirku poezije
koja stoji na polici
dosljedno nepročitana
moj deveti otac otišao je u njemačku
otamo je pozvao jedanaestog oca
jednog dana su javili da su obojica
slomili vrat na građevinskoj skeli
deseti otac bio je trgovac
kad je konačno postao poslovođa
pregazio ga je pijani vozač golfa
dvanaestog oca
režisera koji je patio što nije glumac
najbolje se sjećam
on mi je tako se kaže
umro na rukama
nakon kratke i teške bolesti
čiji miris još uvijek treperi u sobi
taman smo pomislili
da je gužva u kući konačno prošla
i da ćemo se malo razrahatiti
kadli se niotkud pojavi očuh
i jeba mi mater
Elis Bektaš (Zenica, BiH, 1970), pesnik i pripovjedač. Objavio je knjigu pesama Margine (2013). Pesme i priče su mu objavljivane u Bosanskoj vili, Životu, Ulaznici, Sic!-u, Sovremenosti i drugim časopisima. Uskoro mu iz štampe izlazi knjiga Došo šejtan u sarajvo. Živeo u Prištini, Beogradu, Sarajevu i Mostaru. Živi i piše u Trebinju.
