Rade Jarak 

Imaginaire

 

Što znači slučajan susret?
Na ulici, u kafiću, u nekom dalekom gradu.
Koliko kilometara treba u životu preći,
automobilom, brodom, avionom
da bi se dvije osobe iz različitih krajeva svijeta
susrele u nekoj neutralnoj točki?
Recimo putovanje brodom preko oceana,
koliko oluja, valova, koliko mirnih noći punih mjesečine…
Koliko je trebalo mesinga, nafte, koliko propelera…
koliko ugljena, drva, papira, koliko šuma je trebalo da se posiječe…
Koliko je željeza trebalo da se izlije, koliko čelika da se kali….
I zatim te dvije osobe u jednom kratkom trenutku na nekom neutralnom mjestu
otplešu svoj karmički ples.
Ipak, koliko je oblutaka prije toga trebalo more da izvalja,
i koliko je koraljnih grebena trebalo da se nataloži…
Koliko je vagona trebalo da se napravi, koliko šina,
koliko kilometara pruge, koliko cesti, aerodroma…
Koliko kišobrana treba da se otklopi i sklopi…
Koliko puta treba popiti limunadu na obali rijeke,
koliko ratova treba da se vodi,
koliko vulkana treba da eruptira…
Koliko puta da cirkusi podignu i spuste šatore,
koliko je djece trebalo da kupi lilihip,
koliko brojeva Mikijevog zabavnika da iziđe,
koliko crtanih filmova da se pogleda…
Koliko je vlada trebalo da padne da bi se dvoje susreli sasvim slučajno
u nekom dalekom gradu, a da svega toga nisu bili niti svijesni.
Mislili su da je sve to normalno, da je sve u redu,
običan susret, život.
Koliko je potrebno pupoljaka da procvjeta,
koliko rudnika da se iskopa…
Koliko krovnih greda da se podigne,
koliko čempresa da se zasadi,
koliko mađioničara da nauči trikove…
Koliko noževa da se zarine u grudi,
koliko robe da se prošverca,
koliko otrova da se popije da bi se dvoje srelo,
a sve je izgledalo obično, kao slučajno.
Jer sve na svijetu ima uzrok i posljedicu
Koliko dudovih svilaca treba da se isčahuri i poleti,
koliko vozača da navuče rukavice,
koliko atomskih bombi da padne…
Koliko robije da se odrobija,
koliko noseva da izraste nakrivo…
Koliko je čaja trebalo da se uveze iz Kine,
koliko grbača da se savije,
koliko mornara da se utopi…
Koliko je udova trebalo da se amputira,
koliko poštara da razvrsta pisma,
koliko filmova da se snimi…
Ali ne, oni su mislili da je sve slučajno, obično.
Sada, u njegovom sjećanju vraća se samo slika,
Imago situacije kad je upoznao onu mladu djevojku.
Koliko je mora i jezera trebalo da presuši,
u koliko je šahovskih partija trebao da pobijedi crni,
koliko je kockara trebalo da izgubi imetak…
A oni su, eto, pomislili da je sve slučajno.
Ostaje samo Imago ugraviran u sjećanje.
Gdje su bila sva ta stoljeća koja su predodredila da se upoznaju,
da razgovaraju, da stvar upali?
Tko je uopće o tome mislio.
Koliko krafni je trebalo da se ispeče,
koliko mitraljeskih cijevi da se pregrije,
koliko klošara da prespava u napuštenim vagonima…
Svijet je tad, druže stari, bio pretvoren u sliku,
svaki predmet imao je svoju svrhu.
Otkuda bi se inače stvorila njegova hrabrost
u ključnom trenutku, hrabrost koja mu je uvijek nedostajala?
Odakle bi se inače stvorila njezina otvorenost,
koja joj je također oduvijek nedostajala.
Kako to da je sve odjednom imalo smisao,
bilo na dohvat ruke, išlo kao podmazano…
Koliko koštica mora da se ispljune kad se pojede trešnja,
koliko vlažne odjeće da se štipaljkom objesi na štrik…
Koliko je miševa trebalo da pojede sir i zbriše iz stupice,
koliko djece da kopa po pijesku,
koliko očeva da napravi ljuljačke…
Koliko je prodavača sladoleda moralo da gura svoja kolica,
koliko je papagaja moralo naučiti da govori…
Koliko, koliko, koliko, druže stari, da bi se sve dogodilo u sat,
niti sat i pol. I smijeh i ljubav i plač.
I susret i rastanak. Eh.
Koliko je kamenčića trebalo da upadne u cipelu,
koliko palačinki da se flambira i da postanu plave kao nebo…
To je bila njihova karma, trajala je niti sat i pol, i oni se više nikad nisu sreli.
Možda zato jer je negdje neki vozač krivo navukao rukavicu,
možda zato jer je negdje netko ispljunuo košticu višnje a ne košticu trešnje,
možda zato jer su negdje crni i bijeli na šahovskoj tabli došli u pat poziciju,
a neki je kamenčić predugo ostao u cipeli.
Je li to uopće bila stvarnost ili je njegovo unutrašnje ogledalo
projiciralo lažnu sliku?
Koliko je psihijatara trebalo da poludi,
koliko urotnika da izvrši atentat,
koliko bajki da se navečer ispriča,
koliko voštanica da svrdla zimske noći
da bi se u njegovom umu jedna stvarna slika
zrcalila kao u ogledalu i da bi se sve promijenilo?
Tako se, slučajno ili ne, nastavlja život.
Najvažnije stvari u životu uvijek su kratke, prekratke.
Samo je jedno objašnjenje, stari druže, objašnjenje karme.

 

Rade Jarak rođen je 1968. u Dubrovniku. Diplomirao je na Likovnoj akademiji (odsek slikarstvo) i radi kao nastavnik crtanja.
Objavio je dvadeset knjiga, od čega su tri zbirke poezije: Demon u pari kupaonice, Vlak za Bangalore i Kaja.
Romani: Pustinje, Yu puzzle, Duša od krumpira, Enciklopedija očaja, Sol, Strašni (sf roman), itd.
Dnevnik: Japanski dnevnik; eseji: Pohvala ulici (esej o prostituciji), nekoliko kratkih romana i četiri zbirke kratkih priča.
Uređivao je časopis Knjigomat od 2004. do 2014.
Dobitnik je nagrade Jutarnjeg lista za roman Pustinje, kao i nagrade Večernjeg lista za priču „Nino Rovinjež“.