Gašper Torkar

Palpitacije

 

Još
za K., 1. siječnja 2013, 04:54

                                The government is corrupt
                                and we're on so many drugs with the radio on
                                and the curtain is drawn.
– GY!BE, »Black Flag Blues«

Možda bih se samo želio podsjetiti na ljetne dane
kad je stablo usnulo, naslonjeno na moja leđa,
ili na one u kojima sam sapunom i rukama pokušavao
isprati svoje lice kao izgovor da je danas već prošlost

i da će sutra biti drugačiji dan kojem će opet trebati oživljavanje
i plakanje između dva pokvarena automobila.
Uključite radio da čujete što se dogodilo između naših očiju,
ispred kojih se ponekad u mrkloj kinodvorani

ljuljalo nasmijano lice Willema Dafoa.
Povraćanje portugalske zastave pokraj ceste
primoravalo te da razmišljaš o svojoj smrti i roditeljima
koji uopće ne znaju da si već svu prašinu postrugao sa stola

i natisnuo je na sve sluznice svoga tijela.
Bili smo znanstveno-mistički, biokemijski,
pjesničko-fizički, jedni prema drugima i prema sebi.
Plesali smo duže. Sakrivali se po kabinama zahoda.

Možda tada (danas) počinje nada
u sva moguća preživljavanja apokalipse
koja bi iz tih dana napravila samo grozničav san
prije nego se svijet prelomi kao kolačić s punjenjem od marmelade.

Uvijek umiru drugi. Drugi u nama samima.
I mi se zaljubljujemo u dane koje smo otkupili
povratkom u svoj krevet. Tek se tad
možemo prelomiti i oboljeti i plakati kao u filmovima

jer jedino što smo identificirali u tim danima,
jest memorija u nastajanju koja će potrajati; sijati i udarati.
Imali smo sreću da smo rođeni u ovom kasnom razdoblju
(baš kao i svi prije nas), pruža nam pristup

do tuge koju drugi nisu znali.
Ali tako pognutom kroz kišni prozor ne čini ti se
da si u pustinji, osim ako to nije pomrčina s druge strane
ulice. Mi smo u dvadeset prvom stoljeću a nitko zapravo ne zna

što to znači. New York je bez struje i pod vodom.
Svi odlaze u inozemstvo i izgubili smo druge prilike.
Još uvijek ne znamo otkud dolaze te misli kad je kiša
i gradovi su puni ljudi koji znaju da će svijet

u njihovim rukama trajati samo do kraja ranjivosti
i skrivenoga čuđenja i to samo do kraja noći.
Kad sam mogao disati duboko i odšetao se:
mimo stabala, trgova i fontana, pokraj grafita:

tetovaže na koži grada, koje nam opet i opet pričaju
priču u kojoj se ponekad, ali najčešće ne nalazimo.
Našli smo vrijeme i našli smo kožu na slabom svjetlu
i kosu koja je duža od naše, i sve spolne organe

i krv, i brigu, i dlake, i ozlijeđene životinje, i strah,
i nevinost, i traganje, i glazbu, i jedni druge
i sumanutosti između svijeta i nas. Sve ovo je položeno
u dar koji izvana nikada ne bi mogli raspoznati.

 

Palpitacije I, 20. lipnja 2013.

            Došao sam u razdoblje u kojem mogu slaviti ljude koji me se tiču, samoću koja me stalno obdaruje i sposobnost artikulacije da se nalazim u prostoru koji bi i bez mene dalje postajao, ali smo ipak jedan drugom na utjehu i osiguranje da je netko kraj nas u svim stvarima koje još dolaze, koje ne poznajemo i koje sadrže određenu količinu mog utjecaja.

Mi smo ovaj prostor. Naprijed nas vodi pitanje. U nama otvara svijet u kojem smo strani i koji želi razgovarati s nama prije novih postupaka. Moramo ga uvjeriti da ne možemo nikamo osim u njegovu prijelaznu stvarnost i da se i mi želimo dogovoriti o daljnjoj integraciji i studentskim razmjenama. Nas obvezuju riječi, ali što obvezuje njih? Jamstva i obećanja koje možda ispunimo a možda i ne. Prihvaćamo ih u spoznaji. Ako su iskrena, možda već samo izricanje preokreće stvari na bolje.

Ispravno: razumijem utjecaj tvoga postojanja i prihvaćam ga. Nadam se da mi ne želiš ništa loše. Ali u isto vrijeme tiho (i pitajući se, trebam li ti to reći... u ispitivanju, ako ti je to uopće potrebno reći) nadam se da ćeš primiti moj neizbježan utjecaj i prodiranje u tvoj prostor u kojem plešem i gdje se radujem i slavim tebe i svoje tijelo, moje vječno drugo, na kojem se nalazi točka u kojoj se dodirnemo i izvor svih posljedica: neka samo dođu! Dobrodošle su.

Osjećam se otvoreno i svjestan sam svoga raspoloženja i otvorenosti i nadam se da će ovaj prijelaz, sklonište i ranjivost, uvjeren sam da će još dugo postojati i dalje biti otvoren. Sili me da kažem: još dugo nakon što mene a možda i tebe više ne bude, ali ne znam što to znači i ne znam što slijedi i baš to me ushićuje.

Zaključimo da će ljudi, kada više ne budemo postojali, o nama moći govoriti slobodnije, i dozvolimo si u sebi tu mogućnost da će govoriti o nama kao o trajnoj obavezi i fusnoti, jer zašto ne? Možda su me umorile takozvane slučajnosti i njihove simbolike. Možda me umorio umor i mogu si napokon dozvoliti da se pomirim sa svom jednostavnom, osnovnom željom: postojati jače.  

Palpitacije III, 23. kolovoza 2013.

            Ponekad mi se čini da ljudi u mom pogledu vide čovjeka koji je u stanju odgovoriti na događaje koji još dolaze. Ustvari dan i noć se dižu sasvim neovisno od mene i spuštaju me na pod, kad ne trebam biti biće koje stalno stvara vrtoglavicu žudnje i ubrzano otkucavanje srca pri svakom dodiru; ja sam znatiželjan, nespretan. Ustvari nije važno koliko je izgubljen ili koliko virtualno samostalan moj pogled.
Možda ću biti dovoljno ljubljen da preživim život. Možda ću biti dovoljno povrijeđen da poželim ljudima oko sebe pokazati nešto što još nitko od nas, nešto za što ne zna da postoji: opasan, taman osmijeh u prizemlju budućnosti, lice ljubavnika, roditelja u želji po nastanku: besmrtno lice. Sve jest. I ako noći neće više treperiti pred ljetom, vatrometom, utakmicom, onda je moj pogled dvostruk: suvremen, napunjen uzdignutom sumnjom. Biti jedno sam sa sobom, biti jedno sa ciljem indirektne, užarene ljubavi, biti jedno s prazninom. Nikada još nisam upoznao čovjeka koji bi bio jedno s bilo čim.

Uvis sam bacio loptu a natrag je doletjelo srce i nakon trenutka zanosa u prestrašenom se tijelu nastanila tišina. Ako je djetinjstvo bilo i mi ga pozovemo natrag, to djetinjstvo više nijeistinito, naseljeno ranama. Ako je tijelo šahovska figura, a misli su karte, onda sam pregažen i ne znam igru koju bih mogao igrati na prašnjavim hodnicima između spavaćih soba. Ništa više. Svadljiv sam, tvrdoglav. Naivnost, slatka strana ignorancije, sve memanje štiti. Sve, i ljubav, polako se zatvara u priču. Sve se razrjeđuje već čitavog našeg života a i kad smo se gotovo dotaknuli, svemir se iznenada počeo širiti još brže.

Razgovori između ljudi mi pokazuju da je moj strah neopravdan, da ćemo još neko vrijeme trenirati izmjenu dana i noći, godišnjih doba, generacija. Nadam se da naše živote nitko neće igrati na pozornici ili u filmu, osim ako igra bude prisnija. Nadam se da naše živote nitko neće trpati u dokumentarne filmove s kazališnim glumcima koji u prirodi odsutno recitiraju poeziju, i sa članovima obitelji koji se sa trpko-slatkim  okusom prisjećaju naših svakodnevnih obreda što bi trebali nešto reći o nama. Ipak se nadam da će nešto, bilo što ostati od svih dana kad je bilo potrebno suočiti se sa samo po sebi razumljivim, opakom sestrom tišine i s noćima u kojima smo morali biti sigurni da vode nekamo da bismo mogli preživjeti.

Jutra i večeri ustraju u svojom podizanju i spuštanju a jačina naših napora isto. Pretače se iz dlana u misao, iz misli na dlan, kroz jedno uho unutra i kroz drugo srce van. Kroz vrijeme, kroz ritam. Kroz, kroz kroz. Dovoljno dugo ćemo ponavljati da vrijeme izgubi oblik. Ono ga nikada nije niti imalo. Vrijeme prijatelj obitelji, blesavo vrijeme.

Izgledam tako zbunjujuće, tako se protivim samom sebi. Tako buljim u prozor i vidim sebe u njemu kako zurim u sebe i istodobno kroz sebe, kroz prozor u prozore drugih ljudi koji gledaju kroz prozore u same sebe i druge ljude. Svugdje smo. Svugdje sam ja, svugdje si ti, podvostručeni smo, raščetvoreni.

Osjećam da se priprema nešto posebno za mene. Nekakvo bijelo platno na nekakvom drvenom stolu. Proslava će biti za mene, a ja ću je se sramiti. Sramit ću se sudjelovanja, jer znam da ću u njemu biti voljen, primit će me raširenih ruku. Ako sam nezahvalan, jesam li loš čovjek? Sve je to i dalje svijet, ništa se ne mijenja. Ako ništa drugo, napravi si prostor u kojem su moguće samo promjene i promatraj što se događa.

Kako onda moj pogled odgovara stvarima koje će tek doći? Nemiran sam.

 

preveli sa slovenačkog
Urban Belina i Lara Hölbling Matković

 

Gašper Torkar (1992, Novo Mesto, Slovenija). Trenutno studira sociologiju i fiolozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Objavio je knjigu Podaljšano bivanje (LUD Literatura, 2013) koja je ušla u uži izbor za najbolju prvu knjigu na slovenačkom sajmu knjiga. Prevodi s engleskog (Robert Hass, Hakim Bey, Frank O'Hara). 2014. se pridružio paraliterarnoj organizaciji IDIOT.

o prevodiocima

Urban Belina (1981, Celje, Slovenija) slovenački ultimedijalni umetnik, reditelj, scenograf i književni prevodilac. Autor je više izvođenih scenarija. Proza mu je prevodjena na engleski i grčki, a autorski i koautorski projekti igrani u raznim off pozorištima, umetničkim galerijama i na festivalima.
Za audio-vizuelni performans BS-LP: Biti svoj vlastiti prevod dobio je medjunarodne nagrade.
Nedavno je na slovenački preveo romane maltežanskog autora F. Ebejera, škotskog akademičara K. Vajta, u 2013. roman Danteov trg Dragana Velikića, a u 2014. anatomsku studiju Misleče telo Mejbl E. Tod.

Lara Helbling Matković (1968, London), hrvatska prevoditeljka. Sa engleskog i nemačkog prevodi drame (Stoppard, Auburn, McDonagh...), prozu (Tyler, Kingsolver, Steinbeck, Ephron), književno-teorijske tekstove (Mamet, Carlson, Pfister), popularno-naučne knjige (Shenk, Estés, Hite…) i dečju književnost (Henkes, Porter, Dahl…). Urednica leksikografskih izdanja i književnosti za decu i mlade u izdavačkim kućama Novi Liber i Algoritam. Autorka knjige Moj prvi hrvatski rječnik: za djecu i odrasle (nagrada „Kiklop“ za najbolju dečju knjigu 2005). Dobitnica Godišnje nagrade Društva Hrvatskih književnih prevodilaca za 2006. za prevod knjige Elizabetinska slika svijeta. Članica Društva hrvatskih prevodilaca i saosnivač i predsednica Galerije knjiga – organizacije za podsticanje čitanja.