borjana mrđa
nisam na pravoj ali ne zato što sam na krivoj putanji
MINJON KOCKE
Sumrak livada pa put pa kuća pa bašta pa čovjek sa šeširom pa žena koja ga doziva pa ograda pa na ogradi visi čaša pa izvor hladna voda nešto plavo pa nešto hladno pa nešto smrdljivo cipele pa hleb u rerni miriše pa nasmijana djeca jedno plače jedno gleda jedno dijete samo gleda i blago tone u san
dugo je prošlo od kada smo se vidjele, ljuljala sam te u našem novom dvorištu
svidjelo ti se
bila si bolesna
kupala sam te
trebala si ići u bolnicu ali nisi htjela
nisam dala
pitala si me šta ja to slikam
i koliko sam slika prodala
rekla si mi da sam sposobna kao muškarac
iako si ti žena koja je navikla da samo radi, da nema vremena
iako si ti žena koja hrani i brine o svakom svom
pokazala si mi maramu za dan, za noć, maramu za igranku, rajsku šarenu maramu koju želiš da nosiš posljednjeg dana i jesi nosila si je
lijepe cipele i torbu koja nije za “babe” ali je ti nosiš
jer se osjećaš mlađe
pričala si mi o svojim prvim momcima
kako ste se držali za ruke u kolu
kako su nudili livade i konje za tebe i dukate
rekla si da si sa sedam godina znala da će deda biti tvoj muž
voljela si ga ali nisi znala šta je to
- ti si najpametnija i najljepša cura u selu - rekao ti je-
ali noge ni crnom đavolu, ni crnom đavolu-
smijala si se - imam stvarno ružne noge rekla si
i pokazala si mi sliku na kojoj je on najljepši
kako stoji kraj probeharale krošnje sa biciklom i zalizanom kosom
crnom i plavim očima
kada je deda preminuo dobila si prvi moždani udar gledajući tu sliku
prepričavala si mi bibliju i pjevala tužne narodne pjesme
o sudbinama ljudi tvoga sela
tužne su te sudbine bile
sve neki gubici i borba za život
nisi mi pričala bajke, nikada
plakala sam dok si muzla kravu i onda nisi htjela više da mi pjavaš
da ne plačem
pakovale smo krompir zajedno i smijale se
nisam ti dala da baciš male krompire jer su mi bili simpatični
smijala si se od srca, srce ti se treslo
gledala sam te kako kolješ kokoš jednom
glava joj je pala crvena skroz
a tijelo ispuštalo čudne zvukove i skakalo je
obojilo je travu u crveno, prskalo je
pretvarala sam se da to nisi ti
to ne možeš biti ti
zar je to tako surovo
zar možeš ti to da uradiš
zar tako nastaje ona ukusna kokošija supa
plakala sam
bojala sam se života ispod jabuke koju sada upravo jedem
i teče mi ljepljivi slatki sok niz prste
mrzim to
ali ne želim da ga operem
hodam stazom na kojoj si me dočekivala sa osmijehom
i govorila mi kako sam previše smršala
ulazim u auto i odlazim
ne želim više nikada da se vratim
ako tebe više nema tu
kukuruzi pa kruška pa sijeno pa štala pa voćnjak muče krava pa potok pa brdo pa drvo veliko drvo pravilne krošnje lišće
vjetar
nosi nosi me
PRVA I POSLJEDNJA HALJINA
Sjećam se prve haljine koju mi je tata kupio
ona ne zna da sjedi u haljini - rekao je mami značajno i tužno
i rekao je mami još da me nauči kako djevojčica treba da sjedi
više sam voljela hlače
nisam voljela pletenice ni mašnice u kosi
tek u srednjoj školi sam opet obukla haljinu
jedne večeri sam kod bake pronašla pismo
u kome tata piše mami da osjeća cijelim svojim bićem
da će njihovo prvo dijete biti sin
plakala sam
ne znam zašto
valjda zato što nije osjetio da sam ja njih već izabrala
i voljela i da sam krenula prema njima iz dalekog svemira
a možda sam ja u posljednjem trenutku odlučila da ću biti žena
osjećam da je tako možda
ali voljela bih da sigurno znam
haljina koju šijem nema dugmiće
rajferšlus podsuknju bretele ni čipkane detalje
nema dubok izrez ni fatalan dekolte
ne odgovara godišnjim dobima
klimatskim anomalijama
to nije prilagodljiva haljina
nije šivena u zavodničke svrhe
niti ima namjenu da pobuđuje ljubomoru kod drugih žena
nije za svečane prilike
niko neće reći woooooooow kada me vidi u njoj
ne viori zanosno na vjetru
nije nastala iz modne osveštanosti
a nije kupaći kostim
nije za skupe restorane
nije za pijačne dane nije čak ni za radionicu
ne govori ništa posebno o mojoj ličnosti
ne ističe moje dobre tjelesne osobine
niti maskira moja kritična područja
njeni rubovi nisu pravilni
njeni šavovi nisu lijepi
nije ugodna na dodir
nije fotogenična nije savremenog kroja
ali nije baš ni tradicionalna
primjetila sam da ptice vole da slete na nju
psi skaču po njoj a mačke se trljaju
životinje generalno nemaju nikakav problem sa ovom haljinom
jedino je malo teška za održavanje
ne može se ispeglati
ne pere se u mašini
nikakav deterdžent ne može ukloniti njene fleke
ima veoma zahtjevne metode čišćenja
i vraćanja sjaja
čudna su to neka vlakna koja je tvore
proizvedena u nekoj dalekoj zemlji
u nekom nepoznatom eksperimentu možda
možda je i nasljeđe neke pra pra žene
kojoj svijetle oči i koža ne puca
i na pojedinim mjestima je srasla sa mojom površinom
sve u svemu
to je jedna sasvim obična haljina
ženska haljina
ne ona koju bi žena trebala da nosi prema svim napisanim bajkama
ja je nosim svaki dan
i ona me uglavnom dobro čuva
UVOD U IZOLOVANE TEORIJE SEBE
Inteligentni vazduh
tečno staklo
kada se vazduh stisne u meni
pa ne mogu ni da mu oduzmem ni dodam ništa
ni sebe ni njega samog
ne pušta
zujeći me uvlači u svoje crno središte apsolutne slobode
strah od slobode
nevjerovatna sila ničega
vakuum
istisnut vazduh kao oblik spajanja
pumpice
plućne alveolice
disati kao cvijet
cvijetnim livadama budućih naraštaja bake i dede vode unučiće
i pitaju ih neprestano kako se zovu
koliko imaju godina da znaju da kažu
svima da kažu
da svi znaju kojom su pertlom u vremenu svezani i za koju cipelu
u vremenu uvijek
uvijek to vrijeme po kome se sve izmišlja i prorjeđuje
u vremenu
buvljivo vrijeme
češljivo odbrojavanje do imaginarnog kraja
“ništa” podupire život
a nije ime formula otkriće i nije štaka
i nije
bogolika šaka starca čarobnjaka mudraca
perverznjaka sam srela dosta kako se kriju iza sijedih brkova i simpatičnih kapica džemperčića kravatica
na koliko samo načina pokušavaš da pripadaš
ne pripadaš
ne umireš izvan svoje kože
kao da je istina gora od prolaznosti
uništićemo sve foto aparate samo da ne ostarimo
da izbrišemo svaku mogućnost prošlosti
prošlost je uvijek kriva i tako živi u nama okrivljujući nas za sve
živim sa njom konzervisanom zavrnutom mumificiranom
inficiranom knjigom utisaka
meso odvojeno od duše trune
ljepota
sjaj
sve se to može dotjerati
nedostaci
industrija izmišljanja ružnoće
šta ja to čujem – da postoje ženski kontejneri za otpadnu mušku energiju
vaginalna ikonologija
ideologija tjelesni poredak
ženski principi načini estetika
boli me glava od svega što moram naučiti da budem svjesna sebe
sloboda
inteligentni vazduh
tečno staklo
kada se vazduh stisne u meni
pa ne mogu ni da mu oduzmem ni dodam ništa
ni sebe ni njega samog
ne pušta
zujeći uvlači
uvuče me u svoje crno središte apsolutne slobode
VUKOVI I NEČIJI PSI
Danas su psi lajali na mene
taj lavež je bio kao neka visoka frekvencija koja obuzme cijeli prostor
svima oduzme glasove
i sve ugodne zvukove pretvori u prašinu
imali su mekane zube i neke čudne klempave uši koje im pokrivaju lice
ne bih ih mogla prepoznati na drugom mjestu
napali su me nečiji psi
policija me već pitala ko su i pokušala sam ih opisati
nacrtali su crnu fleku, čupavu i bezobličnu
čak neprimjetnu ako je staviš pored sadržaja wc-šolje na primjer
rekli su mi da lažem da umišljam
da takvo što ne postoji
i da rekli su - svi vi umjetnici ste čudni i pomalo otkačeni
i rekli su mi da idem svojim putem i pazim i da malo čvršće hodam zemljom
kihala sam cijeli dan od te pseće prašine
a psi su mirno spavali
ostavili su svoju buku u mojoj glavi
i sada pjevuše u snu
znam
ovi psi pripadaju nekome
imaju svog gazdu koga se boje i koji ih tuče i potčinjava sebi
njihova glad nije za životom
moć je njihova glad
inače se o vukovima priča loše
znala sam jednog vuka i svi su ga se bojali
niko ga nije volio jer se nije umiljavao i dodvoravao
nisu mu mogli staviti povodac
bježao je od sviju
bježao je od sebe
bio je sam u dubokim mirisnim šumama
čije lišće šumi istinu postojanja
surovu istinu prirode, istinu rađanja umiranja
sudbinu preživljavanja
vuče duša ti u očima plamti
one ovce si pojeo i pustio njihovu krv za svoju glad
i plakao si dugo nakon toga nad klisurom rijeke
dok ti je oštri vjetar sušio grešno krzno
na toj vrteški života i smrti
čupao si sebi zube i bacao ih u vazduh ka nebu
nadao se da će glad nestati
tako si stvoren gladan u sebi i sa sobom svoju zvijer nosiš
i noću ka svom okruglom ocu zavijaš što ti dade oštre čeljusti i uzavrelu krv
opasan jesi ali to nije tvoj ukras
to nije posljednja moda ni politikčki magazin ni religija za mase
tvoje rođenje dade ti žeđ i bol
i tako koračaš sam u strahu od sebe
sebe se hrabri boje
oni koji sebe pobijediti hoće ratuju u granicama svoga tijela,
u svojoj duši
samo oni koji imaju dušu dugo u noć padaju u sopstvenu rupu u grudima što su morali nekoga povrijediti
jer su se rodili
ZAPJEVAJ I ODLETI
Težina koja vuče svaki dan u prošlost
obara ptice sa neba
čekam platu
čekam buduće dijete iz škole
čekam novi par cipela naručen online
čekam iskren poljubac
da tuga prestane čekam
trošnost
nježnost
kanarince ili švrake
turbo-folk pjesme dopiru iz zadimljenih kafana
toplom umirujućom distancom
lažem se da pripadam negdje drugo
ubjeđujem se da sam se slučajno ovdje rodila
kad se ušuškam u sumnji probudim se u strepnji
i očekujem negativne ljude na službenim mjestima
a u vjerskim objektima tražim saosjećanje
precjenjujem pojam sreće
podcjenjujem stanje tuge
krivim druge
a ne dešava se ništa
zaboravim da se energija gomila u pred-akciji
u napetom mirovanju
da neko na mene čeka da me voli da ja volim
da imam sebe
zaboravim svoju toplotu i sigurnost svoje kože
zaboravim da koža nije providna
i da je unutar nje bezvremenost koja pripada samo meni
predviđaju mi budućnost u gomili
kažu da smo svi isti i ne zaslužujemo ništa bolje
ne vidimo da su nam zašili lance oko vrata, volan na glavu i pedale oko nogu
nova srca se ugrađuju u hladnim operacionim vezama
bacaju se ona koja nisu uspjela
prasići doniraju organe
silikonski poljupci su mekaniji nego ikad
slatki su kao grijeh u provincijama u kojima
svi sve znaju o svima a ne znaju ništa
a kako je lijep dan
izvan nas se događa upravo
izgara prema zapadu i ugasiće se u depresivnoj tišini
a ne znamo šta bi smo odsvirali u njemu
i baš tako razmišljm dok ručam sa ocem
u sunčanoj gradskoj bašti
istina je što tata kaže
- gledaj ti nas ljude koliko žderemo a nezadovoljni smo
ptičice pojedu naše mrvice
zapjevaju
i odlete
NISAM UVIJEK NA PRAVOJ
ALI NE ZATO ŠTO SAM NA KRIVOJ PUTANJI
Danas je promjena vremena
oštri vjetrovi planinskih vijenaca otjerali su zavodljivi jugo
stvarnost je ubila san
putovanje na koje se spremam će oživjeti san
san će da gori kao spaljena guma naglog kočenja
u bijegu od lažne sigurnosti
saopštavajući sebi sadržaj svoje glave
spašavam ljubav prema stvaranju
hladno komadanje, istorijski noževi, institucionalne klaonice
samodovoljni kasapini
pohlepno otvaraju crne rupe u kojima svjetlost nestaje
u kojima oči tamne i padaju prema zemlji
u kojima niko ne vidi ništa osim straha od gubitka pozicije
ali svi suprostavljeni osciliraju oko jezgra
oivičeni cjelinom
dobrice i zlobnici
podjednako daleko od suštine
podjednako blizu istini
podjednako potrebni i smišljeni u široj slici
u nabijenoj sveprisutnoj praznini
zato moram da putujem
samo spolja se čini da stojim u mjestu
putujem sa velikom torbom rukotvorina
domaće kuhinje, organskog pripadanja
pažljivo pletenih potkovica prošlosti
sa slabašnom vatricom istinskih predaka u kosi
odlazim u nepoznate predjele umjerene klime
ispod hrskave zapečene kože
ispod sloja mljevenog znanja
iza sočnog egoističnog tijesta
do mjesta gdje se krčka sadržaj svijesti
naše svijesti
velike i cjelovite kao opna koja zadržava našu dušu
kao materica u kojoj se spremamo za život
staklena bašta u kojoj ničemo cvjetamo i kružimo
gutaju me svjetla noćne ljepote
onog mira koji potajno nađeš u sebi nakon neke duge patnje
u veče kad sve miriše i prodire u međusobne prostore užitka
i odjednom se pojavi prijeteća hladnoća mogućih uspjeha
ambicija
strah od smrti
grize me savjest onih koji mi žele sretan život
žele filmski upotpunjenu sliku
da joj se dive kao ličnoj ekstenziji vječnosti
to je idilična matrica vrijedna življenja
prodaš dušu da bi pozlatila neuspjeh
poprimaš univerzalniji oblik za požudu životnih mogućnosti
a šta je sa strahom od smrti
ali nisam živa
uvjeravam vas da ne živim na ovoj vidljivoj i trošnoj putanji
živim negdje sasvim drugo gdje je kraj mogućnost i nije strašan ni tužan
već je svileni veo na prozoru koji gleda na bakin vrt
koji ona uzgaja sa ljubavlju i pravi zimnicu i okupi nas na ručku
i mi se smijemo i postojimo u tom sjaju
i bljesnemo u besmrtnom krugu
kad se pogleda odozgo
Borjana Mrđa (1982, Banja Luka) diplomirala je na slikarskom odseku Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci 2005, gde sada radi kao asistentkinja. Održala je više samostalnih i grupnih izložbi u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
Objavila je knjigu poezije Krojačica sa svetim makazama (2014).
Sajt autorke: borjanamrdja.info.
.
