vladimir stojnić

wah-wah

 

doći će šešelj
i imaće tvoje oči
na španskom
trgu poješćemo krempitu
ti si jedna dosadna maca
napuniš se helijumom
vičeš
pišeš autorske tekstove
smrt svima
a naročito hipsterima
tvoj tata diže ruke od tebe
tvoj tata diže ruke na sebe
on kaže gospojice
mi ovde u americi
čvrsto verujemo u to
da je svako odgovoran za svoju sudbinu
to ti je rekao
dok smo prolazili pored starice
koja prosi ispred supermarketa
zrak sunca mu se prelomio
na staklu naočara


Postoji rečenica
izgovorena u uglu sobe, u prašini,
među semenkama, na fotografiji.

Postoji rečenica puštena
unazad, u vreme, dead air for radios,
prošlost se ne završava, na svakom uglu on čeka: na
odluku, prostranstvo
u tektonskom talasu, postoji rečenica koja sakuplja
krhotine tanjira za supu,
i veš je opet mokar, razapet, crven na
dalekovodima,

oči su zatvorene.

Jesen ulazi u grad preko mosta, okrzne
kvart, prostire se iza zida, ispunjava nekadašnji geto.
Kada se vratiš ovde neće biti nikoga.

Postoji rečenica koja „baca drugačije svetlo“.
Na ono što se dogodilo. Da li je to bila ironija
ili je stvarno mislio? Skida se
rđa, obnavljaju tetive, 

nešto prolazi kroz beton i rasečenu koru, zatiče
nas u kadru,
na praznom parkingu.


Spisak tih malih promena
vremenom je sve duži:

obijena boja na ivici ragastova,
tamnije mesto na zidu: tamo gde je ubijen insekt
i vrata od terase koja su počela da škripe.

Okružuju nas fleke: tetovaže, potpisi.
Tragovi života u ovom stanu.

Uveče, kada ugasimo svetla:
ta istorija nestane u mraku,
prostor više nije zauzet.

I otkosi ulične rasvete postaju prevod:
ivica susedne slike zaboravljena u jeziku.

Kažeš:
hajde da otvaramo vrata u predmetima:
unazad, dugo:
sve do praznog mesta.


U barakama su ostale
kupe od nabacanih naočara,

i odmah pored:

čitave planine
odbačene obuće.

Džakovi puni
ošišane kose.

To su paketi energije, produžeci tela,
eksterni identiteti:

nešto je ostalo, ekstrahovano,
među posivelim prnjama.

U muzeju
to stvarno živi, van metafore.

Dvoje ljudi prolaze pored nas, posmatraju.
On kaže: podseća me na Dišana.


Na dva kilometra dubine,
među stenama,
nalaze se pukotine:

džepovi
puni gasa.

Tu su se
raspadala tela,
leševi životinja:

pod pritiskom i visokim
temperaturama.

Ispod nas su
rezervoari metana, blindirane
sobice, konačišta:

čitava mreža
energenata.

U svakoj naprslini zaostalo je
nešto od života...

koji tinja i
oglašava se.


Razdvojili smo predmete koji su srastali
dugo, predugo i

na tapetama su izronili: svetliji kvadrati,
konzervirani prostori: dokaz prvobitne boje.

Ali ta mala čuda ne traju dugo, presnime se,
pokriju,

i već se udaljavamo:
slike su u koferima, koferi u gepeku,
mape se polako

menjaju, predeli suše. Ovo putovanje
je korak u
prazninu što se otvara: back to

the primitive, pogledaj:
čestar, mesto gde se čopor

prvi put razdvojio i

nastale su rase: semenje, oksidi, bujanje
pod zemljom.

 

 

Vladimir Stojnić


od istog autora

Arhitektura povratka
Agon 4


pročitajte i

Jelica Kiso: Poziv Vladimira Stojnića
Agon 16

Bojan Samson: Povratak umrlih
Agon 11