Muanis Sinanović


GERILSKI SAVEZI

Taja Kramberger
V tvojem objemu je prostor zame
Centar za slovensko književnost, Aleph, Ljubljana, 2014.

 

 

Srečko Kosovel je dvadesetih godina prošlog stoljeća napisao sljedeće stihove: »Ljubljana spava./ Evropa umire u crvenoj svjetlosti./ Sve telefonske veze prekinute./ O, pa bežični je!«

Evokacija „proročke“ bežične telefonije, uz jasnu analogiju između istorijiskih situacija, implicira izvjestan specifičan dispozitiv provincijalnih literarnih polja (kao što ih je u svojim studijama analizirala autorica ovdje prikazane pjesničke zbirke): ispod javne letargičnosti lokalnog života i (ne)mišljenja operira netransparentnost, koja se u literarnom polju pokazuje kao utaja progresivnih i kvalitetnih literarnih glasova te klijentelističko namještanje lokalnih „genija“.

Riječ je o strukturi sa dugim trajanjem koja getoizira prostor. Funkcija takve getoizacije jeste utvrđivanje moći određenih agensa u polju, a ujedno i nadzirana selekcija onih autora kojima je omogućen prodor u inostranstvo, pri čemu ti prodori, naravno, još dodatno uvtrđuju moć. Predstavljati knjige izdate u Sloveniji, mimo lokalnih cenzorskih aparata u obliku „kritike“, mimo učvršćivanja agensa u antiintelektualnim diskurzima, koji se u velikoj mjeri šire i usmeno u obliku glasina a i preko neoliberalnog međunarodnog mreženja i dodjeljivanja nebrojenih književnih nagrada, predstavlja poseban oblik hereze koja je provinciji najnemilija.

Rušiti njenu reprezentaciju u tuđini – za većinu je aktera zločin koji se teško prašta. Pogledajmo kako o tome, u jednom od uvodnika Literature, vodeće revije za književnost u Sloveniji (godište 2010.), piše, tek djelimično prikriveno, urednik Urban Vovk: »Iako sam prilično uzdržan što se tiče pojava kada izvozni plasmani domaćih literarnih proizvoda prestižu domaću kritičku provjeru i postojeće modele vrednovanja – autori, koji se kući nikada nisu popeli niti do nominacije za neku od ne tako rijetkih nagrada, po mojoj ocjeni, teško šta mogu da doprinesu snazi literarne reprezentancije na njenim inostranim desantima –, svjestan sam da moje intimne težnje ka usklađenim, promišljenim i planiranim ispaljivanjem domaćih literarnih projektila na tuđe teritorije mogu da padnu na plodno tlo samo uz uspješno sudjelovanje svih 'podsistema'.« (Metaforiku sam djelimično podcrtao jer je upravo ona ključna za razumjevanje ove goropadne diskurzivne formacije.)

Specifični modeli vrednovanja u ovom slučaju predstavljaju sholastičke i zdravorazumske komplekse antiintelektualnih referencijskih tačaka koje su prilagodljive svakom konkretnom lansiranju novih zvijezda. Ovdje ne možemo opisivati konkretne mehanizme tog dispozitiva, ali na njih vrijedi, zbog razumjevanja konteksta a i u samoodbrambene namjene, upozoriti.

Taja Kramberger (1970.) je slovenačka pjesnikinja i antropološkinja istorije. Nekoliko godina je predavala na Fakultetu za humanističke studije u Kopru, sve dok na njemu nije došlo do čistke kritičkih intelektualaca, a pod uplivom neoliberalnog osiromašenja univerziteta kao obrazovne institucije na jednoj strani, i na drugoj strani pod uplivom specifičnosti lokalnog društva i njegovih miljea, čija je osnovna funkcija multipliciranje podražavanja kritičnosti (reprodukcija opštih mjesta, sentimentalnih „blagonaklonosti“ i najapstraktnijih kulturnokritičkih dogmi bez analitične implementacije u trenutnu situaciju) pri čemu stvarna kritika, naravno, smeta. Od tada živi i radi u Parizu. V tvojem objemu je prostor zame (U tvom zagrljaju je prostor za mene, Center za slovensko književnost, zbirka Aleph, Ljubljana, 2014.)jeste njena deklarativno posljednja knjiga namjenjena slovenačkoj publici.

U njoj objavljene pjesme odlikuje parrhesiastičko držanje, kako ga određuje Foucault u studiji na tu temu. To držanje ima kroz različite faze razvoja grčke filozofije specifične konotacije, koje se ipak uvijek usredotočuju oko nekoliko ključnih pretpostavki: parrhesiastički govor dolazi iz podređene pozicije i govori istinu koja ugrožava one na nadređenim pozicijama, pri čemu je lična investicija govornika (uz kriterij njegove postojanosti i kriterij prijašnjih doprinosa društvu) već kriterij legitimacije njegovog govora.

Pjesme u ovoj knjizi su eksplicitno političke, naime, u njima se pojavljaju političke teme i motivi koji imaju svoje realne referencije u slovenačkom društvenom događanju. Tu je dakako potrebno napraviti distinkciju koja u našem jeziku nije napravljena i koja nije napravljena niti u društvenom životu. Naime, distinkciju između realpolitičke djelatnosti, povezane sa vladinim ili nevladinim grupama (obje se usredsređuju oko državnih aparata), te između djelatnosti koja doprinosi organizovanju, udruživanju ljudi kao i osvješćivanju i mijenjanju mikrovladalačkih odnosa na bilo kojoj tački javnog života i djelovanja. Takva djelatnost se takođe ne zavarava da vlast proizilazi samo iz evidentnih institucionalnih centara nego je svjesna kako je vlast, pomoću različitih mreža i permutacija, raspoređena unutar cjelokupnog društvenog tkiva. Kramberger, razumljivo, proizlazi iz drugog tipa političkog i kroz poeziju ga oplođuje lucidnošću pri razumjevanju lokalnih dispozitiva, što je dodatno oplemenjeno i njenim dugogodišnjim istraživanjima na području antropologije istorije.

Sa pomenutom parrhesiom neposredno je povezana jezgrovitost pjesničkog izraza koja seže i u formu pjesama, utiče na ritmiku i na leksiku. Stihovi su doduše slobodni, ali su cijelo vrijeme odlučni i napeti, pri čemu ne evociraju, recimo, vojnički marš nego prije situaciju elaboracije stanovišta koja su tvrdo formirana i koja posljedično prožima samosvjesnost.  Prozračnost stihova i ritma ujedno  omogućava i uključivanje riječi iz naučnog vokabulara. Pogledajmo stihove iz pjesme sa rječitim naslovom „Zloguj svobodo“ („Sriči slobodu“):

Tvoja suita
bodi iz neizpisanih besed v eksilu,
zvezanih s sintakso izvržene jasnine.

(Tvoja svita
budi iz neispisanih riječi u egzilu,
svezanih sa sintaksom odbačene jasnosti.)

 

Ovdje je posebno zanimljiv nastup muzičkog motiva (svite) u odnosu s motivom sintakse. U modernoj slovenačkoj poeziji postoji tendencija za stvaranjem slika, dakle vizualnih senzacija, uz pomoć slobodnih asocijacijskih lanaca usredotočenih oko naizgled arbitrarnih (samo)referencija, a koji se često mogu pratiti do različitih ideologema. Sami ti lanci su u stvari neposredni zapisi nekih vizuelnih utisaka. Nasuprot tome, u novim pjesmama Taje Kramberger opažamo da do proklijavanja slika dolazi drugim putevima, ne neposrednim ispisivanjem nego sa senzibilno datim razmjerama u ritmu, među pojmovima, sa dinamikom preloma stihova, ili sa analogijama, često muzičkim. Ove poslednje su posebno obrađene u autopoetičkoj pjesmi „Sladka poezija glasbe“ („Slatka poezija glazbe“):

 

Najprej uglasbitev
iskanje ključa, takta,

                                                   intonacije
                                                   intervalov, akordov,

                                                                                                      premorov
                                                                                                      harmonije.

 

(Prije svega komponovanje,
traženje ključa, takta,

                                                   intonacije
                                                   intervala, akorda,

                                                                                                      stanki
                                                                                                      harmonije.)

 

U ovoj strofi možemo da opazimo još nešto: naime, raspored dvojnih stihova dodaje vizualno značenje neposredno, u fizičkom prostoru. U zbirci je i nekoliko pjesama-kolaža, sastavljenih od arhivskog novinskog materijala, ili tekstualnog ili u obliku likovnih proizvoda. Raspoređeni su u različite likove i ravnaju se po različitim geometrijskim permutacijama, što znači da se svi zapisi ne čitaju vodoravno sa lijeva na desno. Na djelu je dijalektika koja istupa iz glavnog toka pomenute pjesničke tradicije. Na jednoj strani najveća neposrednost vizualnog i na drugoj posredno tvorenje slika, a oboje je čvrsto zavjetovano političkoj prodornosti pjesama. (Sastavljanje pjesama od novinskog gradiva poznato je i iz poezije Kosovela, dočim u kontekst njegovog opusa ulazi malo drugačije. Ujedno, Taja Kramberger upotrebljava arhivsko novinsko gradivo.)

Međutim, zbog neobičnosti tog revolucionisanja forme, zbog kompleksnih procesa u koje kao semantičke mrvice ulaze pjesme kao takve, moguće je to brzo previdjeti. No sa tim previđanjem izostaje jedna od ključnih dimenzija zbirke. O tome pišemo prije svega zato što postoji izvjesna korelacija među ljudskim poimanjem prostora i pjesničkim elementima jezika (koji su, naravno, prisutni i u njegovoj svakodnevnoj upotrebi). U zadnjim desetljećima kognitivna lingvistika utvrđuje korelaciju između naše nesvjesne percepcije vlastitih tijela, položaja njihovih dijelova i odnosa među njima, te našim razumjevanjem vanjske realnosti (što se događa već kod prostih konceptualnih metafora koje razmatra jezikoslovac George Lakoff - recimo: „dostignuće osobe x je visoko iznad dostignuća osobe y“). Možda je jedna od ključnih uloga poezije u tome da inertno prihvaćene predstave preispita na ravnima koje su drugim tipovima govora nedostupne i da time progresivno utiče na našu spoznaju.

Ova dimenzija znači sljedeći korak u stalno razvijajućem pjesništvu Taje Kramberger. U onom što smo imenovali jezgrovitošću izraza, koji je spoj evokativne hrabrosti i minimalizma i iz kojeg klijaju slike, može se opaziti i srodnost sa nekim ključnim političkim pjesnikinjama, poput Claribel Alegria (koju je na slovenački prevela, uz pisanje pratećeg eseja, Taja Kramberger) i Audre Lorde, a koje u slovenačkom kontekstu ne ulaze u prostor kanonizovanih poetika.

U ovom pogledu, uprkos tome što je knjiga najavljena kao možda poslednja autoričina zbirka za slovenačku čitalačku publiku, reč je o izrazito dijaloškoj poeziji – upravo stoga što i deklarativno zacrtava demarkacijsku liniju između literature i neliterature, dakle između dijaloškog i njegove mimikrije. A podrazumjevaće je da se to opaža i na sadržinskoj ravni (razlučivanje na sadržaj i formu ovdje upotrebljavamo samo prigodno, jer mislimo da u pjesničkoj realnosti ono ne postoji). Neke od pjesama su posvećene mladim pjesnikinjama koje se javljaju u sredini koja je prema njihovom djelu nenaklonjena; pesnikinjama srodnih rukopisa u drugim „prostor-vremenskim dimenzijama“, istorijskim situacijama i zaboravljenim diskurzima, kako u Sloveniji tako i po svijetu. U tom kontekstu i u njegovoj povezanosti sa našim zapažanjima o ritmičkim karakteristikama, zanimljiva je pjesma „Ptice z riževih polj“ („Ptice sa rižinih polja“), posvećena aktivistkinjima iz Modene, koja je ritmizovana kao radnička pjesma i u tu se tradiciju po spretnosti svoje izvedbe i artikuliranosti motiva bez problema uključuje. A zorno prikazuje kompleksnu prepletenost pjesničke, naučne i političko-istorijske misli koja je u zbirci prisutna.

Taj govor se u svojoj jezgrovitosti i snazi ponekad služi i nekim opštim mjestima, nekim naizgled klišeiziranim metaforoma. Jedna od njih je recimo „kuća od karata“ iz pjesme „In kaj boste storili zdaj?“ („I šta ćete sada uraditi?“). Ali za interpretaciju takvih trenutaka potrebno je razmatratiti zbirku u njenoj cjelovitosti i pozorno ići od stiha do stiha. U ovom primjeru, stanovište da je riječ o slabosti postaje ambivalentno. Naime, koliko je ovaj pjesnički govor prebrodio sedimente, mreže ideologema i slično, toliko se u tim trenucima čini kao da se tako prečišćen i diferenciran posvećuje i priklanja onim mjestima u govoru i njegovoj svakodnevnoj upotrebi prema kojima smo, što zbog katastrofalnih istorijskih iskustava, što zbog vlastitog elitizma, dismisivni. Izgleda kao da je poezija pročistila iskustva koja pruža, intelektualno i estetski ih sublimirala (kroz vlastite izvore – tj. vlastitu konkretnu realnost) sa izvjesnom intenzivnom i za čitaoca ohrabrujućom političkom vizijom te se u toj konkretnosti nije izgubila niti se od nje odvojila. (A ako spominjemo njenu ohrabrujuću moć, moramo posebno naglasiti da feministički usmjereni stihovi vjerovatno predstavljaju ključni doprinos, nešto poput utočišta za sadašnje i buduće domaće intelektualke, utočišta u kojem će se moći napojiti senzibilno umjerenim prepletom utješne topline, objašnjavajuće moći i – pjesnički, intelektualno – militantne usmjerenosti).

Zbog pomenute jezičke, motivske i tematske kompleksnosti te dužine zbirke, nju na ovom mjestu ne možemo promatrati cjelovitije i detaljnije. Naš cilj je bio naći nekoliko zajedničkih imenitelja koji mogu da ponude polazište za analitičko promatranje koje bi zainteresovanim čitaocima ovoga teksta ukazalo na značaj i vrijednost zbirke; ti imenitelji nužno uspostavljaju iskustvenu distancu u pogledu čitanja i zato nikako ne mogu obuhvatiti uvijek iznova uspostavljajuća, u sebi pomješana, iskustva čitanja, a ujedno se nadamo i da mogu  predstavljati jedan od pragova za pristup k njoj.

Ako se za kraj opet nadovežemo na stihove Srečka Kosovela koje smo citirali na početku... Za pjesnike sa naših prostora glavni doprinos zbirke U tvom zagrljaju je prostor za mene artikuliran je u stihovima iz pjesme „Za bakšiš“:

Za bakšiš smo vzdrževali mednarodna omrežja,
gverilske zveze med verznimi radiotelegrafisti.

(Za bakšiš smo održavali međunarodne mreže,
gerilske saveze između stihovnih radiotelegrafista.)

Ovom održavanju i toj praksi želio je doprinijeti i autor teksta koji čitate, putem ove međunarodne gerilske razmjene.

 

preveo sa slovenačkog
Goran Janković