Kristina Špiranec


RETORIKA ISKRENOSTI I NJEZINO NEISPUNJENJE


Ana Marija Grbić
Venerini i ostali bregovi
LOM, Beograd, 2015.

 

 

Ponekad je uistinu zanimljivije promatrati kako se što kaže od onoga što se kaže. Naime, to kako u uskoj je vezi s efektom koji se želi postići, odnosno s tehnikama kojima se želi utjecati na adresata poruke. Tijekom čitanja nove knjige mlade srpske autorice Ane Marije Grbić, pod imenom Venerini i ostali bregovi, nametnula mi se razlika između onoga što je J. L. Austin nazvao ilokucijom, iskazanom intencijom govornika, i onoga što je nazvao perlokucijom, samim postizanjem efekta, odnosno rezultatom ilokucije. Uzrok zbunjenosti koju je u meni izazvala spomenuta pjesnička knjiga pronašla sam upravo u naglašenu pokušaju upravljanja čitateljevim tumačenjem i krajnjem efektu, vlastitome čitanju. Odnosno, u njihovu procjepu.

Kao prvo, moram spomenuti da su mi Venerini i ostali bregovi prvo predstavljeni kao tekst koji je srpska autorica namjerno napisala na ijekavici, pri čemu su joj navodno pomogli pjesnici Pogačar i Tomaš, a zatim sam upozorena na to da je pjesnikinja izdavačkoj kući knjigu predala pod muškim pseudonimom, a tek kasnije otkrila svoje pravo ime. Dakle, već prije samog suočavanja s tekstom upućena sam na informacije koje bi mi trebale biti važan smjerokaz za probijanje kroza nj, a odnose se na jasne otklone, odnosno izmještanje u prostor Drugoga, koje u oba slučaja nosi snažan politički prizvuk.

Višestruka konstruiranost stoga je ono što se prvo uočava tijekom čitanja Anina teksta, čime se sva naša pažnja usmjerava na lirskoga kazivača, muškoga kazivača koji govori ijekavicom, koji zaziva onu koju ljubi, ali istovremeno i mrzi, prisjeća je se i, možemo reći, s njome se obračunava. Međutim, iako zbirku odlikuje vrlo naglašena emotivnost, koja je prepoznata već u autoričinoj prethodnoj zbirci pjesama Da, ali nemoj se plašiti, i to je ljubavno kazivanje na više načina 'uvrnuto', odnosno polemizira s tradicionalnim ljubavnim pjesništvom. Grbić je, naime, pokušala preispisati topose tradicionalne ljubavne lirike, poigravajući se našim ustaljenim pretpostavkama o ljubavi, svijesti, životu i smrti. U Venerinim bregovima, računajući na raznolike konotacije, skriva se tajna života, ljubavi, seksualnosti, odnosno tajna muškog/ženskog principa.

Osnovna pitanja teksta koja se odmah nameću glase tko je spomenuti subjekt i tko je žena kojoj se on obraća, odnosno kakav je njihov odnos, te zašto se pjesnikinja koristila spomenutim otklonima. Pronalazak odgovora olakšan je samim time što je kazivač u potpunosti usmjeren na samoga sebe i na predstavljanje (sebe), čitavo se vrijeme pozicionirajući kao onaj koji posjeduje određeno znanje, kao onaj koji je nadmoćan i nadređen onomu komu se obraća. Knjiga počinje izravnim i oštrim: budimo načisto, i već na samome početku postoji 'mi', želja da se posjeduje drugoga, pokušaj subjekta da raščisti sjećanje/odnos,  te tako opravda svoje postupke, ali i postojanje. Također, postoji to jasno i direktno, emotivno i provokativno ponašanje subjekta, koje na prvi pogled može iznenaditi kao neobičan potez u suvremenoj poeziji, u kojoj su hermetičnost i zabašurivanje uobičajeniji. Sasvim suprotno, lirski se kazivač ogoljuje, on sasvim sigurno 'ima nešto za reći' i reći će nam to što glasnije i jasnije, dakle, izravno, a na trenutke izrazito drsko i grubo.

Česta upotreba apostrofe, sastavnih i suprotnih veznika, najviše 'i' i 'a', vulgarizmi i psovke, zamjenice i prilozi koji također samo ovjeravaju prisutnost subjekta, a ne donose nove informacije – stilemi su koji obilježavaju ovu pjesničku knjigu. Treba naglasiti da su upravo stihovi koji su suviše ispunjeni posljednjima najslabija mjesta ove knjige, primjerice: svi smo se okupili oko planinskog jezera / i nitko se tu nije smio umočiti oko tebe / toliko je studeno bilo / sada je već svuda toplo / i svatko smije isto što i ti. Dakle, riječ je o razgovornome stilu, koji odgovara jednom pismu ili dijalogu, ali i pojačanom patosu, koji je u skladu s veoma emotivno nabijenim govorom.

Budimo načisto, fraza koja će se u ovoj knjizi ponoviti više puta, uistinupriziva dijalog, no ovdje nije riječ o dijalogu zato što obraćanje ženi, onoj koja se skriva iza imena Bertold, satelit i revolucija, služi tomu da se subjekt učini još prisutnijim i snažnijim. Naime, kao figura visokoga ornatusa, apostrofa u ovoj knjizi pojačava lirski doživljaj i strast, ali više odgovara Cullerovu opisu funkcije apostrofe kao pjesnikove invokacije vlastitoga lirskog glasa. Zazivanje voljene žene i stalno prizivanje njezina (lažnoga) prisustva, riječima kao što su vjeruj mi, skuži, znaš ili sjećaš se, dodatno ističe prazno mjesto žene, koja se ponaša kao ogledalo koje će ovjeriti istinu i priču samoga kazivača.

Također, lirski subjekt svoju sugovornicu naziva pizdom i Bogorodicom, dušom i droljom, onom koja oneobičava, onom koja ga je izmislila i uništila, nakazom, divljom ženom, šumom sebičnom itd., čime nam se vrlo jasno naznačuje njegov ambivalentan odnos prema njoj te se ističu opća mjesta doživljaja žene kao svetice ili bludnice, koja se ovdje ujedinjuju u jednoj ženi. Štoviše, govor usplahirena lirskoga subjekta konstantno oscilira između bijesa i izljeva nježnosti, kao u nizu bregova, pri čemu najniže točke pokrivaju digresije na majku ili Mili, odnosno sjećanja na mladost i djetinjstvo.

Jednako tako, u ovoj poemi, za koju je Bojan Vasić naglasio da se čita kao da nema početka ni kraja, nenajavljeno se pojavljuju stihovi kojima nas se ponovo želi upozoriti na samo tumačenje teksta. Stihovima nema ničega van teksta, vjeruj mi / nema ničega, ili ovo ovdje je prošlost. / čovjek koji svojim repom vrti kotač sreće / ovo ovdje je reklama o tome koliko smo / patili u ratu / i koliko nam je teško srcima mir zauzeti Grbić kao da pali crvena svjetla kojima ponovo daje smjernice za samo čitanje. Aluzije na rat tako se povezuju s motivima Pančeva, puške te iskrene krvi na Balkanu, zbog koje, navodno, i lirski kazivač mora iskreno pisati.

Dakle, muški subjekt, borac kojemu je puška trebala biti oduzeta i kojega je trebalo odavno ubiti, predstavlja nam se kao konstrukt, jednako kao što je to i njegov jezik. Naime, kombinacija ijekavice popraćene srpskim konstrukcijama i leksemima pokušaj je ujedinjenja jezika regije, već poznat iz sličnih prošlih nastojanja, primjerice, u Krležina spajanja ekavice i hrvatskih konstrukcija. Iako je taj jezični konglomerat lukavo sakrila u naslovu upotrebom riječi 'bregovi', autorica ga je u cijelosti izvela poprilično nespretno. Naime, budući da ne vlada pravilima pisanja refleksa jata, Grbić radi tipične greške, kao što su pogrešno napisane riječi 'sječem', 'uspjeva', 'primjeti' itd. Iako je takvo pisanje možda i bilo namjerno, čime bi nas se upozorilo na nelogičnost ili bespotrebnost pravopisnih pravila, ostvaruje se dojam nepismenosti muškoga kazivača, što nije u skladu sa spominjanjem Prousta ili Hegela.

Drugi je njezin otklon jednako problematičan. Čak i kada uzmemo u obzir da je pjesnikinja željela ogoliti jedan govor bijesa i nasilja te nam pokazati na koji način funkcionira muški subjekt koji se potvrđuje jedino preko ženskoga subjekta, ili ako ga shvatimo kao njegovo opravdanje, svojevrsnu ispriku za zla načinjena u prošlosti, ne možemo razumjeti takav pokušaj preispisivanja prošlosti. Zašto nije govorila ženskim glasom, zašto njime nije opsovala svijet i burnu prošlost? Bi li tako izravno i drsko govorila da se nije sakrila iza muškoga glasa?

Na kraju, uzevši sve navedeno u obzir, ne bih se složila s Vasićevim doživljajem Venerinih i ostalih bregova kao iznimno iskrene knjige. Prije bih rekla da je ona razmetljiva, kako lažnom iskrenošću i naglašenim  patosom, tako i političkim implikacijama. Neprekidnu deklaraciju (muškoga glasa/antinacionalističkoga diskursa/iskrenosti) prati čin uvjeravanja, koji izlazi izvan samoga teksta i pokušava manipulirati našim čitanjem, čime se ponajviše umanjuje naše uživanje u njemu. Štoviše, ponavljanje prazne fraze budimo načisto, performativa koji predstavlja razoružavanje, raščišćavanje odnosa/prošlosti konstantno naglašava neispunjenje. Riječ je o neispunjenju iskrenosti i autentičnosti, koje se urušava i u praznome mjestu (su)govornika.

 

 

 

 

Kristina Špiranec (1987, Zabok) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojeg objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Piše književne kritike za književni portal Booksa i časopis Tema a u emisiji Briljanteen predstavlja dela suvremenih hrvatskih autora. Pjesme objavljuje u studentskom almanahu, magazinu Svijet kulture, Temi, Quorumu, Zarezu i Književnoj republici.

od iste autorke

Bila jednom jedna Poljska

.