goran čolakhodžić


sve za okus tišine

 

              

 

SVE POLAKO

 

U svibnju smokva cvate u granama,
ispod kore. Prvi od nizova zelenih pupaka
dolazi, dakle, na red.
Mogu se brojati
godine unaprijed, sve dolje do korijena.
Smokvino drvo je prepuno budućih rujnova
kao kundak stare puške metaka: teška zrna
izlijeću i praskaju tamna, zabijajući pticama
perje i cvrkut i sreću u prsa.
U još neprobušenim trbusima,
svaka smokva nosi kukca po izboru.
U jednoj je zapretan pauk,
u drugoj je mala i prugasta osa koja se godinu-dvije
još neće probuditi; ponegdje grupica mrava
nalik na sjemenke maka. U slatkom snu
mrmljaju, meškolje se i rastu.
Sve se to lagano podiže gore,
k suncu i sjeni neumitnih jeseni.

 

BRUSININA 2

 

Pred plavičastim staklom hotela za krupne
njiše se gracilno zlato kumkvata.
Mrakom capka suhi gospodin da prozrači djedov cilindar
i stidljivo pita jesu li dva sata.
Na narančastoj travi pod uličnom lampom
sirijski momci gledaju u izlog u kojem se vrte modeli bijelih snaha.
U očima plećatog recepcionara
kao odsjaj news portala trepne kratak bljesak straha.
Ovdje ko da nikad nije bilo rata.

 

MEGAMYKOS

Ispod mokre mahovine,
duga daha,
buduća plodna kopaju tijela.
Napola kukci, množe se i roje.
U mraku pod kišom,
spore putuju spore
i pod hrastom urastaju
u kožu mladih daždevnjaka,
u kosti partizana,
sve ono što pripada zemlji.
Kažu, možda su sve gljive
periskopi jednog drevnog organizma
koji premrežuje svijet. Opijeni time,
umjesto sunca vidimo na nebu
žbičasti trbuh nabujale gljive.
U granje dendritā upliću se tiho
sad nerazmrsive misli i hife.
U mraku pod kišom.

 

VJERIDBA

 

Bit će to prirodni nastavak priče.
Spremit ću ovih tristo CD-a u tri ili četiri
kartonske kutije: zauzet će čitavu jednu
rundu u prijevozu djetinjstva dječaštva mladosti
na gradilište naših bolesti i zdravlja.
Složit ću ih na nove zidove noći i dana,
s pogledom na krevet gdje se dvojno znoji.
U tišini jutra i praznini stana
zatitrat će glazba koju sam znao
i prije tvog doba. Prvih par ponavljanja
njenih amplituda
ograničit će prostor koji treba biti prazan
od tebe i tvojeg – tvoj sam
uvijek i svuda, dok nas ne rastavi glazba
na sat ili dva.

 

PRIJE KARTOGRAFIJE

 

dvostruke živice nikad nismo pitali
niti smo tražili prozore kroz ograde
ali su se krajem ljeta ipak same otkrile
kuće gdje su sjenila žutila crvenila

u hodnicima popločanim slovenskom keramikom
miriše na krumpir i tuđe rane ručkove
kod drugih su ljudi stubišta praznija
i predvorja odzvanjaju zujanjem hladnjaka

na stolu punom štofova i kutijica s gumbima
ležale su haljine sakoi i baloneri
iznad naših obrva kazetirani stropovi
i prozori u voćnjake produljene rujnom

sada treba mijesiti gaziti i toptati
oko tuđih prozora matičnjak i metvicu
u podnevnom trudu da se opet rastvore
slučajno u praskozorje otvoreni prostori

 

LJUTIĆ

 

Raste ondje gdje je zemlja tusta, masna, ilovasta, plodna ali teška, kao tekst kakav svi žele napisati, a rijetki misle da su uspjeli. Ne znam što je tusto i plodno u zemlji moje močvare, osim krtica i glista, to se ne uklapa u priču, ali prekriva ondje livade gotovo neprobojno, tako da je čudo da trava uopće pronađe mjesta da kraj njega izraste i zanjiše svoj mekši i trajniji, misliš manje otrovni šator. Krajem travnja i početkom svibnja nije moguće okinuti sliku livade a da joj žuta koprena žabnjaka ljutića ne pokvari odnos svjetla i sjene, odbijajući sunce onim uljastim novčićima. Valjda je ta zemlja ipak masna i bogata, a oni su sad pare koje cijele godine kruži po raznim njezinim džepovima: eto, krajem travnja u gornjem su džepu, ispod revera, svijetle i tek iskovane, kao prošlogodišnjih deset lipa. Lipu po lipu nabralo se cvijeća; najesen će novac u rizome, blago u dubine, da se zaštiti od oranja. Zasad još gazim kroz ljutić i ljutim se na žabe, od kojih ne mogu spavati.

 

PC

kreten. debil. retardirano dijete.
posebne potrebe – prilagođeni program.
u progresivnom slijedu napretka svijesti jezik je,
kao i mi, postajao Bolji. anđeli naše prirode.
s nepomućenim darom za nevino shvaćanje
smisla darvinizma,
djeca su vješto zubima prošla
kroz meso svakog latinizma
i jednakim tonom, guštom i žarom
izvalila ono: Ha ha, ti si po prilagođenom!
  dok netko u uredu sjedi iza niza
još toplih knjiga i tanašnih ekrana
i u nekom čudnom twistu sapir-whorfa
uvjereno, ludo i dosljedno tvrdi
da se, mijenjamo li jezik, mijenjaju i ljudi.

 

TKO SE ZADNJI SMIJE

Jesti salatu od crvenog kupusa
U žamoru niske fakultetske menze
Nekad je teže no prdnut u gužvi
Elegantno

Kao da pušeš bale u ubrus
I promašiš sve. – Vidim onog
Tipa preko puta gdje mi se smije
Frapantno

Pa mu iz ruke ispadne vilica
Ravno u sos za špagete
Pljus! Svako je daljnje pisanje
Redundantno

 

OGROZD

 

Nedaleko odavde, u polju, na jug, mora da još negdje tinja onaj stari ogrozd. Ostavljen kao nesretni mornar na Île Saint-Paul, samo u opako bujnijem okružju. Da se odupre ili ne, kako zna. I nitko više nije na njega mislio, mislim; osim mene, odnedavno. Ujutro ili kasno popodne zaželim se ogrozda, najjače prošle jeseni i zime, kad je to bilo još bizarnije; ali ni sada, ljeti, ne odlazim provjeriti. Omamljuje me mogućnost ogrozda. Prisjećam se njegova sitnog trnja prikrivenog lišćem, trpkih plodova koji bi zahrđali prije no što bi sazrili. Dok je vrt još kao pojam postojao i bio djelo ruku, nisam volio ogrozd. Nikad ga nisam tražio, kao što nisam, kao dijete, tražio tipke klavira, konjić violine, a kasnije sam zbog toga žalio. Sada ne mogu ne misliti na ogrozd, na plodove koji su mi na nepcu, dakle između jezika i uma, postali bez premca, nenadmašivi bilo kojim voljenijim voćem. Predlagali su mi da u ovom olako dostupnom vrtu zasadim ogrozd, ali ne shvaćaju. Ni sadnica od tog istog, kad bi mi ga bilo moguće pronaći, ne bi došla u obzir; možda tek nakon korjenite promjene odlika doba i mraka. Ogrozd je grm koji sjenovito izrasta iz tamnih i toplih postelja zemlje, grm kraj čije sutonske izduženosti staješ Ti, stariji od njega, smiješno mlađi od njegova značaja. Ogrozd je onostrano koje ovdje poprima snažne dragojevićevske crte, ali zar je samo njemu dopušteno prizvati nešto što bi svi drugi smatrali nedovoljno ili pak pretjerano gustim? Sve za okus tišine. Još da negdje iz previsoke trave i kopriva, između uvis pobjeglih lijeski i oraha, izvučem dva ploda ogrozda u brujno predvečerje, pa da se vratim kući. To bi možda bilo dovoljno.

 

 

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Apsolvent je na studiju anglistike i rumunjskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi književne tekstove s rumunjskog i na rumunjski te s engleskog jezika. Za zbirku Na kraju taj vrt nagrađen je „Goranom za mlade pjesnike“ 2015. godine. Objavljivao je u većem broju časopisa i portala iz Hrvatske i BiH, a u prijevodu na rumunjski jezik (A. Oproiu) nekoliko mu je pjesama izašlo i u rumunjskom časopisu Poesis internațional. Pjesme su mu dosad uvrštene u dvije antologije. Sudionik je projekta Versopolis.