muanis sinanović


ultimi barbarorum

preveo sa slovenačkog
goran janković

 

 

ULTIMI BARBARORUM

 

I

U kožicama između prstiju
zgrčen                                  
u embrionalnoj bori
grlio sam polubudućnosti roda.

Oštrina kožica
mogla je realizovati Zenonov paradoks.
Sa svojom režutošću.

Jezici su dobijali tumore i tumori su bili
kao klinčići; gdje su svemir sakupljali
u usredotočenost,
krijumčareći je kroz kapke
na unutrašnju stranu naših čela,
rađalo se, nesmetano,
i znanje;

granje rizoma                                                                                                     
pucalo je pod nogama,
i svaki izlazak iz političke stranke
rezao je vodu s konstantno napredujućom silom

brižna pažljivost da se onda istisnuta
voda ne bi sakupljala

kao grba, brižna pažljivost u nepomičnom
hučanju.

II

Garantovati mogu samo
da ću hučati.
Bijes gomile se može usisati u moju kožu,
predisaćemo se.
Moj zrak će škripati i pregristi.

Kako će se u jing-jangovsku polovičnost
zakucati i načiniti papagajke
ili dinosaurusa. Frantic!  

HEJ,

 

hemisfere su opet gore.
Pokreću slapove. Ili se voda jezeri
u mostu među njima ili pada s one strane
svakog urina, nije tako važno.
Nije tako važno kao odluka
za jedno ili drugo, važno je kao pitanje.
Sprati se;
to da te ljudi čuju je od životne
važnosti. I kad kažem “od životne”, tim mislim baš to;
što je onostranstva,
kojeg možeš doživjeti niti kao produbljivanje
eshatona,
niti kao neko blagovjestno povlačenje
na onaj svijet,
premješteno je u ono pitanje-jezero. Neka se umijem u njemu,
voda će mi oguliti kožu.

                O, slatka, nepomična vodo!
Stagnirati i curiti
s kapima u beskonačnoj brzini izvan
svog fiktivnog kruga stagnacije!
Rekreacija ponedjeljcima naveče,
sportska društva, Sokol, “velika srećna porodica ljudi”,
solidarnost u kolektivnom vlasništvu sredstava za proizvodnju,
zar se ne bojite kako tvrd će biti prelazak
s ovog na onaj svijet? Stagnirajte!

                O, vodovodi i kolektivne umivaonice
poslije sportskih susreta!
Sperite se! Neću dvaput uzvikivati iste stvari
da me čujete!

                Toliko suvišnih riječi se čulo od mene.
Moj grijeh je bio u kretanju.
Samo stagniranje je transformativno.
Njegova brzina je vrijeme koje te oblije – voda.

 

O ZUJANJU

 

gamad se spušta niz stub,
u spirali, i pulsira kao veliko srce,
srce tare veliki rudnik vjetrova,
i vrata svih ormara se vrte tako;
jedno krilo u smjeru kazaljke sata,
drugo krilo u suprotnom smjeru kazaljke sata.
ako iz svega toga, iz vrtloženja, trenja,
pulsiranja i toka nastane neki manji
mjehurić-pucanj, ne mogu reći da bih ga
ozdravio;
čavlim se, moje spirale
imaju funkciju. mljackanja gamadi
idu direktno u moje ladice s datotekama
i nekih popodneva ih treskam
u silnom ritmu, sve glave krpelja su
izvađene iz kože i čeka ih dostojanstvena
sahrana, u zjenicama mi nastaje vrhnje
čekam.
čekam.
čekam.
između sva tri čekanja vozim
vlastito tijelo. male eksplozije motora,
mala para ispušne cijevi, malo opasivanje
opasačem ceste, moj trup označen
punom crtom, povremeni tragovi guma
neće nikad biti sastrugani. ne dime se
a sjećanje na njihove dimčiće istrajava.
to znači:
gdjegod sam premještan, znam okrenuti
zujanje slijetanja u svoju korist;
mogu ga flaširati i cijeviti,
mogu ga bititi.

IZGUBITI SE U TOM GRADU

 

Preplivavati gradske
ceste prsno,
riti s glavom kroz beton
i odgurivati ga s rukama...

Spavati stišnjen
kao embrion, kao nadembrion,
s glavom u vlastitom trbuhu,
čeljusti utrnulih u nekom nezvonkom
saksofonskom zavijanju
s pekućim očima
od velocity
posvećenja uljanicom,
s vjetrovima ulica,

                koji umjesto da bi pravili talase,
plešu oko plamena
kao pleme prilikom raspolovljenja
kamena, rođenja prudnika.

kad sam konačno zagrlio taj grad,
od smrtnog umora
legao sam na leđa
i brizgao naftu iz usta

sve organsko
u tolikim zagradama
pocrnilo.

BEZLIČNOST

 

I

tvoja malenost ima na raspolaganju
bilo šta od mog tijela, i unutrašnjost;
tvoj zavjet je dijelovima i moj zavjet
dijelovima, mnoštva koja su mjesila slova ispod
tvoje malenosti (koja sjenči cijele zemlje),
ucrvile su se u nekom dijelu drveta
da bi na to zaboravile. ja, koji sam naklonjen
cjelini, to ne mogu.

zato te dueliram na dvoboj i za svakom domislicom
i o mojoj malenosti, polukrug je odjeka.
za svakim smijehom iz rupičastosti
koju sam ti prouzrokovao, ustrajnost rane,
koja preskače svako HA do njenog dna.
tvoja banalnost je modulirana
na strahovitu bezizražajnost tvog
lica. za tvojim licem je
nepravda kojom idem na putu do tebe
tvoja sposobnost
je neizreciva
i njen prostor bezizražajno-posvudašnji

a sva politika je u malenosti geste
kojom te šamaram. u tome je moć.
Srče mi lice u predopštenost
i tamo se razvedrava
razvedrava
razvedrava.

putem tvoje zagriženosti u moje dijelove
mogu budućnost klanja da vidim
kao necjelovitu.

II.

uvojak sam koji te razabere
u spiralu, ono raznovrsnije
od tuposti noža, koja te takvog
razrežanja.

tvoja braća niču iz tvog
tijela, i ti si tijelo njih.

moji prsti se šunjaju –
moji prsti u svojoj izmeđutosti
prevode vazduh

.

 

Muanis Sinanović (Novo Mesto, 1989) slovenački kritičar i pesnik. Kritike i teoretske tekstove objavljuje u periodici. Autor je dve knjige poezije: Štafeta okoli mestne smreke (2011) i Pesme (2015), obe kod izdavača KUD France Prešern (Trnovo). Urednik u časopisu IDIOT.