Maja Ručević

 

ZA SVE JE KRIVA JELENA

 

Za sve je kriva Jelena

Djedica je na zidić poslagao svašta; enciklopediju gljiva,
Hessea, U registraturi, Kiša, Mešu, povelju UN-a, gomilu
Iz Reč i misao, priručnik za bolji seks (?!), Samokovliju,
Mein kampf, jedan neupotrebljivi tranzistor, šah  i sebe
Pitala sam ima li Jelenu (kao da mene ima!), fali mi
Samo Omerpaša Latas – danas, bit će sutra, doći ću
Čekala sam da pita otkud sam, zanimljiv naglasak
S one strane Drine?, dramska pauza, grohotom se nasmijah
Bio je on u Zagrebu, voli Zagreb, ali…ljudi…

Lijepa Azro, svud po svijetu prospe se Balkanac
Na milijarde odsječaka, pa onda pravimo bilancu
Postrežimsku, postratnu, pronostalgičarsku, prokletu
Ono malo finih i pravih tuče glavama o gudure
U svakom žitu ima kukolja, došlo mi je da nazovem mentora
I pitam ga smijem li ga takvog smežuranog, krezubog, nepatvorenog
Dovesti na obranu diplomskog rada, smijem li ga izložiti kao utjelovljenje
Rhétorique générale balcanique, ali bez ikakve stilističke primisli
A onda mi je stisnuo ruku i rekao dobra si ti djevojka
I vidjela sam kako zajedno letimo u nebo, kako smo jednom bili
Ljubavnici na Ibru, kako smo guslali, gangali, granatirali,
Sedeli i sekli nokte u ćuzi, kako me vodio u šetnju pokraj Save
Dok baka ne završi s janjcem, vidjela sam kako se umoran vraća iz Prvomajske
I u onoj prljavoj plavoj manduri strovaljuje na kauč, vidjela sam ga kako
Na Štajerskom polju iz zavisti kreše susjedovu uljanu repicu, i kako
U Počitelju jedemo pastrmke punjene zupčanicima, kako me u Bijelom polju
Hvata za guzicu u onoj staroj krntiji koju je parkirao tako da
Nam pogled puca na golemu petokraku na brdu, a na Fruškoj gori
Pod zvijezdama pijanim od bermeta za sise, vidjela sam ga kako toljagom
Umlaćuje rođenog sina negdje na Jozefini, u Senju zovemo hitnu
Sve sam vidjela, ispadoše mi oči, recitirao je u onoj ubogoj kafani
Peru Zupca
S nečuveno dobrom dikcijom, zavrtjelo mi se u glavi od kariranog ambijenta,
Vidjela sam ga kako podučava djecu, seoski učitelj sa zlatnim zubom,
Kući ga čeka Milica, bože moj, kakve je ruke imala Milica, zlatni rez
Apartmane je kasnije izgradio, žderao tripice u Zeleniki, vidjela sam u njega
Sav onaj konavoski talent za grabež, čeljust mu je bila izbrazdana ožiljcima,
Napale nas bijesne džukele nasred bulevara u Szegedu, na ruci je imao JNA tatu
Vesna, vidjela sam te zime, vraćao se iz kasarne po mećavi da me vidi
I poljubio vrata ali se onda dobro zarakijao na stanici, violine su padale s nebesa
Vidjela sam mu onaj ponosni izraz lica dok sam se u bijeloj čipkanoj košuljici,
Škotski karo šortsu, modroj kapi i crvenoj marami zaklinjala na nešto što tada nisam
Ni razumjela, vidjela sam, tako mi ampren juhe, i dan danas mi se povraća od toga
Vidjela sam kako kući donosi plastičnu kantu svinjske masti koja još mjesecima
Glumi jedinu hranjivu tvar u frižideru, vidjela sam ga kako mi nespretno i sa stidom
Uručuje prvu, a ujedno i zadnju čokoladu u životu, vidjela sam...
...možda stvari koje i nisam trebala vidjeti...

...obnevidjeti...

A onda sam stigla kući i iz kuteva kupaone istrijebila
Nakupine prašine, dlaka, epitela i razmišljala o Jeleni

 

Peristaltika sjećanja i previranja identiteta

Jelena, žena koje nema, Andrićevo djelo kao referenca, nipošto nije naoko, već namjerno odabran predložak. Autor prvotni susret s uličnim prodavačem knjiga odnosno startnu točku pretače u putovanje galerijom likova i radnji koji čine dio života, transponirajući tako mrtvo iskustvo u živo sjećanje, uklapajući ne samo svoje, već i tuđe doživljeno posredstvom poetskoga postupka u kaleidoskop empirijā. Poistovjećivanje lirskoga glasa sa osobnim /autorovim/, a nadalje i sa književnim predloškom, pa i tuđim iskustvom, u službi je prikaza neizbježne interakcije međusobnih odnosa i sjećanja. Pjesma nastaje kao konačni proizvod protekle autobiografske, aktualne lirske i ovjekovječene književne centrifuge. Vrtlog reminiscencijā kao potka lirskoga tkanja, lice naboranog starca kao neoboriv prustovski madlen, semiotički metabolizam /put znakova do sjećanja/ kao retrospektivno rađanje, dedukcija posredstvom hoda unazad, vježbanje svedivosti. Do nepostojanja odnosno do onoga/one kojega/koje/čega nema. Čovjek našega podneblja (mitski prokletnik i duša, objekt inostrane radoznalosti, onaj čija postojbina i bivstvovanje unutar nje privlači znatiželju stranca) rasuo se tijekom svoje prošlosti te se još uvijek rasipa svud po svijetu (kao što kaže stih u pjesmi), ali njegove migracije, nerijetko temeljene na krvavim uzrocima i motivima, ostajale su ponekad i u okvirima njegova vlastitog podneblja. Bilo kako bilo, jednom (svojom voljom ili okolnostima) odstranjen iz matičnoga tkiva, taj čovjek podliježe potrazi za identitetom, toj ionako kritičnoj točci i klimavom mostu naše regije. Negdje na toj javi koja ne pruža utočište onoga tipa koji bismo mogli nazvati identifikacijskim, isti se mnogo puta osjeća kao da ga nema. On je Jelena, njega nema, ali je prisutan, i samo ga odabrani osjećaju, rijetki sjećaju. Gdje počinje sjećanje, a gdje nostalgija? Mogu li se oba pojma podvesti pod zajednički nazivnik nemanja, ili možda još i više, stanovitog nepostojanja? Pišući ovu pjesmu, autor (onaj koji u petom stihu iste ironično propituje vlastito postojanje), tj. ja (koja se u nedostatku same sebe poistovjećujem s književnom referencom) – MI – se, između ostalog, pitamo, a pišući o tome, ujedno dakle pitamo i čitatelje – gdje i u kojem trenutku, pod kojim imenom, prezimenom, nacionalnošću, etničkom ili religijskom, obiteljskom, inom pripadnošću, počinje stvarnost nekoga subjekta čije je sjećanje odraz vlastitoga nepovjerenja u postojanje. I ne samo to, žonglirajući mnoštvom evokacija, pitamo se gdje će dovesti ta naša stvarnost. Ako na kraju ove pjesme ona završava u kupaoni prepunoj prljavštine – kao oglednom primjeru prostorije u kojoj se čovjek pere od svih plinova, bakterija, smradova koji ga svakodnevno dotiču, onda to znači da sva njegova previranja nemaju većeg značaja doli prolaznosti, i u toj razočaravajućoj spoznaji (koja remeti uopćenu koncepciju uspomene kao neuništivog suvenira iz prošlosti), čovjek koji riba kupaonu, ujedno će sa sebe saprati i sloj života koji je nekoć smatrao neizostavnim dijelom sebe, a ako se oprao od prošlosti, onda je, dakle, izgubio samoga sebe. Svršetak ove pjesme svjedoči o bipolarnoj težnji autora da se liši, ali istovremeno i, zapisujući ga, sačuva jedan dio svog identiteta. To je taj prokleti moment nostalgije u kojemu se poput proročanstva obistinjuje već drevna čovjekova slutnja o nemogućnosti zaustavljanja vremena i jalovoj snazi uspomenā koje svojim konstantnim ponovnim iskrsavanjem uzrokuju gorku plimu čežnje da se barem djelić onoga što je nepokolebljivo jenjavalo i najzad sasvim minulo vrati ili mu se bar sačuva neki značaj. Međutim, nema. Stvarnost je nedostatak onoga što je bilo. Stvarnost je izgubljeno vrijeme. Stvarnost je Proustov pokušaj. Stvarnost je najveći ljudski okršaj.
          I kada god pomislimo da je ono što smo proživjeli sa nama baš dokle god trajemo i mi, da smo protkani prisustvom vlastitih uspomena i uopće svega onoga što tako samosvjesno smatramo dijelom sebe te da se za sve to slobodno možemo grčevito uhvatiti svaki put kada osjetimo potrebu za dozivanjem samih sebe, desi se ono vježbanje staloženosti, zamka koju nam postavlja vlastita stvarnost, tajna apsurda koju je Andrić u svojoj Jeleni, ženi koje nema tako tankoćutno prozreo:
          /…/
          Kome se od nas nije dešavalo, i kome se ne dešava da, na povratku, stupajući u polumračno predsoblje svoga stana, baci nemiran pogled put stolića na kojem pismonoša ostavlja poštu? Jer, mnogi je od nas mnogo puta mislio o nepoznatom ili zaboravljenom prijatelju u daljini i njegovom neočekivanom pismu sa dobrim, srdačnim porukama koje bi mogle uneti više smisla i svetlosti u naš život. To je jedna od onih neodređenih ljudskih želja-nada koje mnogog od nas prate godinama i koje se ne ostvaruju nikad, samo čine život podnošljivijim. Ali u ovom slučaju ja sam mislio o tom kao o stvarnom pismu određene ličnosti, sa određenom sadržinom.
          /…/
          U pjesmi Za sve je kriva Jelena živi Andrićeva Jelena kao implementacija obmane, te kao što postoji teatar u teatru koji je odraz više razine apsurda, tako i ovdje caruje dvostruko potvrđena obmana da se od maštanja (Andrić) i sjećanja (autor) može stvoriti gotovo opipljiva java koja bi besmislu koji živimo dala iole smisla.

Uloga narativne komponente u pjesmi /njezina funkcija, modus uklapanja i stilski značaj/

Narativna priroda ove pjesme otvara mjesto nešto podrobnijoj obradi kauzaliteta svojstvenog njezinim dijelovima; naime, ista se može podijeliti i na tri klasična dijela esejističkoga žanra. Opis susreta uličnoga prodavača knjiga i lirskoga subjekta te njihov razgovor (zaključno sa stihom A onda mi je stisnuo ruku i rekao dobra si ti djevojka) predstavlja prvi dio prethodno spomenute vrste, odnosno eseja, svojevrsni uvod, integriran u lirsku cjelinu putem naracije koja ustvari odgovara na pitanja tko, što i gdje. Potom, slijedi posljedica u obliku reminiscencija prouzrokovanih tokom svijesti koja je osjetila poriv da reagira na prodavačev komentar – ta je posljedica, odnosno odmatanje uspomena – dio kojem, ugrubo, u eseju pripada drugo mjesto tj. razrada. Najzad, nakon te memorijske obrade, svoj moment dobiva i treći dio – svojevrstan zaključak (u stihovima A onda sam stigla kući i iz kuteva kupaone istrijebila nakupine prašine, dlaka, epitela i razmišljala o Jeleni), epilog koji nakon procesa poistovjećivanja vlastitih i tuđih uspomena, ipak ne dopušta ukalupljivanje u determinirani identifikacijski okvir, već naprotiv, vraćanjem na književni predložak otvara prostor drugosti odnosno potencijalnoj zamjeni lirskoga subjekta književnim likom. Taj epski/narativni aspekt u lirici omogućava detaljnije izlaganje doživljaja, minuciozniji pristup spomenutom kauzalitetu događaja. Na grafičkom planu, lirski tekst s jakim narativnim predznakom daje gusto, bujno tekstualno tkivo, što klasičnoj modernoj lirici možda bode oči, i sa te strane, događa se mogućnost doticanja polja baroknoga ispunjavanja prostora. Vizualni dojam nameće čitavu jednu kratku priču. No, ostavimo li po strani grafiku i usredotočimo se na čitanje pred publikom koja ne vidi tekst, naracija se osjeća tek kroz gustoću semantike, sadržajni aspekt te lirike i sav barok prelazi u opisnu funkciju. Ono što karakterizira narativno obojenu poeziju prije svega je, logično, težnja za pripovijedanjem, a ono od čega se sastoje slike prošlosti prizvane u momentu prisjećanja su događaji – ispripovijedamo li kroz prizmu sjećanja prošle događaje u poetskom ozračju koje dopušta opširnost, ali čuva metafizičnost dotičnih emocija – dobivamo klasičan primjer poeme. Neodređenost poetike poeme i njezina prijemčivost za istovremeno epsko i lirsko nastojanje izlaganja određenog autorskog viđenja kozmosa svrstava je u, sa stilističkog aspekta, zanimljivu vrstu. Klasificiramo li ovu pjesmu kao poemu, naći ćemo se na samoj razmeđi poetsko-proznoga svijeta, u međuprostoru koji pečate neprekidni zamasi evokacijskog pera i precizni ubodi tanane lirske igle. Kakav je stil tog prostora? Uzimajući u obzir teoretsko područje afektivne vrijednosti izražaja u modernoj stilistici, a koje se pak dijeli na ekspresivnu i impresivnu vrijednost istoga (u okviru čega ekspresivna vrijednost označava nesvjesno obilježje govornikova iskaza, a impresivna vrijednost svjesnu težnju da se djeluje i samim izrazom a ne tek značenjem onoga što je izraženo¹), na prostoru ove poeme, kao jedan od momenata ekspresivne vrijednosti uočit ćemo ponajprije sam tok svijesti, te mu, neovisno o njegovom određenju poetskog postupka, pridati stilistički značaj na koji nas navodi, a to je stanovita nesvjesna interpolacija svjesnog u lirsku memoriju. Što se tiče impresivne vrijednosti, koja nas udaljava od pojma značenja, a navodi na propitkivanje stilističke funkcije samoga izraza, ona se ogleda na više razina. Bilo da se radi o čitatelju ili slušatelju, način na koji ova poema zvuči ako je pravilno interpretativno pročitana (odnosno ako zadovoljava pravila o intonaciji, prozodiji, dikciji, pauzama itd.), recipijenta će neminovno navesti da osjeti reduciranu interpunkciju, ili preciznije, potpuni nedostatak točke, ali i učestalost zareza. Potonje je, naravno, rezultat nabrajanja, a koje je pak – svratimo li ponovno na trenutak u domenu ekspresivnog – rezultat toka svijesti koji stvara semantičko tkivo). Nabrajanje u funkciji odvijanja uspomena. Još jedna ilustracija impresivne vrijednosti je također i svjesno nastojanje da se iterativno koristi glagol vidjeti u prvom licu jednine, odnosno organ vida kao alat lirskoga glasa, vizualno koje je ustvari proživljeno, ali tu već zapadamo u domenu ekspresivne vrijednosti jer uočavamo polisemiju glagola vidjeti i autorovu nesvjesnu primjenu spomenutog glagola u snažnom stilističkom kontekstu koji se pak bavi stilskim figurama (vidjeti znači sjećati se = metafora!), no promotrimo li uporabu tog glagola u okviru impresivne vrijednosti – primijetit ćemo da on služi kao uvodna sekvenca svakoj nadolazećoj sintaktičko-semantičkoj sekvenci odnosno, drugačije rečeno, kao početak svakoga rečeničnog iskaza u već spominjanom drugom dijelu poeme koji smo nazvali razradom.
          U tako viđenoj primjeni tog glagola ogleda se ta svjesna težnja da se njime stvori dojam/stil bujanja, nezaustavljivosti toka svijesti – no to je samo prividno. Nazovimo to (ovisno radi li se o čitanju ili slušanju) optičkom ili auditivnom varkom, jer, takav se stilistički postupak gotovo pred sam svršetak poeme strmoglavljuje u tzv. autoporicanje i to uporabom istoga glagola, međutim, koji je gramatičkom tj. morfološkom intervencijom, preciznije prefiksalnom tvorbom (vidjeti/obnevidjeti) postao negacija svoje prethodne funkcije. A što upućuje na sljedeće: u istančanom i zaigranom svijetu stilističkih varijacija i postupaka, bezbrojne su mogućnosti preokreta i pretapanja takozvanih vrijednosti u nevrijednosti ili pak vrijednosti drugačije prirode. Stilistika, kao moderna disciplina koja se lišava propisivanja, te se radije priklanja opisivanju, bogato je tlo za varijacije ovoga tipa u kojima su nejasne granice između svjesnih i nesvjesnih djelovanja i posljedičnih rezultata kao i između razina impresivnih i ekspresivnih vrijednosti, što smo prethodno i pokazali binarnim karakterom primjene glagola vidjeti koji jednako dobro pokriva i domenu značenjske hirovitosti kao i onu koja pripada izrazu i njegovoj pretpostavljenoj odvojivosti od pojma značenja.


1 Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 344, Stilistika.



Maja Ručević je rođena 1983. godine u Zagrebu. Apsolventica je francuskog jezika i književnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se prevođenjem. Piše poeziju i prozu, uglavnom kratke priče. Radovi su joj objavljeni na nekoliko književnih portala i u zbornicima: Priče za laku noć (HKR, 2005, Zagreb), Ekran-priče (2006, Zagreb), Rukopisi 30 (2007, Pančevo), Rukopisi 32 (2009, Pančevo), Zbornik najkraćih priča (ALMA, 2007, Beograd), Van kutije – Antologija novije poezije YU prostora (2009, Podgorica) i časopisu Poezija (2009, Zagreb). Dobitnica je treće nagrade u kategoriji mladih pesnika do 27 godina u okviru Ratkovićevih večeri poezije 2008. godine u Bijelom polju i druge nagrade u kategoriji mladih pesnika do 27 godina u okviru Ratkovićevih večeri poezije 2009. godine. Trenutno živi u Sarajevu.