Milo Jukić

 

Između škripe vrata

 

Moj dragi Cicerone

Život umrlih je u pamćenju živih,
rekao je Ciceron,
davno, već se i ne sjećamo dobro.
I nije bio potpuno u pravu, jer ih živi pamte samo dotle
dok i sami ne postanu leševi.
Količina pamćenja smanjuje se tako,
ako se produžava do u beskraj,
ali posredno.

Vidio sam u starim maticama kako je neki tip,
bit će bogati trgovac, stoput bio kum,
teglili su ga za rukav, valjda,
a kumstvo se ne odbija,
nije lijepo,
ali ko danas zna za njega,
samo ja što listam prašnjave knjige.
Umro je i on i svako njegovo kumče,
davno, toliko davno da se nismo mogli ni sjećati.

A taj bogati:
našao sam ga u „Knige ukoim chie se pisat jaspre i vosak
scto chie davat uime Presvetog Sacramenta“,
jest, davao je, od srca ili od viška, ko zna,
u Beču ga nađoh, potom,
pa među putnicima za Carigrad, pravila se tamo neka bolnica
za siromašne kršćane, i on je nešto uredovao oko toga,
usput je sigurno i pazara vidio, zar zbog sevapa čak dotle da ide,
pa u Mlecima, i tamo stiže…

Da je imao vremena pričati o onom što je vidio
slušali bi ga otvorenih očiju,
i usta, za svaki slučaj,
jer oni nikad nisu vidjeli gondole
ni moćne carigradske džamije,
samo ovu našu kreševsku, malu i ruševnu,
više zbog vlasti, nego zbog vjere napravljenu,
ni bečke crkve za koje bi se pitali,
ali samo u sebi, čemu tolike zgradurine,
dovoljno je, i Bogu i ljudima, i ovo crkvice
opletene ljeskovinom, nabijene dizmom,
čvrsto ukovane žepinovcima i palamarima,
jelovom šindrom…

A kad je umro, u grobnicu lijevo od Gospinog oltara
položen je,
desilo se to poprilično nakon svih tih bečeva, mletaka i carigrada,
odavno su ga prestali tegliti za rukav, djeca su na se preuzela.
a svako kumče, sada u binjišu kakav odrasli nose,
došlo je kad su ga polagali.
I mnoge su svijeće paljene prvih mjeseci, pa i godina,
ali sve manje bilo je, pokopani su i neki drugi ljudi,
značajniji, viđeniji, zgodniji.
A onda su odlučili graditi novu crkvu
i groblje osnovati oko nje, Mrtvačka bašča
zvat će se stoljećima kasnije.
Pokupljene su ispod poda zubate lobanje, bedrene i ključne kosti,
novčići za uzdarje na onaj svijet, krunice upletene u ostatke kose,
poneki metalni ukras na mrtvačkim odijelima,
i zatrpani uz kratku molitvu za sve preseljene
puno godina nakon smrti
u zajedničku grobnicu
i za bogate i za siromašne.

I danas, dragi Cicerone, nitko se više ne sjeća
ni lijepih, ni ružnih, ni siromaha, ni pretilih,
ni dobrih, ni onih koji bi i danadanas
mogli poslužiti kao loš primjer i ni zašto drugo,
ni onih racionalnih, ni onih što su u zvijezde
voljeli gledati.
Pa se ti misli što si živio,
i ja ću,
uzalud ćemo, naravno, lomiti glavu,
Bog nije bio tako neozbiljan da nam stvori svijet i još nam kaže
takve stvari.
Crvi koji su oglodali tebe nijednom istraživaču neće doći pod lupu;
Pojeli su ih drugi crvi,
I sve tako jedni druge,
Do mene.

A po njihovom dugoročnom planu,
Nastavit će,
Mislili mi što mislili.
Ma što mi umišljali.
Umišljali..
Umišljali…
Umišljali….



Započeti pjesmu

Umrla je od raka dojke ili
Stvari se miču same od sebe, mijenja se samo forma.
Tako bih mogao započeti novu pjesmu
ili kako god drugačije želim,
a završiti usklikom:
Uđite, kapetane Wright, očekivali smo Vas!,
a da štiocu, ako ga ikad bude,
uopće ne kažem što se sve desilo prije nego što je
uopće primijetila da ima rak dojke i što se desilo nakon što je
kapetan Wright ušao.

Dakako, ako je uopće ušao.
A o njegovom postojanju da i ne govorimo.



Razgovor s pticama

Opet danas pričam s pticama, i to
o sinoćnjoj izložbi slika.
Kažu da su kroz prozor susjedove dnevne sobe
vidjele TV-prilog i da baš i nisu odviše zadovoljne
slikarevim umijećem.

Nemam baš pravih riječi, pa bih im rado citirao
Anandu Kentisha Coomaraswamyja u dokazivanju teze
da estetika, u modernom smislu, nema baš puno veze
s tradicionalnom filozofijom umjetnosti
i da bi se i sam Platon vjerojatno složio s tim,
ali mi moje ptice upadaju u riječ, pomalo neuljudno.
Ili neuptično, s njihovog aspekta.

Zato radije sužavam raspravu na način kako se
u gangi i reri svodi posljednji stih.
Perspektive im, kažem, nisu iste,
slikareve, naime, i njihove, a osim svega
njihove tužne oči bi, od šume i od pašnjaka,
pa čak i od mrtve prirode ili panorame
Velike jabuke ili Vječnog grada,
pa i od slike na kojoj nema ničega osim
plavih valova Atlantika
ili providnih santi Sjevernog ledenog mora
ugledale nepregledno polje puno žita.

Sve bi se svelo na isto,
kao na kraju gange i rere.
Eh, kako bi se s takvih slika
slatko zobalo!



Kućica za igranje


Najprije smo gledali što je sve majstor uradio:
kosi krovovi, stiropor i prizma prozori
ili tako nekako.

Onda smo gledali jedno mimo drugog
i svatko je mislio svoje misli
(makar bih se kladio da su nam bile iste)
Rano je bilo za ljubav: prozori bez zavjesa,
a mraka ni u primisli Božjoj.
A onda smo ipak…

Sve što je od ljubavi to i potraje…
A kad smo krenuli, otvorila je mala crna vrata:
Tu nam je, kaže, naša kućica za igranje bila,
tu su mi knjige od prvog razreda
i teke i slikovnice…

Život se zbio, onih trideset godina, između škripe vrata
dok su otvarana i minutu kasnije kad su zatvorena.
Između bio je mrak s tek ponekim proplamsajem.

A vrata: tko zna jesu li bila crna?
Kako god: svjetlo je iza njih još dugo, i nakon što je jeknula reza,
izbijalo u nejasnim uspomenama
koje sam u nekom kutu mozga kojem znanstvenici
nisu se sjetili dati ime
spoznao davno.

I sad mi se nešto čine poznatim…?
Kao da sam ih od tebe uzeo, a one od tebe
ipak otišle nisu.



Milo Jukić je rođen 1966. godine u  Deževicama kod Kreševa. Studirao je hrvatski jezik i književnost. Njegovi književni radovi objavljivani su u brojnim časopisima u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Objavio je knjigu poezije Ožiljci i brazgotine (2010). Na rumunjski jezik prevedena je njegova knjiga putopisne proze o Hrvatima u Rumunjskoj Tri dana u Karaševu (Trei zile la Caraşova). Bavi se novinarstvom, poviješću i etnologijom. Iz te oblasti je u znanstvenoj periodici objavio brojne radove, i knjige: Deževice – pregled povijesnih zbivanja, toponomastika, podrijetlo i sastav stanovništva (2001) i Etnološki i povijesni prilozi iz kreševskog kraja 1 (2008). Živi u Kreševu (BiH).