Petra Đuričić
Sekunde su ime za spas
Sajam krikova
Kad otisci praznih cipela ostave tragove električnog naboja, okrene se masa ljudi želeći biti dio elektrona na ljusci obične pečene papige. I uvijek počnem pisati neke nervuloze na celulozi ne uzimajući vodu u ruke. Pokušaj gurnuti slane ruke u snijeg i nećeš više poželjeti čistit lopatom tuđe stepenice. Kad očaj prevaziđe granice Nirvane zelena, slinava čudovišta plešu tango. Valcer večernjih zmija što bi otrov dale da zagrle nogama vrat tvoga lukavoga lica. Neće sjediti panj u jagodama, niti će smokve rasti na sjevernom polu, ali mogla bi iz tvoje duše izniknuti krošnja majčine dušice. Kad bi samo pružio ruku i izvadio naša srca, proždrijeli bi te ožiljci još nerođenih uzdaha, a duše bi potrgale tvoje oči kao more uzburkane i odnijele ti oproštaj na hride nekog izgubljenog mora, ni Odisej ga pronašao ne bi. U naše oči svaka tvoja riječ od titana unijela je kap flourescentne suze i sada svijetlimo kao zgažene krijesnice na dlanovima paralelnih svjetova. Ja mogu biti ti, ali ti nikada nisi bio životinja s dušom psa, samo pijesak što peče oči na žalima novih plaža. Jutarnja pjesma me budi vukući mi jauke s lica i skupljajući ih u prozirnu zdjelicu. Svanut će i taj sajam, nosit ćemo epruvete naših klonova i zahvaljivati za prvu nagradu krikova. Neće gomila, okupljena da te oplače, ni znati da ti se prah neće u prah vratiti; miševi će te u sebi probaviti, a rijeka zaborava pod tvojim nogama neće proteći. Nisu ikone pred kojima nikada ne klečiš pustile tintu zbog žudnje za molitvom, već im je srce od drveta ganuto tvojim smrdljivim nogama. Koliko gadosti vučeš za sobom? Kad plamen zahvati vulkan sekunde su ime za spas. Pokupi svoje noćne more sa sobom, lakše ćeš spavati s obitelji u glavi. Psihologija strasti kaže kako je za žapca idealna ljubav žaba, a vidi kako prolaze krastače i magarci. Možemo do sumraka ganjati zvuke koje nitko ne čuje i imat ćemo melodiju tišine na usnama paperja. Takvi skladatelji umiru slavno, a njihovim tekstovima na listu papira turisti brišu guzice kad im ponestane maramica. Formirati kristalnu rešetku primjedbi i dražesnih, pogubnih spojeva mogao bi samo kemičar začaranih svjetova, ali i on je kupio diplomu. Moram li spominjati recesiju: materijala, ostvarenih snova, para u bunaru bez dna, sex-a na otvorenim prostorima i kaveza za pogubne i izgubljene. Nije okrutan svijet, ne huškam svoje ganglije na njega, ali zar ruka koja te hrani mora imati miris crknute ribe. Samo retorika. I nikada do kraja ne mogu reći koliko ne zaslužuješ ruke galebova da te žale, niti kako je zahvalnost postala nagrizajuća kiselina koja bira duše običnih smrtnika; i nikada ti neću reći da ipak volim tvoje surove oči, ruke što smrde po neznanju o našim labuđim krilima i dušu kao kamen Sizifova truda.
Kratki su tekstovi najdužih priča
Oglasne ploče useljivih stanova i hitna prodaja nemarnih životinja pitaju potajno koliko je zumbula do Mjeseca. Plavim markerom označim zemlju ne čitajući redove nevidljivih stranica; tko još gubi vrijeme pišući velike poraze atomskih čestica. Okrenem broj južne pruge želeći stići na komete nekih izgubljenih krajolika, ali putokaze nagriza čudomirisna kiselina. Ni obronci kućnih pragova ne mogu skriti drevne mostove, niti kule od pitome loze što se njišu na orlovim krilima. Toliko tamnih odaja, toliko mučnih prstenova, a ni gram bola. Moglo bi se poroditi čudo u uvali naših jedrilica, ali kapetani nose svoja mora, ne misleći na vjetrove sunčanih čvorova. Sebično ime, ispisano na čelu jednoroga, plijeni oči riječnih pijavica što držeći se za stijnku nadolazećeg vala žude za podzemnim tišinama. Optimistično gledam tamne podloge završenih epizoda. U svakoj crnoj ploči nacrtam bijelu točkicu i zaspim sretna. A što ako me jednog dana probude sve te bijele, nadajuće točkice i bljesnu mi u lice? Kako ću slijepa hodati mračnim pločnicima? Zaključim u osvitu sumraka: manje sjaja.
Leteći namještaj
Ne, ne želim reći kako su pačići zagorili, niti kako su ruže nasamarile vlastite bodlje, samo želim ubiti dosadu, ispuniti vrijeme. Ne mislim na nesanice i noćne more dok pišem o strahovima sjena na plafonu što se provlače kroz kosti stvarajući pupčanu vrpcu. Samo jedan dodir i krevet dobije krila, samo jedan pogled i ostajem viseći na lusteru u dnevnom boravku, a ljudi pričaju kako su moćne riječi. Ni šifre svih ovih svjetova neće sačuvati njegove oči kad moja ruka učini metež na predjelu sanjanih dolina. Toliko snage u neoblikovanoj glini da keramičko kolo pušta suzu uz nogu svojeg korjenja. Ne plaćam igranke u noćnoj postelji, ne ljubim pingvine na ramenima lutalica, živim znajući kako ću poletjeti vlastitim krilima. I mogu mi se smijati nenaplaćene duše što će puzeći po zemlji jesti gliste naših kućnih ljubimaca; jer ja nosim kljove ispod svakog osmijeha.
Ona je moje potpuno
Iza mene on, ispred njega netko meni nepoznat
i nas se troje gledamo u zrcalo.
Refleksija njegovih mentalnih boja na mojim grudima
koje rastu. Bubre kao zid od vlage. Zaokrugljuju se.
Diram ih. Ne dopuštam više njemu, a ni njoj.
To su moje grudi, ja ih činim.
Uzimam jednu dojku, onu veću i činim kružne pokrete.
Ispuštam dahteće uzdahe.
Zavlači mi ruke u hlače trljajući svoju muškost
o moju stražnjicu. Izluđuje me. Raste mu.
I u zraku se diže, navire, bubri. Sve.
Ubrzavam pokrete i molim ga za isto.
Lajemo kao psi. Letimo. Padamo.
Plazimo jedno po drugome plešući zmijski tango
i odjednom, eto nje.
One, meni nepoznate, što stajala je ispred njega.
Odljepljuje me od njega kao pregaženog skakavca sa ulice.
Navlači mi ogrtač. Ja je guram. Psujem! Vrištim!
Ona me snažno ošamari i bez riječi vuče po podu.
Sutradan me probudi; umivenu, očešljanu i našminkanu.
Servira mi čaj i poljubi u čelo.
Kazna ili privilegija
I nije ga ispunio nemir dok su se ljuštili krakovi banane,
bio je to zanos ushićenih rubova što se previjaju
preko jaslica obraslih lažnom slavom.
Kad zijevanje nađe put do kreveta
tada moje napunjene mandarine požute
i tako trome čekaju prikladan dan,
ali taj dan jutra neće imati.
Mogu slagati pingvinima da su zebre retardirane biljke
i manipulirati njihovim bijelim prugama
sve dok se gomila ne zajapuri i pretoči me u bocu.
Koliko nemara u rukama brižnih ružmarina
toliko kapi suza na obzoru nemilosrđa.
I on sebi bira, a mene još uvijek zaobilazi.
Za klavirom stoji samo neobrana nada
što svojim dugim, korjenitim prstima
nosi sve čestice ispijene dimnim zvukovima.
Ne možeš ne poželjeti jednu gorku misao
i zalupiti vratima ispred svih uzdaha sitnih duša.
Tek onda slijedi san.
Petra Đuričić je rođena 1989. godine u Vinkovcima. Studira Umjetnost i restauraciju na Sveučilištu u Dubrovniku. Objavljivala je u školskom časopisu Maturus, časopisu za književnost i umjetnost Riječi i u književnom časopisu Zarez, kao i na brojnim internet stranicama. Njena poezija je nagrađivana na nekoliko poetskih manifestacija, u kategoriji srednjih škola. Godine 2009. pohađala je Ljetnju školu Pontes na Krku.
