Uve Kolbe
Kvadratura nesanice
Otac i sin
Uvek na istom rastojanju
dok stoje jedan uz drugog
i mlataraju rukama.
Otac, to je uniforma,
sin je rasta frizura.
Otac, to je u rancu Pruska,
dok sin jaše talase na dasci
sve do ušća.
Otac stalno na putu,
sin unutrašnji emigrant.
Otac, to su pisma,
sin je ćutolog.
Otac površan,
sin sve prima k srcu.
Jedan s drugim u borbi bez pravila,
ozbiljni kao nikad na igralištu.
Očevi nikad ne umiru –
čuješ otkad uši imaš – i retko,
retko puste sinove da žive.
Kvadratura nesanice
Bio je taj komarac, čuo sam ga.
I bilo je – zar nije porasla trava
između dva rata?
Bilo je to slično razlogu zbog kojeg sam
prvi put ozbiljno napustio grad.
I bilo je da je ljubav oklevala
da bude jednostavna kao zagrljaj,
lepa kao zagonetka, vesela
i neobjašnjiva kao mačka
koja napada, a odmah zatim
otmeno i odmereno korača
ili se oblizuje, vlaži jezikom šape kojima
gladi dlaku ispod potiljka,
puna neponovljive pažnje.
Bilo je da buka moga grada
cepa svoje poslednje stare krpice,
da naginje sivilo gorućih zidova
nad kamion-ubicu koji me je
juče umalo pregazio.
Bilo je da su se ostaci stare savesti
međusobno potamanili, da je nova savest
ostala krajnje lična, a srce jako
– do tako nečeg u našim krajevima dolazi
usled prekomernog zadovoljstva.
Bilo je da se probudiš i mumlaš
da zatvorim dođavola taj prozor.
Plovdiv, podzemni prolazi
Ženama u podzemnim prolazima
samo piskava plastikarija iz Kine
peva pesmu sunca koje ih mimoilazi
gore napolju, gde borave tako retko.
Sede na neonskom svetlu i nadaju se
da će se prodaja danas najzad isplatiti,
da će mnoge dame tražiti čarape, baš onakve
za kojim njihove muškarčine čeznu.
Na svojim tezgama kao u akvarijumu
vidiš ih – štrikaju, dremaju, čitaju, sanjare.
I jedna drugoj kažu ponešto odozgo.
Možda ni sumrak čovečanstva nije daleko
kad će tamo dole praviti obredno klanje
i izneti nam zlatno, na ražnju, tele.
Voda na kojoj živimo
Davimo se, praćakamo,
bljujemo blatnjavu vodu
iz mladih usta,
kašljemo, grlo nas grebe,
vrat nam se trese.
Oči još ne vide i evo već zovu
u pomoć spasioca koji,
eno ga gore, stoji
na niskom suvom mostiću.
I odmah će nam pružiti ruku,
dati nam oslonac, podići, odmah…
Samo da prestane da se smeje,
jer još se previše smeje
da bi mogao da pomogne.
I eto nas opet, stojimo pored njega
kao pokisli miševi.
Melanholija (Kriza)
Mera je prekardašena i osećanja
se otimaju da se sastave u jedno. Slom
je potpun, parada rasute slame.
O, odjebi, zvonjavo tamna u snegu.
Prvi susret
Zabitim stazama prolazio je ovuda radoznali mladić
pod blaženim suncem onog leta gospodnjeg
i hteo je, i bogovi su hteli, samo jedno! Ali šta i kako –
to već nije umeo da shvati.
Hodao je i na prstima, nevernim drumovima
prosutim poput nehajnih tepiha među vinogradima.
Pevao još uvek nije, neodlučan do besa,
nestrpljiv kao namera.
I niko ne vide dan kada ga udari to dete iz pakla –
tukli su ga bršljenovi, jurili bikovi, tigrovi
urlali nad žednom zemljom, zmije palacale
sa crvenog stenja.
Ne moraš da veruješ, samo izađi iz bašte
i kreni ulicama, putevima, sve dok ne zaboraviš
kako se to zove, dopusti suncu bar jednom
da bude bog, jer to i jeste.
Usisaj vazduh u grudi, diši, dahći, o pljuni vrelu
knedlu iz grla, sretni u suton na staroj reci
svoj odraz, pravog sebe, tamo, na mirnoj vodi, tamo,
gde ribe kradu vodama tok,
najzad i ovde, gde mudri hrastovi još uvek žive
i ćute, tamni čuvari među topolama, vrbama,
na pašnjacima koji pravo sa neba bacaju srebrnu svetlost
na zamak večne šume.
A kad se vratiš, zar te neće razumeti
kad se vratiš. Od svega ostaće malo toga
da se kaže, jer starije ne možeš naći.
U vinu treperi svetlo.
Dan muzeja u Sofiji
Najsvetije velikog pesnika
stoji izloženo na polici:
dve tegle, u njima dva bleda organa.
O, kako mi je samo srce tuklo dok je
njegovo ispred mene u tegli plutalo i kako je
pred njegovim mozgom moj sopstveni radio
sve dok, odjednom, nisam postao sasvim star
i miran. I bio spreman da umrem.
Septembar 2001.
Nema gostiju i restoran u hotelu
zatvara se danas već u deset.
Pročitam novine za šankom, popijem pivo.
Zar danas nije četvrtak, dan kad svi izlaze napolje?
Dok šaljem pismo kući, zatičem na sandučetu
čestitku s najlepšim željama.
Gore u bašti pivnice tek poneki gost.
Zrelo svetlo na stablima, glasna muzika.
Penjem se dalje na brdo, do ruine starog zamka
gde inače šetaju zaljubljeni.
Zvezde se naziru u izmaglici, a dole
s tek ponekim soliterom svetluca grad.
Silazim žurno nazad, posrćem po gruboj kaldrmi.
S obe strane ulice čudno me gledaju mačke
iz kontejnera po kojim ko zna šta kopaju.
sa nemačkog preveo Marko Stojkić
Uve Kolbe (Uwe Kolbe) je nemački pesnik rođen 1957. godine u istočnom Berlinu. Odrastao je na Prenclauerbergu, istočnonemačkoj boemskoj četvrti, što je uticalo da njegovi književni počeci budu prilično nekonvencionalni i dekadentni u poređenju sa larpurlartističkim jezičkim poigravanjima tadašnje zvanične literature. Godine 1976. služi vojni rok i objavljuje prve stihove u uglednom časopisu Smisao i forma (Sinn und Form), u čemu mu je pomogao Franc Firman, njegov prvi mentor. Tokom 1980. i 1981. u Lajpcigu pohađa predavanja na Institutu za književnost Johanes Beher, što je i vreme kada počinje da izdaje pesničke zbirke. Objavio je ukupno osam pesničkih knjiga, od čega neke zvanično, a neke u okviru samizdata. Bavi se i prevođenjem (između ostalog, prevodio je Lorkinu poeziju). Dobitnik je nekoliko pesničkih nagrada, među njima i Helderlinove.
U ranom Kolbeovom pesništvu uočljivi su uticaji tradicije nemačkog ekspresionizma s početka XX veka (Van Hodisa, Bena, Brehta), pri čemu autor zauzima poziciju insajdera, lažno skromnog klovna sa margine, koji svoje pesničke slike gradi prilično jednostavno, skoro naivno, a zatim ih zaoštrava do groteske u cilju šokirajućeg dejstva na čitaoca. Kolbeova disidentska odiseja, u kojoj je bio predmet istrage ne samo cenzorske komisije, već i Štazija, počinje 1982. godine kada je u jednoj konformističkoj antologiji objavio naizgled nevinu pesmu, ali čija su prva slova u stihovima sklapala provokativnu poruku. Usledila je zabrana objavljivanja, ali komunistički aparat je u to vreme već oslabio, tako da je Kolbe počeo da uživa simpatije i podršku dela kulturnih krugova. Zbog toga je već od 1985. bio u mogućnosti da putuje na zapad. Od 2004. godine ponovo živi u Berlinu. Bio je gost Beograda tokom obeležavanja svetskog dana poezije 2010. godine.
