Vanja Jambrović



Pogled kojim raspolažeš

Čemu služi umjetnost?

O Bože, kako su ljudi gladni umjetnosti! Zbog nje su spremni podnijeti neudobnost i proputovati pola svijeta, satima stajati u redu, ništa ne jesti cijeli dan, znojiti se i iskriviti kičmu. Svi se žele upisati u sigurnu gomilu onih koji su negdje bili i nešto vidjeli.
Evo, i ja sam se jutros zbog umjetnosti ustala u osam, namazala kremom natečene vene, obula udobne cipele, pripremila sendvič i sjela na metro. Putem sam proučavala kartu koja me dovela do velike zgrade u kojoj živi umjetnost. Stala sam se u red i čekala. Čekala.
A onda, kada konačno prođe trenutak ostavljanja prtljage na garderobi i pokazivanja karte crncu na ulazu, svi se skupa upuštamo u nevjerojatnu avanturu. Unezvjereno lutamo iz sobe u sobu, penjemo se iz kata u kat i širom otvorenih očiju gutamo slike, prežvakavamo filmove i upijamo fotografije, sve zbog potrage za našim zajedničkim odrazom, onim nečim što će nas sve povezati i stopiti u jedan nerazdjeljiv organizam. Nerazdjeljiv organizam koji objedinjuje svo ljudsko iskustvo svih posjetitelja muzeja.



Eros i Tanatos


Ako se avion stropošta i pogineš
Čučnut ću se u crvenoj lateks minici nad tvoj grob
Položit ću plastičnu ružu na nadgrobni kamen
I reći ću – sve teče

Oplakivat ću nabreklim sisama tvoj mladi, ugasli život
Stisnut ću pesnicu i zaprijetiti ozbiljno zbog svih propuštenih orgazama
Trest ću se od bijesa nad zemljom koja te nepravedno sakriva
Od boli ću u urnu zastenjat i zadrhtati od očaja
Na kraju, umočit ću u pepeo svoje gole ruke, zatvorit oči i klonuti  

I za trenutak bit će mi kao da smo opet goli kod tebe doma na krevetu
Leći ću na kamenu ploču i zapalit dvije cigarete, jednu za tebe, drugu za mene  
Zatim ću čak nekoliko minuta ozbiljno razmišljati o žrtvi i samoubojstvu 
Onda ću se primirit. Obrisat ću suze o lateks minicu i s nešto više ravnodušja ponovit
– sve teče     



Skuhat ću si čaj


Čim dođem doma
Skuhat ću si čaj
I sve ću početi ispočetka, samo ovaj put ispravno 

Šalicom čaja svaku večer
označit ću granicu između prošlosti i njenih zabluda
i nove, prosvijetljene budućnosti,   
u koju ću kročiti, čim iskapim još jednu šalicu do dna!
Čaj slavi svečani trenutak ulaska u novu šansu
Smiruje ukočenost na pola puta odluke između ustrajnosti i odustajanja

Dok u sumraku dnevnog boravka sjedim sama i ispijam čaj
Čuje se zveket šalice, tanjurića i neki čudan šuškajući zvuk 
To sam zapravo ja – kuckam jagodicama po mračnom stolu
i grebem noktima po vratima uvjerenja
Kako svaki kraj otvara i novi početak
Koji stiže na vrijeme



Bila sam nizašto


Tatjana Gromača napisala je pjesmu o sebi koja je u međuvremenu postala pjesma o meni. O njoj nekoć postalo je o meni sada. Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom kaže u naslovu. Lijep je osjećaj naslijediti tuđe stihove. Dokaz da svaki prolazak vremena stvara nove perspektive. Melje neki novi život. Još jučer sam ležala iscrpljena i bolesna ispred televizora, prelijevala se po kauču oslabljenih mišića. Još jučer me tarot majstor Darko nagovarao s ekrana da ga nazovem i otkrijem koncept veselja i sreće. Još jučer sam bila nizašto, a već danas u knjizi iz knjižnice koja miriše na prostorije u kojima je vrijeme stalo, na jednoj stranici pronašla sam onaj osjećaj rijetkog sklada, da je sve poredano kako valja i da je sve opet jasno, mistično i točno. Kao tramvaji ili vlakovi, dobre pjesme su prijevozna sredstva. I u njih se stalno ukrcavaju neki drugi ljudi, potajno se boreći za najljepše mjesto do prozora.



Putopis odbijanja intimnosti sa svojim jadom


Sofija je plavičasto mračna. Smeće leprša gradom, potpuno ravnopravno raspoređeno s prolaznicima. Muškarci izgledaju kao muške babuške. Mali, zdepasti, crnomanjasti, dobacuju ljepljive poglede gladnih guštera. U čekaonici na željezničkom kolodvoru neki tip mi je ponudio da zajedno podijelimo njegov mesni doručak. Rekoh ne hvala, pa je sjeo pored mene i pojeo ga sam. Grijala sam se na njegov dah. Na kolodvoru žive strepnja, jeza i beskonačni broj očiju, umiješani u beton od kojeg je kolodvor napravljen. Osjećam se dehidrirano zbog obilja zatomljenih osjećaja. Kada će me ohrabrivati tvoja gola toplina i gdje će me ovladati žar krasote tvog prodiranja u mene? – čujem kako me pitaju nečija usta i smrvljeni zubi. Jedva čekam da zbrišem u vlak, sjednem u kupe i povučem zastor koji će zaustaviti taj neugodan grad, u njegovoj nakani da me slijedi.
U vlaku sjedim sama i u mraku. Od Sofije do Niša u kupeu nema ni struje, ni grijanja. Napolju se svjetla automobila grupiraju kao mali svemirski brodovi i u tom trenutku to je jedini dokaz života koji imam.



Upute za upotrebu povratka


Zalupi vrata i odloži torbe prepune prljavog veša i prikupljenih sitnica.    
Umij se hladom vodom, odmori.
Presvuci se, legni na krevet i opusti svaki mišić tijela. 
Dopusti prostoru stana da ponovno postane prepoznatljiv i tvoj.
Dođi do prozora da se podsjetiš s kakvim pogledom raspolažeš u životu.
Skuhaj si čaj ili pojedi bananu, ugodi si nekako da nazdraviš povratku.         
A onda kada osjetiš da je ponovno sve na svom mjestu, poželjet ćeš razbiti stečenu tišinu.
Tada se uputi šetalištem kozmonauta Jurija Gagarina, to je ono koje povezuje Vrbik i Trešnjevku.
Hodaj polagano i dostojanstveno, onako kako se Gagarin kretao prema svojoj letjelici.
Ti možda nećeš biti prvi čovjek u svemiru, ali ćeš se kretati po čvrstom tlu, u susret drugom istinskom čovjeku.



Kako je divno živjeti sam


Kako je divno živjeti sam i promatrati mehanizam ljudske sreće u praznom hodniku
Niti jedna stvar u stanu neće se pomaknuti ako ju ne dotakneš
I nema nikoga tko bi mogao narušiti taj veličanstveni sklad spokojne samoće
Tvoj krevet je mračno, mekano kraljevstvo i ništa osim travnatih jastuka tamo ne postoji
Tu slobodno razmišljaš o rođenju i smrti i o tome kako bi bilo dobro negdje otputovati, zagristi svježu bananu na cesti ili cijeli dan kopati i zasaditi drvo
Kad spustiš rolete i ubiješ posljednju zraku sunca, u sobi vidiš pogled s drugog kata na more
Tijelo se rastapa u hrpicu soli, smežurani tabani utiskuju mokre dubine po obali
A tvojih 30 godina opet nalikuje na set plavih žličica umočenih u pekmez od lješnjaka
Na noćnom ormariću



Što želite od mene?


Što želite od mene?
Skladnu pjesničku cjelinu, godinama i s oprezom klesanu?
Poticajnu i promišljenu?
Sagledavanje nesagledivog, to hoćete?
Oprostite, ali vi imate posla s verbalnom kurvom.
Već odavno sam razvila tu teoriju vlastitog karaktera, koju sve više forsiram.
Ne mogu drugačije.
Naime, ja se podajem svakom u svaki razgovor o svemu.
I pritom glasno uživam u nekontroliranom izbacivanju svog rječnika.
Niti jednu misao ne uspijevam sačuvati za kolekciju intime i podsvijesti
i uopće me nije briga kome ću sve što mi pada na pamet saopćiti.
Po tom pitanju sentimentalna sam čak i prema budalama.  
Fascinirana zvukom i kompleksnošću značenja koji paraju vrijeme i prostor
ne zazirem ni od laganja, bljezgarenja, bljuvanja, zamuckivanja, a ni od urlikanja…
Eto! Do kakvog statusa me dovela moja neobuzdana, pokvarena mašta koja se jednom, već davno prije, iz meni nepoznatih razloga okrenula protiv mene…
…I od tada melje, melje…melje
…melje
sve do ništavila! 

 

Vanja Jambrović je rođena 1980. godine u Zagrebu. Godine 2005. diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, komparativnu književnost i filozofiju. Godine 2004. upisuje studije produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je trenutno apsolventica. Bavi se filmskom produkcijom i novinarstvom, producentica je udruge Restart i Dokukina Croatia, te Petnaeste umjetnosti. Zbirka pjesama Gledati odozdo kako rastu rotkvice pohvaljena je na Goranovom proljeću 2009. Jedna je od pobjednica natječaja Zbirka studentske poezije 2010, a prema njenoj pjesmi Moj tata plače u kinodvoranama cijela zbirka će biti naslovljena.