Gerhard Falkner



Iza jezika

 

Zvučna leja


oteo mi se, slepi udisaj, kao od nade
najdublja slika iz toga sledi, ta probodena
sasvim različita, tako u leto sakupljena
ko je nekad taj ne miruje više, ali vrsta
napreduje, ka rečima, u mekšim tonovima



Riba


ko me vidi
kako oko sebe
bacam ribe
i s kakvim snažnim
pucajućim pokretom
bičuju vazduh
ko vidi
kako ove ribe
svu svoju iznenadnost
sastavljaju
u letu
kako njihove škrge
oko nemani
kao da zvone
nalik na reči
taj će pomisliti:
ha! evo još jednog
koji baca ribe
jer je mali, sam,
usamljen, svirep i lud.



slomljeni nemački


začuđen, dok sam je osluškivao, bio je dovoljan
jedva jedan odgovor, besmrtnika, sigurno vođen
to su vremena u koja se gleda, ispričana
kako se sudbina savija, sada dolazi
do razdvajanja, zagrljeni trenutak, sebe iznutra.



Iza jezika


Mora da su me pojele kugle
koje mora da su bile gorke
ili besne
imale su rupe, zvonile su kao tuga
valjale su se tamne
kroz srž i kost
pojeli su me dani
sve se oko mene vrtelo
tako sam šuštao
kugle su blenule kao slepi zaborav
uzalud sam osluškivao unutra  


***

ko sam ja ili pitaj, otkako je otišao ostala je
jednostavno još neutešna iskonska priroda i otela
nam mir, jedna vazdušna varnica, da li je odgovorio
kud sve to vodi, još u proleće, vezani
ništa lošije, mada nas sve to plaši, od tada



bluna, ime slatko i mračno


zaštitni znak najranijih svetlosnih godina, utisnut u
borovnicama nalik kestenove, eklipsa
bubrežne karlice
kasnije se video
menhetn, beton u erekciji
bez ijedne dlake, malterisani kameni znaci
ali i ovo uporno cvetanje
koje posećuju okretni, blistavi
helikopteri



podela


šta misliš, koga sam juče video? sebe!
ali ipak nisam bio sam
šta misliš, ko je bio pored mene? onaj isti
ni dlaku viši od mene
ni dan stariji
ni po čemu različit
i šta misliš, zašto ti ovo pričam?
jer je kroz njega prošao rascep
kao onaj kroz nemačku
rascep ideje
koji prati sve što je razdvojeno



Bogovi kod Aldija1


Godinu za godinom, ako se dobro sećam
malo pre svitanja činili smo
klasu obmanutih
i bacali visoko iznad ptica
svoje misli kao sjajne strele
i prsti su pratili
entazis2 bataka
kao haskiji po snegu
naši zahtevi bivali su odbijani
(oba mi dajte sve!)
i tako sve dok ne stignemo
na planetu Tuisto3
kad se razdanilo čuli smo
Izoldinu Smrt ljubavi
(Margaret Prajs4 kao Izolda)
onda smo izašli
ni sa čim sem vazduhom među ušima
napolje na dnevnu predstavu
kuće su bile pune i svetlele su
kod Aldija lično
bogovi su čekali u redu    
     

sa nemačkog preveo Marko Stojkić


1 Aldi – od Albrecht discount – privatni lanac supermarketa u Nemačkoj. (prim. prev.)

2 Entazis – najširi deo antičkog stuba (dorskog i jonskog), na spoju donje i srednje trećine. (prim. prev.)

3 Tuisto – božanski germanski prapredak, po nekim istraživačima hermafrodit. (prim. prev.)

4 Margaret Price (rođena 1941.) – poznata velšanska operska pevačica, mecosopran. (prim. prev.)


Gerhard Falkner (Gerhard Falkner) je nemački pesnik, dramski pisac, esejista i prevodilac. Rođen je 1951. godine u Švabahu. Živeo je u Njujorku, Berlinu, Minhenu, Londonu, Amsterdamu, Rimu i San Francisku, a sada živi u Vajgendorfu i Berlinu. Od sredine sedamdesetih objavljivao je u književnim časopisima i umetničkim pregledima, da bi svojom prvom knjigom pesama tako na telu počinju dani (so beginnen am Koerper die tage, 1981.) izazvao veliki odjek u nemačkoj književnoj kritici. Radilo se o poeziji koja odbacuje diskurs u to vreme aktuelne poezije, zasnovane na poetici svakodnevnice i formalnim eksperimentima. Falkner je u svojoj poeziji sjedinio formalnu disciplinu s istančanim osećanjem za sadašnji trenutak i time kao prvi pesnik svoje generacije najavio poeziju jezičkog i senzualnog bogatstva koja će se pisati sredinom osamdesetih godina. Nakon objavljivanja zbirke Osećanje bola (Wehmut, 1989.), u kojoj tretira otuđenost i nevidljivost pisca iza sopstvenog teksta i istorijske buke,izjavljuje da napušta poeziju. Godine 1995. opovrgava svoju odluku objavivši jedan izbor pesama koji je sadržao i nove pesme. Falkner je objavio sedam knjiga pesama i dobitnik je brojnih nagrada i stipendija – Villa Massimo, Schloss Wiepersdorf, Schloss Solitude, Litterarisches Colloqium i drugih.