srečko kosovel
Kriza
prevod Ivan Antić
Kriza ili Uvodno predavanje (kako glasi naslov ovog teksta u rukopisnoj belešci) je tekst predavanja koje je otvorilo književne večeri Literarno-dramskog kružoka „Ivan Cankar“ održane 9. i 10. novembra 1925. godine.
E vropa umire. Do smrti izmučen evropski čovek hrli u progres električnom brzinom, hrli i mimo toga samo jednu želju ima: da umre.
Državni aparati pritiskaju tog čoveka nadole, ropstvo nevidljivih niti guši ovog čoveka, prikovan je za pomahnitali motor progresa i ne može da se spasi. Demonska sila kapitalizma pokreće tu mašinu ka kraju i rešenje je samo jedno: da ta mašina eksplodira i da se taj čovek oslobodi. A oslobođenja nema.
Politički apsolutizam pritiska izmučenu Evropu. Još jednom bi, poslednji put, da zakuje napola mrtvog, umornog čoveka koji ni krvi više nema da bi mogao krvariti. Pošto je isisao snagu iz ljudi, hoće njima da vlada, da ih porobi. To je uzrok što Evropa umire. To je kategorični imperativ njene smrti. Evropa mora da umre, to je njeno spasenje.
Generacije iskrvavele u ratu, generacije umrtvljene još na izvoru, kod kuće, malaksalost i umor, okrutni apsolutizam koji se ne srami da stoluje nad ovom iznurenom masom, sve to donosi naš spas. Čovek spoznaje. Neka vladaju Neroni, čovek spoznaje da su Neroni. Neka vlada sila malaksalošću, čovek spoznaje. Tek sad zna šta mu je potrebno.
Nova umetnost rodila se u očekivanju rata. Rodila se u toj zloslutnoj tišini koja je otkrivala krvoproliće. U toj zloslutnoj tišini koja je već bila ekonomski rat. U zlobnoj proračunatosti kojoj je stalo do računa, ne do čoveka. Najpre je stoga preplašeno zadrhtala čovekova duša, uznemirena jezivom slutnjom. Bele snove nije više pratila, slutnju čoveka je pratila, pratila je čoveka. Tako se rodila moderna umetnost i prva naslutila užas od rata, milionskog pomora. Nakon rata: haos, anarhija, nihilizam; posledice rata: moralna potištenost, poniženost etosa. Tako se razvija moderna umetnost. Elementaran izraz života ne može zatajiti istinu, ako je uistinu umetnost. Jedina svetlost što zaiskri nad ruševinama ljudskog roda i čovečanstva jeste čovek. Čovek kao oličenje etosa. Otud ekspresionizam. No napredak ide dalje od toga: život ne traži samo trenutno spasenje, spasenje jedne generacije, već spas čovečanstva. Čovek nije cilj spasenja, čovek postaje temelj spasenja, uslov novog, dobrog progresa. Razlika između sadržine i forme u umetnosti zauvek će nestati u muzeju estetičara; sadržina želi da se izrazi u živoj, slobodnoj organskoj formi, želi da bude sadržina i forma u isti mah, otud konstruktivizam.
Taj krik prispeo je i u naše idilično zelene krajolike. Kao i uvek: postao je odjek koji je zamro. Jer, svojom sopstvenom rečju naša se zemlja odazvala svega četiri puta. Najpre s Trubarom. Tek što je progovorio slovenački, izgnali su ga. Prešern je umro, Levstik je sišao s uma, Cankara je spasila smrt. Ali dolina šentflorijanska ostala je: njen simbol je Ljubljana sa svojim niskim, zadimljenim krčmama u kojima se gasi naš poluobrazovan svet, gde naši umetnici tonu na začetku i na sredini svog puta, u tragičnom saznanju da ne mogu postići ono što hoće. Polovina njih porobljena je na radnim mestima, njihove sposobnosti tonu u kapitalu, koji je alfa i omega naših bednih umetničkih prilika. U sniskim zadimljenim krčmama rodilo se saznanje da smo narod, tamo je i ostalo; i ukoliko se sutradan obelodanilo na licu čoveka koji je prethodne večeri nalevao budućnost, to saznanje bilo je tek sramežljivo priznanje sopstvenog greha.
Istina, i kod nas se rodio ekspresionizam. Ali ne u umetnosti, u životu. U beznadežnim prilikama, u narodu četiri puta rasparčanom, sto puta poniženom, slavom Pravde nijednom obasjanom, rodio se. Iz onemoćalosti rodio se, tokom mrtve mise očaja, u prisustvu miliona malovernih rodio se, u vreme kad je i kod nas trijumfovala sila nad čovekom. Život je zvao umetnika, nije ga rodio. Jer čak i da je došao, morao bi umreti izmučen od gladi i krivice.
Slovenački umetnik živi okružen pokojnicima i slugama. Oživljava ih i budi, ali uzalud, šta će sloboda mrtvom, šta će umetnost slugi! Sluga je zadovoljan večerom, šta će mu sloboda, šta će mu umetnost!
Međutim, viši oblik slovenačkog sluge je rodoljub. Odonud, iz krčme ga poznajem; u žagoru njegov je glas najglasniji. Dok sluga služi te nema druge potrebe, rodoljub je oduševljen narodom. Nije pobožan po srcu, samo iz rodoljublja. Kršten je na svet došao, pa bi da otpočine miropomazan, izmiren s Bogom i ljudima. Voli to malo stado koje zovemo narod jer mu ono život daje. Pomeni mu samo umetnost i već je u vatri: „Umetnost? Hleba narodu!” No rodoljub ima pravo, umetnik umire od gladi. To je ona stara priča o narodu krčme. A kud da se dene visoka kultura u tu snisku, zadimljenu izbu? Odista nigde.
Međutim, za tragikomediju život se sam pobrine. Narodu sluga i rodoljuba pošalje umetnika koji izrekne istinu o tom zabačenom narodu krčme, kaže mu da je sitničav i beznačajan njegov život, kaže mu da je globus veći od Ljubljane i da je Evropa prostranija od Šiške, pa mu taj „predragi narodić” uzvrati prokletstvom. No prokletstvo, to nije ono najgore; to je tradicija slovenačke umetnosti. Mnogo je gore ono blago nerazumevanje: „Šta taj mali narod hoće s umetnošću? Hleba mu dajte!” Pa rodoljub opet ima pravo. A tajna cele naše prošlosti leži u toj malodušnosti. Zato cela istorija Slovenaca nalikuje čekanju. Ispred vrata stojimo, a unutra svetlost, veselje, muzika; a sve to nije naše, sve to za nas nije. Mi smo samo sluge. A sluga nije sluga stoga što služi, već stoga što nije svestan toga...
Kako je lepa priča o kralju Matjažu:
Tamo pod planinom
čeka s vojskom
čeka
junaka.
No i ovde je reč o junaku što je došao da isuče svoju oštrinu iz futrole. Vojske ustaju, konji frkću, kralj se budi. Ali junak klone i vojske utonu u san. Kako je lepa priča o kralju Matjažu! Kako ispunjena čekanjem! Kako joj samo protivreči priča o našem umetniku! Onamo, u planinama, narod spava. Spava i služi. Rodoljub caruje nad njim. A onda dođe mladić-umetnik, isuče oštrinu istine iz futrole, pa rodoljub sav uznemiren, počne da gunđa, i celo stado za njim; i tek što mladić isuče svoju oštrinu, stado ga napada i ubija. Šta to bi:
Es ist eine alte Geschichte
Doch bleibt sie immer neu;
Und wenn sie just passiert,
Dem bricht das Herz entzwei.1 1. Kosovel citira u njegovo vreme veoma poznate stihove 39. pesme Lirskog intermeca Hajnriha Hajnea: “Svakog se dana zbiva / prastara priča ta; / i onom kome se desi – / srce prepući zna.” (prevod Branislava Živojinovića). ↩
Ali ne, slovenačkom umetniku srce ne sme pući kad dozna za ovu neoborivu činjenicu. Ova činjenica stvara mu samo protivnika koji treba na videlo dana da prizove njegovu snagu. A naše prilike mogu da ponude bogatu građu za satiru. Gde na svetu još postoji narod tako malen po broju, a tako velik po satiri koju stvara usred svojih prilika? Slovenački narod ne može stvoriti izvrsnijeg satiričara no što je, sa svojih oduševljenja i postupaka, on sam. Šta će mi kritičar u fraku kad je satira od njega veća, kad je on sam predstavnik te satire koja bi da bude velegradska, važna, duboka, na gospodski način uglađena, a šepa poput senke za čovekom, kao kakva brbljiva, šantava bogomoljka, koja ti nazove Boga a posle te otera s đavolom kad joj postaviš ogledalo. Šta mi pomaže ovo glatko lice kad vidim bradavicu na njemu, koja niti je glatka niti blaga!
Slovenačko društvo je poput dame koja ti je dala dopuštenje da je opevaš. A ti, koji dobro poznaješ to lice, ne opevaš ni šminku ni crvene usne, jer znaš da je i jedno i drugo laža civilizacije. Zanima te samo prirodno; a prirodna je tek jedna stvar: bradavica. I ti opevaš bradavicu, ali ne, oh ne, šta ti misliš, zašto baš bradavicu, neznatniju od svega, opevati! Ni oči nisi video te ni ustašca preslatka, samo si bradavicu video, onu nevažnu, beznačajnu bradavicu. Ili je stvar ovakva: ova dama lepa je kao i druge: ništa naročito. Ne bih je ni poznavao da mi se nije sama predstavila i da me nije zamolila da je opevam. Ali predraga poštovana damo! Umetnost ne prikazuje svakodnevicu koju svako može sam da vidi te stoga opšte lice ne može biti predmet poezije. Gledam je i na celoj dami samo jedna je stvar zanimljiva: bradavica na nosu. Nisam ja kriv što je ima. Međutim, samo to što je ima čini je mogućom u pesmi i prozi; ovekovečena će biti. O ti predrago slovenačko društvo!
Čemu
tuga, čemu očajanje, čemu ona nameštena ozbiljnost! Pa
nisam došao da ti vrlinu prikazujem i Sudnji dan
obznanjujem! Čemu ta vrlina, ona potuljena, ona
tajnovita, koju ne mogu naći ni u po bela dana, a kamoli
noću. Sročiću odu za grehe što leže u tajnovitoj tami,
napisaću je uveče i preko dana je pročitati. Sročiću
pesmu o umetniku koji dolazi i koji je slavljen. Tokom
ulaska u grad čeka ga gradonačelnik (!) i opštinski
savetnici, vatrogasno društvo, Sokoli i Orlovi i
profesorsko društvo. Sve, dakle, čeka samo umetnika.
Umetnik dolazi na malenom magarcu koji neće napred. (No
taj magarac ima pravo.) Pa umetnik sjaše i prozbori:
„Preslavna publiko šentflorijanska! Puno sam išao po
svetu, dosta sam čuo o vama. (Živeo!, viču). Čuo sam da
se sve mnogo izmenilo otkako sam otišao. Čuo sam da
imate univerzitet i dva pozorišta u Ljubljani, da
priređujete koncerte i igrate marionete. Sve to vrlo je
pohvalno s vaše strane, ali predragi građani
Šentflorijana! – samo jednu stvar nemate, a to je: prava
umetnost. (Jedan od opštinskih savetnika blago se češnu
iza levog uha.) Čuo sam ljubljanska zvona, i ne pevaju
više kao nekad, a po belom svetu se puno govori o našom
domu2, no ne više kao nekad. S velikim poštovanjem
inostranstvo govori o
2.
Aluzija na dva vodeća časopisa u Kosovelovo vreme – Ljubljanski zvon i Dom in svet –
čija su uredništva s ravnodušnošću gledala na mlade.
↩
vama. „Malen narod”, govore u
inostranstvu, „a toliko stranaka!” O velikoj budućnosti
šapuće inostranstvo, pošto sve stranke rade za dobrobit
naroda. Puno govore o svim vrlinama doline
šentflorijanske, samo o njenoj umetnosti ne govore. Zato
dopustite da vam stvorim umetnost!”
I ljubljanski gradonačelnik odgovara: „Nisam ono što jesam, ali pogledajte, ko je među nama ono što bi zaista trebalo da bude, s obzirom na sposobnosti? Stoga sam ono što nisam. Ali nećemo o tome. Došao sam da vas pozdravim! Istina je, već dugo nam nedostaje veliki umetnik koji bi zastupao Ljubljanu u svetu. Ovde, u Ljubljani, inače tumara nekolicina dugokosih pesnika, no oni nisu umetnici. Lirika, jednom rečju. Lirika. Za to, naime, ne postoje izbori. Želeo bih da vam objasnim kako je veliki značaj vašeg povratka. Vaš povratak za Ljubljanu je slavlje. Stoga, bez fraza, kličemo vam svi od reda: Slava velikom svetskom umetniku!”
Nastupa zastupnik univerziteta i pozdravlja ga: „Tako velike goste svojevremeno dočekivasmo na francuskom jeziku. Zato nemojte zameriti što vam se obraćam na slovenačkom. Ta znate, svaki čovek ipak najradije govori jezikom kojem ga je mati učila, ali bože sačuvaj da je univerzitet zbog toga politički faktor. Ne, gospodine umetniče, ne, gospodo: univerzitet nije politički faktor. Univerzitet je naučni institut koji objektivno istražuje – o – i ne meša se u dnevne borbe. Zamislite šta su nam zadnji put spočitali: to što smo Slovenci, to što je univerzitet slovenački, ali gospodo, ja vam tvrdim da univertitet nije politički faktor. Naravno da smo Slovenci, međutim, na državnom smo poslu i ništa se ne da učiniti – premalo nas je. Vidite, gospodine umetniče, takve su naše prilike, čim kažem da sam Slovenac, već sam politički faktor. Ali gospodine umetniče! Nisam zbog toga došao, došao sam da vas pozdravim. Vi ste, uostalom, savremen umetnik te ne dolazite u obzir kao objekat naučnog istraživanja na univerzitetu, ali znate već da nije tako: kulturno ide s kulturnim: i umetnost ide s naukom...”3 3. Kosovel aludira na profesora Ivana Prijatelja, koji je držeći se strogo svoje pozitivističke metode književno-istorijskog istraživanja, smatrao nenaučnim bavljenje savremenom književnošću. ↩
Nakon aplauza i uzvika „živeo” istupa viši upravnik slovenačkog narodnog i slovenačkog pozorišta u Trstu, još jednom brisne svoje oznojano, iznureno lice te zaiskri: „Gospodine umetniče! Najpre vas pozdravljam. I izvinite što malo kasnim, znate, računi, računi... Svi ti obračuni! Slovenačko pozorište bi vas prvo moralo pozdraviti, prvo jer je pozorište ogledalo sveta. (Glumac iz pozadine kine!) Znate, kažu da smo u krizi, ali ceo svet je u krizi, zašto ne bi bilo slovenačko pozorište, koje je ogledalo sveta? Evropa je u krizi, čovečanstvo je u krizi i – o – o – o – naše finansije su u krizi. Znate, naše pozorište je umetnička ustanova, državna umetnička ustanova. Znate, ono je strogo nadpartijsko, nepolitičko i ono vas pozdravlja, pozdravlja. Jedino nemamo, znate, svoje domaće glumce4, 4. Na ovom mestu Kosovel aludira na apsurdnu situaciju u koju je zapalo slovenačko pozorište njegovog vremena: talentovani slovenački glumci su usled nesporazuma s upravom pozorišta odlazili u inostranstvo, a uprava je, kako bi nadomestila nedostatak, zapošljavala strane glumce koji nisu vladali slovenačkim književnim jezikom. ↩ ali pozorište je slovenska, državna, narodna, umetnička ustanova. I upravo ovo pozorište vas pozdravlja. Izvinite! Da! Ovo pozorište vas pozdravlja, molim!”
A umetnik se pogladi po crnoj kosi i bradi i progovori: „Baš vam ništa ne zameram što nemate gradonačelnika i što ne raspisujete izbore. To su sporedne stvari, gospodo. Ali ne čini mi se u redu što se izvinjavate na sve strane. Ko je pa rekao da je univerzitet politički faktor. Zašto, ti upravniče, tvrdiš da je pozorište nadpartijsko, da je umetnička ustanova. Zašto stalno govorite na sve strane da niste politički faktor. Slovenci, zar se plašite toga što se Slovenci.
Zar ne osećate ovo svetlucanje? Zar ne osećate kretanje masa? Novo čovečanstvo ustaje. Šta, dolazi li iz nizija! Poniženo je bilo. Šta, dolazi li s dna! Oskrnavljeno je bilo. Šta, dolazi li s olujom i gromovima! Tlačeno je bilo.5 5. Upor. Mehaničarima! ↩
Samo jedno je važno: da dolazi, samo da dolazi! Otvorite prozore, otvorite dveri, oslobođeni čovek dolazi! Poklonite se njegovom stradanju, pokleknite pred njegovom poniženošću, pozdravite njegovu snagu! Jer iz stradanja rodila se radost, iz poniženosti oduševljenost, iz snage vaskrsenje. Premnogo je stradanja bilo, premnogo poniženosti! Ali kod nas ni radost ni oduševljenje nisu vaskrsli iz njega. A ja donosim radost, oduševljenje. U meni je vreme kad će čovek čoveku biti: čovek. U meni je vreme kad će narod narodu biti: narod. Dajte mi ruku, uplašeni, poniženi, porobljeni, dajte mi ruku da vas odvedem u vaskrsenje...!
Svi su oduševljeni, aplaudiraju. Tri dana piju, tri dana nazdravljaju svetloj budućnosti, tri dana pijani od lepih reči. Ali gledaj: jedva što utihne svetla reč, malodušni su već i klonu.
Šta bi istina, šta bi satira! Izreci istinu, napiši satiru, a opire ti se srce. Pa pijano je, odveć pijano, ali pijano samo od vere u budućnost. Nek je satira stvarnost, reći ćeš da je satira jer je voliš, još tu satiru, još tu pregorku istinu...
Dolazimo. S radom dolazimo, jer samo je rad vrednost koja se ne može srušiti. U radu je snaga, a u snazi vaskrsenje. I ove zagušljive prilike ne plaše nas. Pa šta ako je magla nad nama, sunce je nad maglom. Ono je svetlost što nam sija u ovu gorku sadašnjost.
Dolazimo;
u znaku umetnosti dolazimo. Ne one koja se kočoperi
formom, ne one što se nosi po modi. Dolazimo onakvi
kakvi smo: zdravi i bolesni, radosni i gorki, svi
onakvi kakvim nas je život stvorio. Jer čovečanstvo
umetnosti postoji u tome što se približavamo čoveku.
Ne s onu stranu dobra i zla, pravde i nepravde, ne s
neljudskom lažju; kao ljudi dolazimo usred dobra ili
zla, pravde i nepravde. Naša umetnost biće odraz naših
životnih borbi i našeg traganja, njena će forma rasti
iz naše vlastite ispunjenosti.