Norbert Humelt
CITATI, LEKTIRA
Postoji vrednujuća instanca kojoj pesnik izlaže svoje radove na procenu, uprkos tome što od nje ne dobija direktan odgovor. To je linija tradicije u kojoj on sebe vidi, linija onih nekoliko pesnika koji ga uporno prate, koje istražuje i čiji ga estetski smisao podučava. Ako se među njima nalazi neki strani autor, to pesniku nudi mogućnost da ga prevodi na sopstveni jezik. Autor prevodeći ujedno radi i na sopstvenom pisanju, nema bolje škole pisanja od prevođenja. Tako na mene preko 20 godina utiče T.S. Eliot, što je dovelo do toga da načinim nove prevode njegovih poema, i to skorije The Waste Land, a pre toga Four Quartets. Ovo kasno Eliotovo lirsko delo nepravedno stoji u senci poeme The Waste Land. Pošto je manje fragmentarno i odano jednom hrišćanskom pogledu na svet, izmaklo je vrednovanju šezdesetosmaša. Za mene je to najmeditativnije pesništvo 20. veka i prevođenje uvek novih odlomaka Kvarteta pratilo je moje pisanje preko 10 godina. Bilo je u tom prevođenju velikih pauza, ali kad god sam imao osećaj da stagniram mogao sam da se okrenem Kvartetima i da se odatle vratim pisanju. Pritom su uvek iznova motivi ili celi citati iz prevoda ulazili u moje sopstvene pesme. Montaža citata kao lirsko sredstvo ni u jednom delu nije tako pokrenuta kao u Eliotovoj Waste Land u kojoj se mesta iz Avgustina, Šekspira, Bodlera prepliću sa savremenim slengom. Danas je rad sa citatima široko rasprostranjen i predstavlja nešto što povezuje liričare, koji često pripadaju i različitim školama. Citati u pesmama mogu da potiču sa svih strana, ne samo iz književnosti već i iz muzičkih tekstova, privatne korespondencije, jezika nauke i novih medija. U rukovanju citatima postoje velike razlike. Tako se ne mali broj autora oslanja na efekat otuđivanja, pri čemu citate jedne drugima snažno suprotstavljaju i jezičkim zahvatima ih još dalje otuđuju. Ovaj način rada me je u početku veoma, a kasnije sve slabije zanimao. Umesto toga upravo osećaj bliskosti s tuđim tekstom i dalekim vremenom predstavlja za mene podsticaj za preobražavanje. To mogu da budu i mesta iz starih pisama. Citati bi pritom u pesmama trebalo da stoje na stilskoj frekvenciji što bližoj onoj na kojoj stoje ostali stihovi, a koji odgovaraju doživljaju i pamćenju autora.
Tako su mesta iz mojih prevoda Four Quartets uticala na pesmu podzemlje koja je nastala u julu 2005. u Dablinu. Podstrek su bili teroristički napadi na londonski metro, za koje sam čuo sa velikim zakašnjenjem. Utoliko više su me zaokupili i tada sam pročitao u jednim engleskim dnevnim novinama članak o izgradnji podzemne železnice. Ovaj članak oslobodio je sećanja na moje ranije boravke u Londonu i ona su se pomešala sa mestima iz Four Quartets, posebno sa jednim pasažem iz Little Gidding-a, u kojem Eliot opisuje jutarnje sivilo u pustom velegradu nakon jednog nemačkog vazdušnog napada. Kod Eliota ovaj pasaž predstavlja književno poigravanje jer u njemu imitira scene iz Danteovog Pakla i susreće lirsko ja sa jednim dead old master-om koji pomalo podseća na Vergilija iz Komedije, a pomalo na tada nedavno preminulog Jejtsa. Ova scena između noći i dana, između smrti i života, pretopila se sa mojim trenutnim utiscima koji su imali veze sa životom u podzemlju i sa ugroženošću iz vazduha. Poseta Ganggrabs-u u Njugrendžu na reci Bojni u grofoviji Mit, izgled irskog svetog krsta, pitanja o sahrani i kremaciji, ali i tada u bioskopu prikazivani rimejk Ratova svetova činili su te utiske. I svi su se oni u pesmi povezali u scenario koji nije imao direktan autobiografski fokus, ali su sve njegove ravni bile pokrivene iskustvom u kojem je i iskustvo lektire igralo punopravnu ulogu.
podzemlje
oval, clapham, edgware road .. dakle tako su živeli u pod-
zemlju, u munji. pokretne stepenice, guma, miris u noćima.
objave koje su važile za sve: mind the gap .. bujica
ljudi koja me je vukla & vukla, dalje kroz tunele,
kroz sve tunele, tunele od oslikanog betona. koliko daleko
možeš da odeš a da ne ogladniš. pokretne stepenice, bez kraja,
sve do na vazduh. stajao tamo & penjao se & čitao na nogama.
među ljudima, zapaljiva kao i ja, dva oka su pratila grotlo
u koje silaze. u onom neodređenom jutarnjem satu, tamo već
pri kraju beskrajne noći, preko asfalta, tamo gde se sem mene
niko nije čuo, između dva dela grada, tamo gde se podizao dim..
dim.. i tu doneše mrtve, njihov prah, zvezdanu prašinu, u ono
najdublje, u komoru. tamo odakle je došla svetlost u najdužoj
noći. na zimskom ostrvu. u toj komori, visokoj & tesnoj.
slobodno stenje, tvrdo uslojeno, bez traga maltera, betona.
& spirale, krugovi koji su se usecali u tonama teški,
kroz celu zemlju, kroz prostor & vreme dovlačeni kamen:
taj čisti poredak koji su jasno zaposele ne može da bude
haotičan kao rukopis. i tako sam stajao tamo & čitao na nogama.
nijednog ornamenta, nijedan najobičniji ukras. preko predela,
između nadgrobnih humki kroz koje teče bojna, išla je praslika,
išlo je sunce, podiglo munju u nebo; & naiđe munja &
preuze žrtvu. ono što su urezali, bila je apstrakcija.. onda
dođoše da zasnuju sveti krst & rezbariše u krečnjaku
figure. na obe strane obale one stoje: jedne
se izdižu, druge padaju. mind the gap. tamo su spuštali
mrtve u zemlju, neozleđeni, prema njegovoj slici,
na njega čekajući, dok ponovo ne dođe. preko predela naiđe
munja; dovlačili su kamen za gradnju tunela; preko
predela naiđe munja; šta su to tražili u podzemlju – zašto
uznemiriše mrtve? miris gume & penjao sam se & penjao..
razdanilo se, & na svežem vazduhu zasvetlucao sam u nekoj
vrsti krepkosti & iščezao, čim je prošla opasnost.
U mom prevodu Kvarteta citirani pasaži glase1: ,,U neodređenom času pre jutra/ Pri kraju noći što nema svršetka/ Na povratnome kraju beskrajnoga/ Pošto je tamna golubica treptava jezika/ Minula ispod obzora povratka/ Stalno uz limen zveket mrtvog lišća/ Po asvaltu bez nekog drugog zvuka/ Između tri reona gde dim se dizao“, i dalje: ,,Svitao dan. U izobličenoj ulici/ Napusti me, nejasno oprosti se,/ I iščeznu kad zasvira sirena.“ U ratnoj 1942. godini, dok je pisao ovu pesmu, Eliot je biou protivvazdušnoj odbrani u Kensingtonu; moj deda, koji je inače čitao Ajhendorfa, bio je u isto vreme u protivvazdušnoj odbrani u Nojsu. Ta suštinski besmislena podudarnost podstakla je moju fantaziju i iz jednog takvog osećanja sličnosti i srodnosti kroz vreme nastajale su uvek iznova nove pesme.
sa nemačkog preveo Marko Stojkić
1 Ovde u prevodu Ivana V. Lalića. (prim. prev.)
Norbert Humelt (Norbert Hummelt) je rođen 1962. u Nojsu. Studirao je germanistiku i anglistiku u Kelnu. Predavao na Nemačkom institutu za književnost u Lajpcigu, a trenutno živi u Berlinu. Za pesništvo višestruko nagrađivan, između ostalog i sledećim nagradama: Mondseer Lyrikpreis, New York-Stipendium des Deutschen Literaturfonds, Niederrheinische Literaturpreis. Autor je brojnih eseja o istoriji književnosti i poetici. Prevodio Eliota i Jejtsa. Knjige pesama: knackige codes (1993), singtrieb (1997), Zeichen im Schnee (2001), Bildstock (2003), Stille Quellen (2004) i Totentanz (2007).
