Nikola Živanović
TRAGUS
(Vladimir Tabašević, Tragus, nezavisno autorsko izdanje, Beograd, 2011)
U 11. broju časopisa Agon, posvećenom zbirkama mladih pesnika objavljenim 2010. nalazi se prikaz prve Tabaševićeve knjige Koagulum, Vladimira Vukomanovića (čitaoci ga mogu pročitati ovde). Gotovo ceo taj prikaz, izuzev nekoliko primera, mogao bi da se preštampa kao prikaz nove Tabaševićeve knjige. Reč je o tome da su ove dve zbirke izašlе u vrlo kratkom roku, tako da je sam rad na novim pesmama onemogućio neko bitnije preispitivanje poetičkih pozicija. Prva knjiga se u mnogo čemu razlikuje od
druge, ali te njene specifičnosti Vukomanovićev prikaz ne beleži. To samo može ići u prilog kvalitetu ovog prikaza koji je iz zbirke izdvojio ono najvažnije, skicirao Tabaševićevu poetiku i time kasnijim prikazivačima dao više prostora za bavljenje detaljima. Čitaocu ovog teksta preporučujem da prvo pročita navedeni Vukomanovićev prikaz, a tek onda da se pozabavi mojim tumačenjima.
Za Tabaševića bi se moglo reći da je hermetičan pesnik. Kao svog pesničkog prethodnika on nedvosmisleno navodi Momčila Nastasijevića. Višak stihova, odnosno izvesna nedorađenost o kojoj govori Vukomanović predstavlja zapravo mesto gde se on od Nastasijevića razlikuje. Čini se da su Tabaševićeve pesme, za razliku od Nastasijevićevih, vrlo malo dorađivane. Čitaoci to mogu pratiti već ako uporede verzije_pesama koje su objavljene u dvanaestom broju Agona sa onim iz Tragusa. Osim toga što im je obrisan naslov, pesme jedva da su pretrpele neku promenu. Osim toga, te iste pesme, ponekad ne postoje kao samostalne već se javljaju kao dodatak drugim, većim pesmama, odnosno, bivaju pesma u pesmi. Časopisne verzije su zapravo jedinice, blokovi od kojih tek treba da se sazida konstrukcija knjige. One same, ne podležu daljem dorađivanju. Hermetičnost, sa druge strane, prestaje da bude hermetičnost ako se imaju u vidu Tabaševićevi uzori. Kao primer nek posluži pesma koja počinje citatom Nastasijevića (iz nepoznatih razloga stavljenim pod navodnike):
Krila li to?
Nenadano mahnu na tamu.
Poslednji stihovi pesme glase:
Ili svadbena krila
Devojke na nosilima
Nenadano što su
Uobličila suton (moj kurziv)
Očigledno je da su Tabaševićevi stihovi svojevrsna nadogradnja, konkretizacija Nastasijevićeve slike. Na još očigledniji način ovaj postupak se može uočiti u uvodnoj pesmi:
Tatina kravata je nož
Kojim ga je napala smrt
Za starim stolom
On igra nevidljivi jamb
Nekoliko reči je zalepio za kocku
Kao izveštaj
Ovi stihovi su očigledno poigravanje motivom iz pesme Novice Tadića „Kocka“:
Bacio sam kocku
na sto onaj
od crnog mermera
pogledao
nikakve oznake
broja
nigde
ničeg nije bilo.
Tabašavićev hermetizam, dakle, hermetizam je za one koji poeziju ne poznaju. Njegove pesme ne lebde u vazduhu već se drže određenih mesta koja se jasno mogu pronaći u tradiciji.
Drugo pitanje koje se postavlja je pitanje automatskog pisanja, koje je kod Tabaševića svakako prisutno. Da li je tim automatizmom stvoren jedan niz koji postaje nepredvidljiv? Posle svega nekoliko pročitanih pesama, Tabašević postaje predvidljiv, ne u smislu da njegova slika dolazi očekivano već u smislu da se pesničko sredstvo kojim će se poslužiti unapred naslućuje. Kao primer neka posluže njegove genitivne metafore. Stihovi: „devojčica traži boga / na licu“, mogu stajati i samostalno. Ipak, svako ko je došao dotle čitajući Tabaševićevu knjigu zna da ga ne traži na svom licu. Sledeći stih počinje rečju „sećanja“. Genitivna metafora je toliko česta u ovim pesmama da se njen dolazak očekuje. Evo još nekoliko primera: „moj bog me šalje u paučinu“, ali „vremena“; „glasovi koji kradu hladno zlato“, ali „čekanja“; „trljam se o ogledalo / o pauzu“, ali „nenastanjenih priča“.
Kada je o lirskom subjektu reč, Tabašević koristi izvesnu personu, lirsku junakinju Klaru. Promena pola (ili, u pojmovima gramatike, roda) omogućava mu da stvori potrebnu distancu u odnosu na opevano. Osnovni motiv na kome stoji pesma je smrt oca, koja u ovom slučaju, dobija i izvesne incestuozne elemente: „poljubi u meni nemog / ribara oče ceo svoj / jezik zavuci u / beskrajne svodove“. Treba se setiti Nastasijevićevih pesama o sestri, roditelju itd. Tabašević ide tim putem. Ipak, ovaj kompleks osećanja i to što je knjiga zasnovana na izvesnom erotizmu koji počiva na incestu i romantičarskom motivu mrtve drage (izrazito modernizovanom) upućuje na jednog drugog pesnika. Na Georga Trakla. Za razliku od drage, koja je stvar izbora pesnika, sestra i roditelj predstavljaju nešto unapred dato, nešto što već postoji u lirskom subjektu, što ga definiše. Ovde je reč o desakralizaciji detinjstva. Istovremeno, smrt nije suštinski vezana za dragu (u romantizmu ona se zasniva na nečemu što nije od ovoga sveta). Smrt roditelja, sa druge strane, član je u našem ugovoru sa smrću. Tako viđen svet detinjstva, odrastanja, sticanja seksualne zrelosti, suštinski je povezan sa smrću.
Zahvaljujući svemu rečenom, Tabašević stvara jednu lirsku tvorevinu. Ona nije sačinjena od pesama. Kao što sam već rekao, pesma postaje deo druge pesme. Pesme, takođe, ne stoje samostalno već se nadovezuju. Neki put je to i rečima nagovešteno. Recimo u citiranoj pesmi po Nastasijeviću javlja se reč „nenadano“ koja se ponavlja u sledećoj. Ta tvorevina se ne zasniva ni na stihu – stihovi se nadovezuju, dovršene misli se pretvaraju u složenije genitivne metafore. Čak ni sama knjiga po sebi nije zaključena tvorevina, ona se nastavlja na prethodnu i traži nastavak. Tvorevina o kojoj je reč je jedna atmosfera, prisustvo same Tabaševićeve poezije koja deluje svojim prisustvom. Otuda se u ovoj zbirci ne može naći paradigmatska pesma ili stih. Ova poezija zavisi od onoga što se u muzici zove hromatizmom – ne pamte se melodije, pamti se celina, kao utisak. Ona se može doživeti samo ponovnim čitanjem, ne i prizivanjem iz pamćenja. Ovde je važniji intenzitet i nabijenost slikama nego same slike. Tabašević vodi računa o njihovoj uspelosti ali one nikada ne postižu potpuni cilj same za sebe – mogu se izmeniti, doterati, nadograditi. To su slike nadrealističkog, a ne simbolističkog tipa – svoj autoritet vuku iz nesvesnog pre nego iz nečega transcendentnog (u smislu u kom o transcendentnom u modernoj poeziji piše Hugo Fridrih). Jednoličnost i jalovost koju može doneti brojnost metafora izbegnuti su raznim tehničkim sredstvima – od variranja grafičkog izgleda pesama do neočekivanog lomljenja stihova.
Izdanje u kom se knjiga pojavila (ručno pravljeno, nepaginirano) nosi sa sobom određene specifičnosti i učestvuje u formi same knjige. Nemoguće je navesti pojedinačnu pesmu ili reći iz koje je neki stih. Sve pesme su bez naslova ili rednih bojeva. Ponekad počinju citatom, ponekad zagradom. Tu je i već pominjano spajanje ranije zasebnih pesama, tako da se ne može reći da li se na jednoj stranici nalazi jedna ili dve pesme. Na jednoj strani odštampan je samo jedan stih. Na drugoj kao da je dat naslov novog ciklusa, ali pitanje je po čemu se status te rečenice razlikuje od statusa one druge, ako se veličina fonta ne uzme previše ozbiljno. Neki delovi dati su u proznom obliku. Zbog toga što nema paginacije, nemoguće je reći na kojoj se strani pesma nalazi. Tako knjiga postaje celina koja po značaju prerasta svaku pesmu koja se gubi, postaje neimenljiva. Istovremeno, a to je opet osobina izdanja, na samim koricama se ne nalazi ime autora (mada ga ima na prvoj stranici). Nije reč samo o smrti autora već o njegovom nedostatku i za potrebe pozivanja na određeni stih ili pesmu. Pitanje je koliko je naslov knjige svesno izabran kako bi se i ta konvencija izbrisala. Ukratko, ova knjiga teži – ukidanju samostalnih pesama, anonimnosti autora i izostanku naslova knjige. Ostaje samo ničim prekinuto prisustvo poezije. Sve ove osobine mogu se pripisati i celoj ediciji u kojoj je knjiga izašla. Ako se ima u vidu da ja autor deo određene pesničke grupe, može se govoriti o ukidanju svake individualnosti (bar u odnosu na čitaoca, ako ne na proces stvaranja). Zanimljivo je da su na jednoj promociji Tabašević i Bojan Vasić čitali pesme naizmenično tako da su slušaoci počeli gubiti osećaj koja je pesma čija, mada se stilski ova dva pesnika prilično razlikuju. O svemu ovome ipak treba govoriti samo kao o tendencijama pošto Tabaševićeva knjiga još uvek ima sve elemente koje zbirka pesama obično ima. Reč je samo o tome da su neki od njih počeli da kržljaju. Šta će se sa tim dogoditi, ostaje da se vidi iz naredne knjige i ja se samo mogu nadati da će se neke moje pretpostavke pokazati važećim i za narednu Tabaševićevu knjigu kao što su se Vukomanovićeve pokazale kada je reč o ovoj.
Nikola Živanović je rođen 1979. godine u Kragujevcu. Piše pesme, eseje, književne kritike i prevodi poeziju sa engleskog jezika. Objavio je zbirke pesama Aleja časovnika (sa Aleksandrom Šarancem, 1998), Narcisove ljubavne pesme (1999) i Astapovo (2009, 2010). Živi u Beogradu.
Objavljivao u Agonu:
Agon br. 11: Nikola Živanović – Talenat i pesnička spontanost
