Kristina Špiranec

BILA JEDNOM JEDNA POLJSKA 

Ivan Šamija, Projekt Poljska,
MeandarMedia, Zagreb, 2014.

 

Samija


Da užitak i bol mogu izvirati iz istoga mjesta, objasnila je još psihoanaliza, upozorivši na to kako postoji granica koja, ako je prekoračimo, pretvara ugodu u bol. Još je Freud u svome tekstu S onu stranu načela ugode (1920) govorio o toj dvostrukoj naravi ugode, naposljetku podijelivši nagonski život na dvije osnovne vrste nagona, na one koji vode obnavljanju života te na one koji nas vode u smrt – i u toj posljednjoj prepoznao je užitak u unutarnjoj potrebi da sve što je živo ponovo postane neživo. Premještanje s užitka na bol, iz nijeme strave u očaravajuću ljepotu ono je što čitanje nove knjige pjesama Projekt Poljska (2014)Ivana Šamije čini iznimnim iskustvom. Što je Poljska? Vjerujem da duge šetnje mogu biti kao kratko uranjanje mača u utrobu – reprezentativan je opis svijeta Poljske koji nam se s istom mističnošću i odgodivošću nudi kroz cijelu knjigu. Dočarati čitatelju Poljsku, prostor koji u Šamijinoj knjizi nema veze sa stvarnom geografsko-političkom Poljskom, poziv je pjesničkoga glasa: Poljska nam se prikazuje kao eksperiment i prostor imaginacije koji postaje prostor udvajanja i višestrukih odraza.

U Poljsku, izmaštani svijet koji se odupire smrti, ali u kojem je smrt mjesto stalne žudnje, lirski subjekt odlazi kako bi pobjegao od osjećaja samoće, straha i ludila, u potrazi za Tajnom (Poljska je vrijeme zaustavljeno pod dekom planinskog sanatorija. Tamo sam sklupčan i napušten liječio nijemu stravu koja se kao magla izbrisanog svijeta uvukla u pluća.). Određeni gubitak prethodi Poljskoj, koji se daje naslutiti obraćanjem odsutnomu sugovorniku 'ti' (Mogao bih zamisliti da u istom trenu i ti negdje daleko gledaš pučinu) i ona je pokušaj da se odsutnost pretvori u scenu susreta, da se nadvlada praznina. Iz toga manjka (razumijevanja/jezika) izrađuje se pitoreskna kartografija Poljske – iz gustih metafora i rafiniranih rečenica uređuje se organizirani sustav (izmaštao sam vrt i u njemu uzgajao proljeće), te je jasno kako je Poljska i autoreferencijalan zapis o književnome stvaranju.

Pogled u Poljsku očarava i omamljuje, budući da je određen pogledom lirskoga subjekta koji nam detaljno skicira njezinu floru: promatramo, primjerice, buđenje forzicija, visibaba, jaglaca, šafrana, bazge i drugih kojekakvih biljaka. Autor čudesnoga eksperimenta užitak prvenstveno pronalazi u promatranju transformacije pejzaža Poljske s izmjenom godišnjih doba, a tajnovitost biljnoga svijeta u njemu ponajviše izaziva udivljenje. Međutim, kao što se navodi u jednoj pjesmi, struktura je Poljske šupljikava te joj neprestano prijeti raspadanje. Naime, već s dolaskom ljeta trulež se uvlači u Poljsku, a zima nagoviješta katastrofu: Duboko u kostima osjećam kako se lome kosti planine i slutim lavinu i slutim odron. Sublimni svijet Poljske ispunjen je užasom koji simboliziraju strijeljani poljski poštari, napušteni vagoni, crijeva razlivena ulicama. Poljska je suvišna, rečenica je kojom započinje jedna od pjesama u prozi – to je pjesnički svijet unutarnjih proturječja, premještanja i izmicanja.

Ako Projekt Poljsku tumačimo kao jednu veliku pjesmu koja ima svoj uzročno-posljedični slijed, može se uočiti kako će lirski subjekt u poljskome vrtu koji promatra odjednom ugledati samoga sebe i poprište svojeg ludila, zbog čega imaginarna Poljska postaje još imaginarnija – ona postaje zrcalo. U toj neuralgičnoj točki pogledi se ukrštaju – pustolov koji je došao u Poljsku izliječiti svoje rane sada iz ekrana (vrta) promatra samoga sebe koji je iz istoga razloga izmislio taj ekran-Poljsku – žuđena scena susreta postaje susret sa samim sobom. Autor sam postaje uzrokom manjkavosti i bolesti svoga izmaštanog svijeta, a što to će duže u njemu boraviti, u njega će se sve više projicirati i u njemu se taložiti njegova vlastita manjkavost u obliku zla, rata i užasa Poljske. S jedne strane, čini se da nam se želi poručiti kako čovjek ne može izmisliti svijet u kojemu neće postojati bol, čak i ako je taj svijet u potpunosti iluzoran. S druge strane, takvo repliciranje govori nam kako je i autor sam iluzija čiji uzrok možemo tražiti negdje u samome procesu zrcaljenja.

Poljska tako uprizoruje borbu između obnavljanja i zacjeljivanja svijeta te njegova potpunoga uništenja, koja je istovremeno borba između destrukcije i stvaranja u samome lirskome subjektu. Naime, Šamija u jednoj pjesmi u Poljsku upisuje Detroit, nekadašnje američko industrijsko središte, ponovo jednu scenu privida koja uokviruje opoziciju između civilizacije i prirode te najavljuje propast industrijskoga društva. Aludirajući na stvarnu nesreću u nuklearnom reaktoru u blizini Detroita, ova scena svojom pesimističnom vizijom suvremene civilizacije može podsjetiti na Eliotovu Pustu zemlju (1922), tekst koji je Šamijinoj Poljskoj srodan upravo po svojoj alegoričnosti i hermetičnosti. Također, slično kao što Eliotova poema poručuje kako ponovno rađanje života nije moguće bez smrti, i u Poljskoj je smrt uvjet obnavljanja: Smrt je bila osnovna gradivna nit u pletivu ovog svijeta, pletivu koje je moralo prikazivati raspadanje kako se ne bi raspalo. Međutim, najavljena smrt ne nalazi se u tvorničkim halama i dimnjacima zapadnoga kapitalističkog svijeta koji simbolizira iluzija Detroita, kao što bi čitatelj mogao naslutiti, nego se nalazi izvan iluzije, u nepreglednosti i neiskazivosti Realnoga: smrt je jedina stvarna, i zbog toga najstrašnija.

Iz strave za koju ne postoje riječi proizlazi osjećaj nelagode i zazornosti koji izbija iz neprohodne šume Šamijine poezije. Upravo u kruženju oko smrti, u nastojanju da se dohvati ono što trajno izmiče obećano je zadovoljstvo. I kasniji su tumači Freudove psihoanalize u nagonu smrti umjesto destruktivnosti prepoznali mogućnost simbolizacije, stvaralaštva i ovjeravanja zbilje. Igrati se s odsutnošću, za Ricoeura tako znači ovladati njome i uspostaviti aktivan odnos prema gubitku, što i jest Šamijin projekt u svome pokušaju obuhvaćanja stvarnosti: postupak stvaranja, pogled koji nastoji obujmiti, uranjanje koje je istovremeno i (pre)oblikovanje. Isto to Poljska će tražiti od čitatelja – da je obuhvati i dešifrira, kako bi u potpunosti uživao u njenoj uzurpirajućoj ljepoti.

 

Kristina Špiranec (1987, Zabok, Hrvatska) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Godine 2012 sudeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojeg objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Piše književne kritike za književni portal Booksa i časopis Tema a u emisiji Briljanteen predstavlja dela savremenih hrvatskih autora. Pesme objavljuje u studentskom almanahu, magazinu Svijet kulture, Temi, Quorumu, Zarezu i Književnoj republici.