Radovan Zogović
Bilješke o Andriću
N. B. „Bilješke o Andriću“ napisane su 1963. godine, a objavljene tek 1990. u tri nastavka u Letopisu Matice srpske. Preštampane su u knjizi autobiografskih zapisa Postajanje i postojanje (Matica srpska, 1992). Autor u napomenama dodaje: „Posredstvom Milana Đokovića, ponuđene su zadužbini Iva Andrića, koja rukopis nije prihvatila“. Ovde donosimo odlomak iz teksta u kojem Zogović najiscrpnije govori o svom položaju posle 1948. godine, kada se nije opredelio za jugoslovenski otklon od Rezolucije Informbiroa. Oprema i podnaslovi su redakcijski.
NEPOŽELJNI INTERNACIONALIZAM
Sporo je tekla 1948. godina.
Između Đilasa i mene već je bilo došlo do razmimoilaženja: ja sam, naime, vrlo obazrivo i deminutivno rekao da u pismima
CK KP(b) ima i tačno uočenih naših grešaka koje bi valjalo iskreno priznati – i to je već bila prva od onih „stvari“ za koje
je Đilas malo kasnije pred agitpropom rekao: „Zogović govori takve blasfemije od kojih se meni diže kosa na glavi“.
Dolazili su dani
– jedan mučniji od drugog, svaljivali se događaji – jedan sudbonosniji od drugog; neslaganja između mene i Đilasa, što je praktično
značilo između mene i CK (Đilas je redovno naglašavao: mi tako ne mislimo), množila su se i bivala sve oštrija. Đilas je tvrdio kako
socijalističke zemlje ne treba da se razvijaju u pravcu slivanja u „svetsku republiku“ („Marksizam o tome ništa nije rekao“) nego valja
da ostanu na vječita vremena kao nacionalne države koje će čak, vrlo vjerovatno, ratovati među sobom, a ja sam to nazvao nacionalizmom
i nepoznavanjem osnovnih misli Marksa, Lenjina, teza Kominterne; on je došao do formulacije da jedna socijalistička zemlja nema nikakvih
drugih internacionalnih obaveza, osim obaveze da tuče svoju buržoaziju i gradi socijalizam u svojoj zemlji: to i jesu sve njene
internacionalne obaveze, a ja sam tu tezu nazvao čistim lasalijanstvom1. Zabranjeno je štampanje moga otvorenog pisma
listu 1. Prema Ferdinandu Lasalu, nemačkom socijalisti (1825-1864). – Red.
↩
Naprijed,
organu KP Hrvatske, s kritikom naklonosti redakcije prema formalističkom periodu nekih slikara i s kritikom formalizma uopšte („Sad je
momenat kad svi treba da se zbijemo, a ne da se zavađamo“). Počela je rad komisija za sastavljanje novog programa KPJ (Đilas, Boris
Ziherl, Stefan Mitrović i ja): Mitrović i ja sukobili smo se s Đilasom u pitanju internacionalnih obaveza KPJ; nas dvojica tražili
smo da se u programu reče da je narodna demokratija forma diktature proletarijata itd., a Đilas je bio i protiv unošenja i protiv
same te misli. I ja sam napustio komisiju.
Đilasova bjesomučna mržnja prema SSSR rasla je iz dana u dan, i ja već nijesam fizički
to mogao da podnosim. Prošao je i Peti kongres KPJ – ljudi kao Aleksandar Belić, s neobično oštrim njuhom i vječno podmazanim
vjetrokazom „osjetili“ su u mom držanju i govoru na tom kongresu „prikriveni kominformizam“ (Belić je doslovno tako rekao mojoj
ženi kad mu se, krajem 1949, istjerana s posla, obratila s molbom da joj da kakvu korekturu izdanja Srpske akademije nauka). U
oktobru je Đilas, kao direktor teoretskog organa CK Komunist, odbacio Mitrovićev članak koji se meni, zamjeniku direktora, veoma
svidio – i ja sam odbio da dalje radim u Komunistu, a Đilas mi je rekao da više ne dolazim na posao – tako sam zauvijek ostao bez
zaposljenja. Na akademiji posvećenoj godišnjici Oktobarske revolucije, u Narodnom pozorištu, Vladimir Dedijer i još neki, vidjevši
da su dobili mjesta pored mene i S. Mitrovića, demonstrativno su ustali i otišli – neće „da sjede pored izdajnika“.
Potom je došao „razgovor“: poslije Ziherla, zatim Mitrovića, pozvan sam i ja u Kardeljevu vilu – tamo su bili Kardelj,
Ranković, Đilas, Krsto Popivoda i – ako se ne varam – Veljko Vlahović, koji se, valja napomenuti, dotad slagao s mnogim mojim stavovima. U tom razgovoru
ja sam ostao pri svojim gledištima: ukratko, odbio sam Kardeljevu tezu da je košulja (naš proletarijat) bliža od kaputa (međunarodni proletarijat) a na
Đilasovu primedbu kako sam se prepao od Crvene armije, rekao sam da Crvenu armiju smatram armijom radnih ljudi čitavog svijeta i da se ne mogu od nje
prepasti – to je moja armija. Nekoliko dana iza toga stavljen sam pod bojkot – niko se od komunista nije više pozdravljao sa mnom, a Popivoda mi je
saopštio da nigdje više ne mogu raditi – „Bavi se literaturom, pa će se dalje vidjeti.“
Povukao sam se u svoj stan – posjetio me još nekoliko puta samo Nikola Petrović, pa je i on prestao. Održan je plenum CK KPJ – ja, kandidat za člana CK,
nijesam bio pozvan; održan je plenum CK KP Crne Gore – ja, član CK, nijesam pozvan ni na taj sastanak.
Na radio-stanici je zabranjeno čitanje mojih pjesama. U Narodnoj skupštini, na decembarskom zasijedanju 1928,
posljednjem kome sam ja prisustvovao, pozdravili su se sa mnom još samo Dušan Brkić i – poizdalje – Đuro Pucar i Vladimir Bakarić, Rade Žigić, koji
je na zajedničkom zasijedanju oba vijeća sjedio ispred mene, okrenuo se za vrijeme nekog prekida i upitao me: „Šta sam se tako smračio“. Telefon u mom
stanu zamukao je, uprava za raspodjelu benzina odbila je da mi da mjesečne bonove za benzin, organizatori književnih večeri nijesu me više pozivali ni
na kakva čitanja. Počelo je moje samotovanje koje traje, evo, već prepunih 14 godina.
Doznavši šta je sa mnom, Desanka Maksimović koja je dotad bila u mom stanu samo dva-tri puta i jednom ili
dvaput kod mene u agitpropu, posjetila me je, otad me, uprkos svemu što je zbog toga pretrpjela, nije nikad napustila. Ivo Andrić nije me posjetio
ni tada ni nikad više. Ali se na sjednicama uprave Saveza književnika, na koje su me još neko vrijeme pozivali, pozdravljao sa mnom kao i ranije,
obraćao mi se, kao predsjedavajući, za mišljenje, kao i ranije – pri tome su mu se samo niz unutrašnju stranu naočara spuštali očni kapci, sivi i
umorni, i boja lica postajala je jedva primjetno metalna.
Posljednjih sedmica ove godine u izdanju „Kulture“ kojom je još uvijek rukovodila moja žena,
pojavile su se najzad Andrićeve Nove pripovetke. Ja sam računao da će mi Andrić, kao čovjeku kome je on dao na čitanje rukopis „Zeka“,
knjigu sigurno poslati – čak možda s potpisom, pošto je i on od mene, na onoj nebogoj knjižici, potpis tražio2.
Ali nije mi je poslao ni s 2.
Andrić je neposredno pred objavljivanje Novih pripovedaka rukopis pripovetke „Zeko“ dao Zogoviću na čitanje. U ranijem delu
teksta Zogović spominje kako je Andrić, kada su se upoznali, tražio od njega da se potpiše na knjižicu „Sestra“
koja je izašla u tek oformljenoj „Prosveti“. („Knjižice su imale najviše po petnaestak stranica džepnog formata,
korice su im bile bijedne, oprema primitivna, papir rđav [...] I na te uboge knjižice trebalo je da se mi [Đilas i R. Z.] potpišemo Ivu Andriću!“) – Red.
↩
potpisom ni bez potpisa. A nije mi, i to valja reći, više slao ni rukopise na čitanje, iako sam sad imao mnogo više vremena
nego ranije, a sposobnosti čitača, mislim, nijesam mogao izgubiti prekonoć, s gubitkom funkcija i titula.
POMOĆ POKOLEBANOM
Sredinom aprila 1949. godine, pošto sam dao traženu pismenu izjavu o svom gledanju na sukob s međunarodnim
komunističkim pokretom,
pozvan sam u centralni komitet. U sobi kud mi je rečeno da dođem sačekali su me Krsto Popivoda i Osman Karabegović – to je valjda
bila komisija za isključenje. Poslije dva-tri njihova pitanja i moja odgovora, Popivoda je rekao kako su, razgovorom kod Kardelja,
drugovi pokušali da meni, pokolebanom, pomognu. Ja sam, po običaju, planuo – riječ o kolebanju uzimao sam kao krajnje uvredljivu.
A kako sam ja, zbog Đilasovih shvatanja i mojih sukoba s njim, negdje baš pred onaj razgovor, molio Kardelja za sastanak, rekao
sam doslovno da sam ja razgovor kod Kardelja tražio i shvatio kao svoj pokušaj da se Đilas trgne od srljanja u nacionalizam i
lasalijanstvo. Karabegović i Popivoda su se zapanjeni i indignirani pogledali, slegli su ramenima i rekli da mogu ići. Desetak
dana iza toga isključen sam iz KPJ. Sjutradan po isključenju nijesam više dobio tzv. crveni bilten Tanjuga. Nekoliko dana kasnije direktor
Diplomatskog magacina saopštio mi je da sam „skinut sa snabdijevanja“. U maju je na izlazu iz mog dvorišta postavljena javna straža.
Krajem juna ili početkom jula još jednom su me pozvali na sjednicu uprave Saveza književnika – to je bila
posljednja sjednica kojoj sam prisustvovao, posljednji moj odlazak u Savez. Andrić je i na ovoj sjednici pokušao da bude običan, samo mu to, meni
se čini, nije mnogo polazilo za rukom. Uostalom, ja sâm bio sam na toj sednici u takvom raspoloženju da ne znam koliko je u mom zapažanju o
Andrićevu držanju bilo zapažanja objektivnog stanja, a koliko mog raspoloženja. Prije te sjednice na koju sam došao u stopu praćen od dva snažna,
dobro odjevena i novinama snabdjevena mladića, drugi sekretar Saveza Jurković pozvao me je u drugu sobu i službeno mi saopštio da su iz zbornika
Jugoslovenska poezija koji je već bio odštampan, naknadno izbačene sve moje pjesme osim pjesme o Titovoj biografiji. Meni, već revoltiranom, prosto
je zatreperilo pred očima i rekao sam da protestiram i da kao autor tražim od Minderovića3
da izbaci i 3. Čedomir Minderović, tadašnji direktor „Prosvete“. – Red.
↩
tu pjesmu koja je ostala, inače će ispasti
da se ne radi o političkoj diskriminaciji nego o estetskom izboru. Poslije toga, na samoj sjednici, bio sam toliko ogorčen i uzbuđen da nijesam ni
pratio ono što se govorilo i radilo. Jasno sam shvatio i zapamtio samo ono kad su saopštili da je Marko Vranješević isključen iz Saveza književnika,
i kad je, opravdavajući to protivstatutarno isključenje, držeći se tajanstveno kao čovjek koji je obaviješten više no što može da kaže, obaviješten
toliko da je čak nadebljao i zatura se od toga – Milan Bogdanović rekao:
– Radi se o velikoj špijunaži. Biće to monstrproces...
Ja na toj sjednici nijesam izdržao do kraja. A ustavši da pođem, ne rukujući se ni s kim, promrmljao sam svima
nešto kao „do viđenja“. I
kad sam se, oštro kao i svi uzbuđeni ljudi koje primoravaju da odu, okrenuo da zakoračim prema vratima, Andrić me pogledao, i meni se čak
učinilo da je u njegovu pogledu bilo topline, razumijevanja za moj odlazak.
Drugi kongres Saveza književnika, koji je izabrao novu i smijenio staru upravu, dakle, i mene kao potpredsjednika,
održan je tek sedam-osam mjeseci kasnije; osim toga ja sam, bar nominalno, bio član Saveza sve do proljeća 1952. godine. Pa ipak, nikad više ni na kakve
kongrese, skupštine, sjednice, sastanke ili čitanja u Savezu ili Udruženju za Srbiju nijesam pozivan. I kad je Desanka Maksimović, čija savjest nije s tim
mogla da se pomiri, negdje krajem 1949, rekla Andriću svoje mišljenje o ovom postupku, on joj je odgovorio:
– Bolje je i za njega i za nas da ne dolazi.
PALJENJE SVIJEĆE ĐAVOLU
Preko ljeta 1949. godine počela je da nas posjećuje Isidora Sekulić, koja to ranije nikad nije činila. Posljednjih dana aprila,
pošto se nije htjela razvesti od mene, Vera je otpuštena iz „Kulture“ i dat joj je posao u Grafičkoj direkciji (odatle je, odbivši direktorova
„preklinjanja“ da prekine sa mnom, opet otpuštena poslije ciglo 7 mjeseci, u toku kojih je nekoliko puta degradirana). Isidora je prvi put došla
k nama poslije nekog svog odlaska u „Kulturu“, gdje nije našla Veru i gdje su joj rekli da ona više nije direktor. Iza ovoga dolazila je u određenim
razmacima – to je, najvjerovatnije, od nje bio gest, dužnost, teretna sigurno kako već takva dužnost takvom čovjeku može biti. Ali Isidorini dolasci
nijesu, moram priznati, bili sasvim laki ni mnogo zanimljivi ni meni. Isidora i ja nismo imali dodirnih tačaka ni u filozofiji ni u politici, ni u
knjiženim simpatijama i shvatanjima – ona je bila idealist, pretežno subjektivni obožavalac engleske „demokratije“ i štampe, poklonik engleske
književnosti, mističar u shvatanju Njegoša u odnosu na domaću vlast i na njene postupke poslije 1948, takođe smo bili bez kontakta – ja tu nijesam
htio da tražim u njoj saveznika, a ona je to vidjela i bila je uzdržljiva. Pored toga, Isidora se kao valjda većina samoljubivih ljudi, jako ponavljala
– na drugoj posjeti pričala je isto što i na prvoj, na trećoj što na drugoj: engleska književnost, engleska štampa, smetnje koje joj se čine u
nabavljanju te štampe, kontakt s Engleskom čitaonicom u Beogradu i predusretljivost i galantnost te čitaonice, Šekspir, nemogući naši prevodi
Šekspira, nesrećni Masuka koji prevodi s engleskog zato što zna njemački, suvi Nedić kome ne pomaže dobro poznavanje engleskog, proizvoljnosti
i besmislice prevoda Laze Kostića (Lazu je, djevojčicom, vidjela na Fruškoj gori: glavurda, kosurina!), citati originala i prevoda, njene ispravke
– uzdržano, nenaglašeno, ali ipak: ja, ja, ja. Da bude još zamornija, ona je ipak više voljela da gotovo neprekidno govori nego da pita i sasluša.
Barem tada.
Za druge posjete (prva je uglavnom bila posvećena Veri i maloj Mirki), obavijestivši se – više pogledom i pogađanjem nego razgovorom – o daljem
razvitku moje „situacije“, Isidora me zapitala da li mi, ipak, dolazi ko od prijatelja i kolega. Rekao sam joj kako je bilo: niko, a ona je sasvim
obično, s jedva, jedva ulovljivim suvim prizvukom u glasu – kao od turpije za drvo – upitala:
– Ni gospodin Andrić?
– Ni on.
Tada je ona uzela da osuđuje postupak vlasti prema meni – dobro, ne daju vam više da se bavite politikom, ali literatura? Bojkot, ćutanje –
vi ste još mlad čovjek, kako ćete vi to, na šta će to da iziđe? U Engleskoj se to nikad ne bi moglo desiti. I onda je počela da me tješi,
pokazujući pri tome veliko neznanje i neshvatanje politike i odnosa u svijetu. Engleska i Rusija sporazumjeće se o statusu Jugoslavije, i
moje će se pitanje brzo riješiti kako valja – ona je u ovo čak bila uvjerena. I savjetovala me, na toj i na drugim posjetama: radite, učite
neki strani jezik. Ponudila se čak da mi u tome pomaže: pozivala me k sebi u posjetu.
Pripremajući se za prevod poeme V. Majakovskog Iz svega glasa, ja sam zapeo pri određivanju pravog smisla nekih stihova, na prvi pogled sasvim jasnih.
Uzevši francuski prevod te poeme, pošao sam Isidori, ne bi li mi pomogla preko tog prevoda.
Isidoru sam opet našao među nekakvim rukopisima. Dižući jednu hrpu s jedne od stolica kako bi mi načinila
mjesto da sjednem, Isidora je rekla kako je morala da rediguje za „Prosvetu“ rukopis – nešto kao roman – nekog mladog čovjeka, partizana čije je
ime... prišla je drugoj stolici, složila rukopis na rukopis koji je tamo već bio, našla naslovnu stranu i pročitala:
– Dobrica Ćosić.
I noseći prema stolu rukopis koji je držala uz grudi rekla je – kao uzgredno i s notom samosažaljenja:
– Ja sam bila jedanaesti redaktor tog rukopisa. A ipak sam se namučila – robijaški posao.
Kad sam je zapitao za određenije mišljenje o rukopisu i šta će dalje s njim biti, ona je mrzovoljno odgovorila:
– Ja sam mnogo šta izmenila, skratila, doterala. I dala sam mišljenje da bi se moglo štampati – kod nas se i onako
svašta štampa.
Riječ po riječ, izbila je na Andrićevu Ćupriju – njenu „grubost“, „surovost“ nije mogla da podnosi. A onda je
počela da se raspituje idem li još na sjednice uprave Saveza i da me prekorijeva što ne idem.
– Idite, – rekla je inadžijski, lupnuvši čak malenom, suvonjavom pesnicom o sto – idite, ne čekajte da vas zovu.
Što se povlačite i onde gde ne morate – neka vas vide!
I to je ispalo kao produženje onoga o piscu Na drini ćuprije.
Posljednja Isidorina posjeta bila je početkom jeseni – Stefan Mitrović s kojim sam se još jedino dotad viđao,
bio je uhapšen, a na mojim dvorišnim vratima stajala su, dan i noć, po dva mladića u civilu. Pola časa pošto je izašla od nas, ona se javila telefonom,
uzbuđeno, gotovo usplahireno.
– Mene su, gospodine – rekla je povišenim glasom – na vašoj kapiji pretresli, legitimisali, pitali me o
cilju posete i o sadržini razgovora. Na kraju su me upisali u crnu knjigu. I ja sam – žurila je da iskaže sve što mora – odlučila da više k vama
ne dolazim. Ja to, bez ikakva uvijanja – ne smem. Ali ja imam hrabrosti da vam otvoreno rečem da to ne smem. Zbogom, gospodine!
I više je nikad nijesam vidio, a nije, mislim, ni Vera. Nije se nikad više javila ni telefonom, nije više
Veri pisala nikakva pisma ni za nju prevodila Kica i Šelija, nije je čak ni pozdravljala po ljudima koji su viđali Veru i nju niti se kod njih
o njoj raspitivala. Jedanput samo, kad ju je Desanka Maksimović izričito podsjetila na nas, Isidora je kratko upitala: „A kako su gospođa i
gospodin Zogović?“ i dobivši tačan odgovor, rekla je, bezobzirna i surova prema Desanki isto onoliko koliko nije bila u pravu:
– Lako je vama da posjećujete Zogovića, vi ste dobro stajali sa svakom vlašću. A ja niti sam kad
stajala niti stojim dobro, i ne smem...
Istina je, međutim, bila obrnuto: i kod stare i kod nove vlasti, naročito poslije 1948, i naročito pošto je
nadrealističko-konzervativna dekadenta uzela sve ključne administrativno-finansijske pozicije beogradskog kulturnog života u svoje ruke i stekla
veliki politički uticaj, Isidora Sekulić je u svakom pogledu stajala neuporedivo bolje od Desanke Maksimović.
Pa ipak ja, kad god se zapitam o razlozima i suštini Isidorine nježnosti prema Veri, njene rogobatne naklonosti
prema meni, moram Isidoru da odvojim od tolikih drugih – njeno držanje ne može se svesti bez ostatka na paljenje svijeće đavolu i njegovoj ženi
(dakle, opet đavolu!) ni na gest ni na zabludu o brzoj normalizaciji mog položaja. Jer Isidora Sekulić je meni prije rata, kad sam objavio esej
San Vuka Mandušića, napisala vrlo prijateljsko pismo, s puno lijepih reči o eseju; ona je, kad sam bio uhapšen u proljeće 1940, intervenisala kod
policije u moju korist, a u ljeto iste godine tražila je, pismom u Topolšicu gdje sam se tada liječio, moju saglasnost da me predloži za Rakićevu
nagradu za poeziju, naglašavajući pri tome da je – što ona zna iz ličnog dodira – „sam Rakić“ mene „za života zapazio“. Pa i sam način kako je
prekinula s nama, i sama ona grubost prema Desanki Maksimović, koja nas je ipak posjećivala, kažu ponešto u ovom smislu. Bar kad se radi o ženi
kakva je bila Isidora Sekulić – ponositoj i sujetnoj, čija je glava i čija je savjest radila i onda kad bi ih, uz inat prema sebi i drugima,
tutnula u pijesak.
KO JE SVE SKRENUO POGLED I KAKO
Od 6. septembra 1949. do početka jeseni 1950. ja nijedanput nijesam izišao iz dvorišta i kuće u kojoj sam stanovao.
Tome je bilo mnogo razloga,
a jedan od glavnih bio je što nijesam mogao da podnosim praćenje kome sam bio podvrgnut, praćenje od same dvorišne kapije pa kud god da krenem
– dva sprijeda, dva straga, u stopu, svaki s desnom rukom u džepu. Za tu godinu dana posjećivala me povremeno samo Desanka Maksimović,
a u kuću je, osim žene i djeteta, ulazio samo još poštar, naplaćivač struje, brijač i, s vremena na vrijeme, pokoji pretendent na kućicu
u kojoj sam stanovao (bila je mala i zimi vrlo hladna, i to me spasavalo!). Bivše drugove, prijatelje i poznanike počeo sam sretati, na ulici dabome,
tek pošto sam, početkom 1951, prinudno preseljen u Cvijićevu ulicu, pa sam ponekad odlazio da potražim vazduha na Kalemegdanu ili u Botaničkoj bašti.
Bivši drugovi, prijatelji, znanci, rođaci prestali su da se na ulici pozdravljaju sa mnom, čak i sa Verom,
još u proljeće 1949 godine – to uostalom nije primjenjivano samo prema nama.
Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao,
neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred
uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli. Oni, pak, koji su prolazili
gledajući me izazivački, bili su vrlo rijetki. Primijetio sam, međutim, da su mi se u bolničkom krugu, ili na usamljenu mjestu javljali i oni koji
su me na ulici već više puta mimoišli bez pozdrava. A za onog koji bi mi se normalno javio, ja sam, poslije iskustva od nekoliko mjeseci, unaprijed
znao i sebi govorio: ovaj je ili demobilisan ili otpušten iz službe; u svakom slučaju – neće se dugo kretati ulicama. I ne zato što se meni javio,
nego zbog onoga što ga je podsticalo da se javi.
Prvi od pisaca koga sam sreo pošto sam bio preseljen u Cvijićevu ulicu bio je Veljko Petrović. Bio je jedan od onih,
u Beogradu tako rijetkih,
proljećnih dana koji – vedrinom i čistoćom koja proširi i produži ulice, blagim suncem koje se posebno ne primjećuje – izmame na glavne ulice i
na Kalemegdan i mlade i stare. Desanka Maksimović i ja, idući na Kalemegdan, prošli smo, ispred Narodnog pozorišta, na lijevi trotoar Vasine ulice.
I kad smo sreli Veljka Petrovića – visok, uspravan, odjeven kao mladić u proljeće, sa šeširom u desnoj ruci, on je išao s još dvojicom ljudi,
nadmašujući ih za čitavu glavu.
Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao, neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli.
– Dobar dan, gospođo Maksimović!
Slikara Đorđa Kuna, predratnog i ratnog druga, koji je 1947. poklonio mojoj ženi veliku skicu „Partizanka“, rađenu ugljenom, a 1950. je uzeo natrag i poklonio drugom, sreo sam istog proljeća u Knez-Mihailovoj ulici – on me, ne javljajući se, gledao obično, bezizrazno, kako na kolege u kancelariji gleda činovnik po povratku iz zahoda. Milan Bogdanović, isti onaj koji se vajkao što mu prostor ne dopušta da u zbornik „jugoslovenske poezije“ uključi čitavog Ali Binaka, a zatim je „iz književnih razloga“ odobravao isijecanje mojih pjesama iz tog istog, već odštampanog zbornika, išao je na mene, cijelom širinom Poenkareovo-Staljingradsko-Makedonske ulice, samim trbuhom, koji mu inače nije bio baš velik, s rukama, istim onim kratašnim rukama kojima se obavezno obadvijema skupa, toliko puta rukovao sa mnom, odmahivao je oštro i prezrivo: odbij! Janko Đonović javio mi se u rejonu Botaničke bašte, a u „užem centru“ prije toga nije htio da se javi. Eli Finci prešao je sa suprotnog trotoara da se rukuje sa mnom i Verom, a poslije nedjelju dana povinovao se naređenju i poveo Đilasu „delegaciju pisaca“ koja je tražila dopuštenje da me Savez isključi iz svog članstva kao „izdajnika naše socijalističke domovine i neprijatelja naroda“. Najteže mi je, međutim, pao postupak Velibora Gligorića. Ja sam njega držao za čovjeka koji ima hrabrosti, karaktera; prije rata mi smo skupa, kao urednici, potpisivali časopis Umetnost i kritika 4. 4. Časopis Umetnost i kritika izašao je u pet brojeva tokom 1939. godine. – Red. ↩ Kad se, poslije rata, vratio iz Njemačke, ja sam se pobrinuo o njemu koliko sam najviše mogao; on mi je, jedini – prijateljski, bez okolišanja – rekao za pjesmu „Vladičin Han“ da nije dobra. Njegovu kandidaturu za profesora Univerziteta progurao sam isključivo ja – tu sam valjda bio jedino nepopustljiv, jer nijesam mogao da se pomirim s nepravednim i podmuklim otporom toj kandidaturi; ja sam Gligorića predložio za upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I sve sam to činio u uvjerenju da je tako pravedno, ne obazirući se na neprijatnosti. A kad sam 1952. sreo Gligorića u Knez-Mihailovoj ulici i, ne odoljevši, nasmijao mu se, on je prvo oborio glavu pa je, pohitavši, sišao s trotoara i daleko me zaobišao.
MIMOILAZNIK I MIMOILAŽENI
Gledajući i proživljavajući sve to, sve ove i mnoge druge, slične susrete, ja sam često pomišljao na Andrića:
kad li ću susresti njega i kako li će on pri susretu postupiti? – pitao sam se, priželjkujući susret, strepeći od njega. Odgovor je došao u proljeće
1952. Andrić se pojavio u Kolarčevoj ulici, na pedesetak koraka od mene – išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se
obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da
priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i
veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava a za mimoilaznika usporava,
traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primjetljiv usred prepune ulice,
kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio.
Tri-četiri mjeseca kasnije sreo sam ga opet – na Kalemegdanu. Bilo je ono doba ljetnjeg dana kad sunčana svjetlost
već utrne a sumrak još nije takav da se svjetiljke upale – stišano i malo zanimljivo doba dana čak i u velikim gradovima. Vera i ja ulazili smo u
Kalemegdan s Malog Kalemegdana, a Andrić je polagano dolazio slijeva, onom početnom stazom koja ide uporedo sa ulicom i tramvajskom prugom – na
njoj se obično svijet najmanje zadržava. Približavajući nam se, Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili
raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao
desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo
neophodno da čujemo:
– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.
Kad smo mi zastali, on je pripitao jesmo li to mi, rekao je da stanemo i pošao prema nama, a mi prema njemu. Rukovao se s nama
srdačno i upitao me da li smo ga bili vidjeli, i ako jesmo, kako smo mogli da ga zaobiđemo. Ja sam ga tada podsjetio na susret u Kolarčevoj ulici,
najobazrivije i najpogodbenije što se moglo. On je odlučno rekao da moj zaključak nije tačan – nije me vidio. Mene je susret obradovao i nijesam htio
da razmišljam je li moj zaključak bio tačan ili nije: to mi više nije bilo ni važno, a nije bilo ni vremena za to (to sam tu i u svim sličnim susretima
jasno osjećao i od toga poslije danima bolovao!). Andriću je bilo važno i dva-tri puta je ponovio svoje tvrđenje i čuđenje, ali mu se ipak i žurilo,
pa je, kao na važnije, prešao na drugo: pitao je kako sam, kako sam? Ja sam mu ukratko, žureći, rekao kako sam, šta se sve radi sa mnom, rekao sam mu
čak i to da su mi brata, ni kriva ni dužna, samo zato što je moj brat i što nije prekinuo porodične veze sa mnom, osudili na 10 godina
robije.5 5. Brat Veličko je, s prekidima, ležao u zatvoru
sedam godina, praktično samo zbog srodstva sa Radovanom. Iz istog razloga, drugi brat Radojko je bio na Golom otoku, oko dve godine.
(iz pisma Mirke Zogović uredniku) – Red.
↩
– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, i po tome kako je ovo rekao, bilo je jasno da se njegov zaključak
ne odnosi samo na moj slučaj. Dok nam je govorio, Andrić je nekoliko puta jedva primjetljivo pogledao oko sebe, a pošto je rekao svoj zaključak, pohitao
je da se pozdravi i pošao, potišten očigledno. Učinivši nekoliko koraka, okrenuo se i rekao: „Ne mimoilazite me kad se sretnemo!“ I ja, ne znajući sigurno
je li na sebi imao mantil ili nije, odnekud jasno vidim kako mu se, dok se udaljava od nas, mantil zapliće oko nogu. Stvari su, vrlo mogućno, i ovdje kao
u onoj Dučićevoj proznoj egzaltaciji, dobile onakav izgled kakav im je dala naša duša!
Poslije ovoga, u toku pet dugih godina, sreo sam Andrića svega dva ili tri puta. Pošto se on od toga nije uklanjao,
ja sam mu se svaki put javio, i on je odgovarao prijateljski, ne zastajući, istina, i ne pokazujući nikakva znaka ni želje da ja to učinim.
Poslije 1958, međutim, sreo sam ga više puta, i on je svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu. Jednom se to
desilo na stazi u parku ispod hotela „Metropol“: na pravoj, dosta uzanoj stazi nije bilo nikoga do nas dvojice – išli smo jedan drugom u susret i vidjeli
smo se izdaleka. I kad je između nas ostalo još kojih desetak metara, Andrić je spustio očne kapke, zapeo glavom i prošao vrlo odlučnim korakom, gotovo
ljutit što sam se pojavio na ovoj stazi (meni je ovaj susret pao najteže – trpija od njega trajala je u duši nekoliko dana). Drugi put se to desilo u
„Jugoslovenskoj knjizi“: Vera i ja ušli smo u lijevo krilo knjižare i još s vrata ugledali Andrića. Ja sam se za trenutak uzbudio i uzmučio: šta sad,
ali Andrić je sam našao rješenje: okrenuo se, porebarke, sagao se nad tezgom uz koju je stajao, skupio se i zaposlio nečim, izrebren pomalo na stranu
otkud smo mi ušli, kao da je otud dobio ili čekao udarac, čak se – sad mi se čini – uvio u mantil. A svega tri dana kasnije sreo se u Dečanskoj ulici
s Verom – i njoj se samoj javio, čak je zastao, rukovao se, raspitivao se o njenom zdravlju, o meni.
Otkud, ponovo, nejavljanje, otkud sve ovo? – pitao sam se mnogo puta i nikako nijesam nalazio onaj odgovor koji
„znači rješenje“. Jedno vrijeme ja sam čak pomišljao da je Andrić krivo shvatio moju posvetu na knjižici Došljaci koju sam mu poslao 1958 – u toj posveti
ja sam sramežljivo priznao Andriću kako ponekad dobijam želju da ga vidim i kako mu to kazujem jer sama želja nije smrtni grijeh čak ni za katoličku
dogmatiku. Ali do ubjedljivog odgovora došao sam tek pri kraju pisanja ovih sjećanja (fra Grga Martić i Milan Bogdanović zvali su to „zapamćenja“,
odnosno „prisjećanja“). Međutim, ja taj odgovor neću ovdje izričito navesti. Umjesto toga, daću još nekoliko „pomoćnih“ podataka iz dana i o danima
kad je Andrić ponovo počeo da izbjegava moje pozdrave.
HARANGA OPORTUNISTA
Promjena je, kako je već rečeno, nastupila 1958. A to je godina ponovnog zaoštravanja odnosa između rukovodilaca
Saveza komunista Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta, između jugoslovenske vlade i vlada socijalističkog „lagera“ (kako se, posprdno, pisalo
u ovdašnjoj štampi). Sredinom te godine ponovo je vođena bezobzirna haranga protiv mene: u referatima na „sastancima na vrlo visokom nivou“ lični poklon
mog prijatelja Borisa Poljevoja (fotografski aparat „Zorki“) prikazivan je kao materijalna pomoć koju primam od sovjetske vlade; za ruske članke gdje
je kritikovan revizionizam u jugoslovenskoj književnosti tvrdilo se („utvrđeno je“, „potvrđuje se“) da sam ih ja pisao ili inspirisao ili bar dao građu
za njih; na sastancima studenata rođaci visokih jugoslovenskih funkcionera uvjeravali su svoje kolege da su moji Došljaci, koje sam, u svom izdanju,
objavio kao posebnu knjižicu 1958, „odštampani parama sovjetske ambasade u Beogradu“ (to je bilo „pouzdano utvrđeno“, ali je, na žalost, za tu knjižicu,
čija je prodaja bila bez suda zabranjena, otišao moj honorar od prevoda poeme Vrlo dobro V. Majakovskog). Te godine letio je u Crnu Goru Vule Mićunović,
sekretar Ideološke komisije Izvršnog odbora SKJ, i na sastanku s crnogorskim kulturnim radnicima opširno pretresao – ja sam ispisan iz živih i sahranjen
još 1948. godine! – moje kosti: do posljednje koščice, do posljednje kopejke „sovjetske ambasade u Beogradu“! Te godine su, zbog susretā sa mnom, vrlo
rijetkih uostalom, i zbog toga što su išli u Ideološku komisiju i tražili dopuštenje da u Savremeniku objave osam mojih novih pjesama („pokušaj legalizacije
odozdo“!), uzimani na odgovornost i pred partijske komisije, „opominjani“ i „strogo ukorijevani“ Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Dušan Kostić i Marijan Jurković.
Te godine se od mene na ulici okrenuo, sam pridajući tome veliki značaj, i jedan Đuza Radović.
Pa ipak, ja nikad nijesam bio jednomišljenik onih koji osuđuju samo, recimo, Vuka Karadžića i Đuru Jakšića za njihov
oportunizam, za ona moljakanja položaja, titula ili para, ona traženja oproštaja za trenutke hrabrosti i revolta, ono mahanje repom stiha i prozne rečenice
pred knjazem Milošem ili kojim od raznih njegovih knezova i suknezica, koji su, da održe svoju ličnu vlast i svoja bogatstva, slali sultanu na peškeš
oderane i neoderane glave svojih sunarodnika-revolucionara, gušili ili učestvovali u gušenju antisultanskih pobuna oko sebe, ponoseći se tim i porukom gospodara i
pokrovitelja (recimo, Marašli Ali-paše): „More, budite vi sultanu pokorni pa, ako hoćete, nosite i topove za pojasom.“ Ne, ja sam uvijek insistirao da se
ovakvi postupci ovakvih ljudi uzmu kao karakteristika prilika, prije svega; da se osudi sistem koji je čak i jednog Vuka ili jednog Đuru primoravao da
griješe, dvoliče, da kade, moljakaju – da ne bi bili pregaženi i da ne bi umrli od gladi. Ali, s druge strane, ne treba zaboraviti ni to da je Andrić,
u vremenu koje se u ovim bilješkama dodiruje, imao izuzetno povoljan položaj – kao čovjek materijalno apsolutno obezbijeđen, kao vrlo ugledan pisac, kao
jedan od onih građanskih intelektualaca koje vlast, naročito u onom momentu, nikako nije htjela da dira (svojom tolerantnošću i širokogrudošću prema njima
ona je „činila gest“ prema drugima, važnijima; to je bio dokaz „demokratizacije i zaokreta ka „demokratskom socijalizmu“). Kakav Dušan Kostić, Marijan
Jurković ili koji drugi pisac, ne toliko čuven kao Andrić, a uz to još komunist, skupo bi platio održavanje najobičnije prijateljske veze sa mnom – onako
skupo kako sam ja, recimo, platio svoja internacionalistička shvatanja, možda čak i skuplje! A Andrić – šta bi se desilo Andriću da je postupio onako kako
je postupila Desanka Maksimović? On bi u najgorem slučaju imao nešto manje privilegija, titula, reklame i „veza na visokom nivou“. I ne bi, možda, doživio
tu čast da ga A. Vučo, koji je, prema izjavi Vujkovića i V. Dedijera, za vrijeme okupacije anonimno, predajući svoje članke samom Vukoviću, sarađivao u
Novom vremenu 6
– da ga taj i takav Vučo uvede u Savez komunista 6. Novo vreme: nedićevski dnevni list koji je od
1941. do 1944. izlazio u Beogradu. Glavni urednik je bio Predrag Milojević. – Red.
↩
Jugoslavije!
STAZE
Takav je, eto, materijal o ljudima i vremenu koji je ostao iz mog poznanstva i odnosa sa Ivom Andrićem. Ja sam,
koliko se to najviše moglo, nastojao da materijal bude što iscrpniji. Međutim, sam fakat mog poznanstva s Ivom Andrićem nije, da tako kažem, još sasvim
iscrpljen. U posljednje vrijeme, otkad se nastanio negdje blizu Tašmajdana, i Andrić i ja upućeni smo na tašmajdanski park kao na komad zemlje gdje se,
bar u podne, dok park još ne služi kao „seksilište“ (iz parole na ulazu u Dom omladine) može pokoračati, osjetiti sunce, čak i nešto nalik na vazduh, i
mi se tamo i sad ponekad viđamo. Andrić dolazi tamo prije mene, i ako ja, ne ugledavši ga izdalje, stupim na njegovu stazu, on se, čim me spazi, posagne
i pređe na drugu, čak i na treću, već podosta oronuo, u mantilu (u mojim predstavama uvijek istom!) koji mu visi i koji mu se sad odista spleće oko nogu.
A tad se ja odmah udaljavam sa staze koju on napusti, ponekad iz parka uopšte. I tako nama ono što bi trebalo da podržava ljude, da ih hrabri, podstiče i
razgovara – poznanstvo, prijateljstvo – donosi muku, nedoumicu, smeta čak u časovima neophodnog odmora.
Bar meni to tako pada. I to, prije svega, zbog samog Andrića, jer ne mogu da se pomirim s tim da ljudi mogu praviti
od sebe ono što on pravi; ne mogu, pogotovu, da se pomirim s ovakvim naličjem velikog pisca koji ni u jednom pogledu nije ugrožen.
Februar 1963.
Izvor:
Postojanje i postajanje
priredila Vera Zogović
Matica srpska, 1992.
str. 129-146.