Aleksej Andrejevič Ždanov

REFERAT O ČASOPISIMA ZVEZDA I LENJINGRAD



Kultura, Beograd, 1946
[NB: Ime prevodioca nije navedeno]



Skraćen i uopšten stenografski izveštaj referata druga Ždanova na sastanku partijskog aktiva i na sastanku pisaca Lenjingrada.


Drugovi!
Iz odluke CK jasno se vidi da je najgrublja greška časopisa „Zvezda“ u tome što je otvorio svoje stranice književnom „stvaralaštvu“ Zoščenka i Ahmatove.

Mislim da ovde nije potrebno citirati Zoščenkovo delo „Pustolovine jednog majmuna“. Očigledno, vi ste ga svi čitali i znate ga bolje nego ja. Smisao tog Zoščenkovog „dela“ sastoji se u tome što Zoščenko prikazuje sovjetske ljude kao lenjivce i nakaze, kao ljude glupe i primitivne. Zoščenka uopšte ne interesuje rad sovjetskih ljudi, njihovi napori i heroizam, njihovi visoki društveni i moralni kvaliteti. Te teme kod njega nikad nema. Kao malograđanin i trivijalan čovek, Zoščenko je izabrao za svoju stalnu temu čeprkanje po najnižim i najsitnijim stranama svakodnevnog života. Ovo čeprkanje po sitnim stvarima života nije slučajno. Ono je karakteristično za sve trivijalne malograđanske pisce, među koje spada i Zoščenko. O tome je u svoje vreme Gorki mnogo govorio. Vi se sećate kako je Gorki na kongresu sovjetskih pisaca 1934. godine žigosao, dopustite da se tako izrazim, „literate“ koji dalje od kuhinjske čađi i kupatila ne vide ništa.

„Pustolovine jednog majmuna“ ne izlaze iz okvira Zoščenkovog uobičajenog piskaranja. To „delo“ kritika je zapazila samo kao najjasniji izraz svega negativnog što postoji u Zoščenkovom književnom „stvaralaštvu“. Poznato je da je Zoščenko posle povratka u Lenjingrad, iz evakuacije, napisao niz stvari, karakterističnih po tome što pisac nije kadar da u životu sovjetskih ljudi nađe nijednu pozitivnu pojavu, nijedan pozitivan tip. Kao i u „Pustolovinama jednog majmuna“, Zoščenko je navikao da ismejava sovjetski način života, sovjetski poredak, sovjetske ljude, prikrivajući to ismejavanje maskom besadržajne zabavnosti i ništavnog humora.

Ako pažljivije pročitate i ako se udubite u pripovetku „Pustolovine jednog majmuna“, videćete da Zoščenko pripisuje majmunu ulogu najvišeg sudije našeg društvenog poretka i nagoni ga da sovjetskim ljudima čita neku vrstu moralne lekcije. Majmun je prikazan kao neko razumno više biće, kome je dato da donosi ocene o ponašanju ljudi. Namerno karikirano, nakazno i trivijalno prikazivanje života sovjetskih ljudi bilo je potrebno Zoščenku da bi stavio u usta majmunu odvratnu, otrovnu antisovjetsku sentenciju kako se u zoološkom vrtu živi lepše nego na slobodi i kako se u kavezu lakše diše nego među sovjetskim ljudima.

Može li se dospeti do nižeg stupnja moralnog i političkog pada i kako Lenjingrađani na stranicama svojih časopisa mogu trpeti takve gadosti i prljavštine?

Ako časopis „Zvezda“ servira sovjetskim čitaocima dela ove vrste, koliko je onda bila slaba budnost Lenjingrađana koji rukovode časopisom „Zvezda“, kad su se u njemu mogla objavljivati dela otrovana jedom zoološke mržnje prema sovjetskom poretku. Ovakva „dela“ mogu stvarati samo otpaci književnosti i mogu ih puštati u promet samo slepi i apolitični ljudi.

Kažu da je Zoščenkova pripovetka obišla lenjingradske estrade. Koliko li je onda oslabilo rukovođenje ideološkim radom u Lenjingradu kada su se mogle dogoditi takve stvari!

Zoščenku je pošlo za rukom da sa svojim odvratnim moralom prodre na stranice velikog lenjingradskog časopisa i da se u njemu sasvim udobno smesti. A časopis „Zvezda“ je organ koji treba da vaspitava našu omladinu. Može li taj zadatak izvršiti časopis koji je dao utočište takvom trivijalnom čoveku i nesovjetskom piscu kao što je Zoščenko?! Zar redakciji „Zvezde“ nije poznata Zoščenkova fizionomija?!

Tu skoro, početkom 1944. godine, u časopisu „Boljševik“, podvrgnuta je oštroj kritici gnusna Zoščenkova pripovetka „Pred rađanje sunca“ 1 1. Ovaj autobiografski roman, Перед восходом солнца, Zoščenko neće objaviti do kraja života, pre svega zbog ove Ždanovljeve ocene. Izaći će tek posthumno, 1968. , napisana u jeku oslobodilačkog rata sovjetskog naroda protiv nemačkih zavojevača. U toj pripoveci Zoščenko otkriva svoju prostačku i nisku dušicu, čineći to sa uživanjem i nasladom, u želji da svima pokaže: gledajte kakav sam nevaljalac.

Teško je u našoj književnosti naći nešto odvratnije od „morala“ koji propoveda Zoščenko u pripoveci „Pred rađanje sunca“, prikazujući ljude i samog sebe kao gnusne, požudne zveri koje nemaju ni stida ni savesti. I on je ovaj moral servirao sovjetskim čitaocima u ono vreme kad je naš narod krvario u nečuveno teškom ratu, kada je život sovjetske države visio o koncu, kada je sovjetski narod podnosio bezbrojne žrtve radi pobede nad Nemcima. Zavukavši se u Alma-Atu, u dubokoj pozadini, Zoščenko u to vreme ničim nije pomogao sovjetskom narodu u njegovoj borbi protiv nemačkih zavojevača. I njega su, potpuno opravdano, javno išibali u „Boljševiku“ kao paskvilanta i trivijalnog tipa, tuđeg sovjetskoj književnosti. On je onda pljuckao na javno mnenje. I eto, nisu prošle ni dve godine, nije se još osušilo ni mastilo kojim je bila napisana kritika u „Boljševiku“, a taj isti Zoščenko trijumfalno ulazi u Lenjingrad i počinje slobodno da vršlja po stranicama lenjingradskih časopisa. Njegove priloge rado štampa ne samo „Zvezda“ nego i časopis „Lenjingrad“. Njemu rado i oberučke stavljaju na raspoloženje pozorišne dvorane. Štaviše, daju mu mogućnost da zauzme rukovodeće mesto u lenjingradskom odeljenju Saveza pisaca i da igra aktivnu ulogu u književnim poslovima Lenjingrada. Na osnovu čega vi dozvoljavate Zoščenku da vršlja po vrtovima i parkovima lenjingradske književnosti? Zašto je partijski aktiv Lenjingrada, njegova organizacija pisaca dozvolila te sramne činjenice?

Zoščenkova skroz trula i iskvarena društveno-politička i književna fizionomija nije se juče formirala. Njegova sadašnja „dela“ nikako nisu slučajnost. Ona su samo nastavak čitavog Zoščenkovog književnog „nasleđa“, koje vodi poreklo od 20-tih godina.

Ko je Zoščenko u prošlosti? On je bio jedan od organizatora književne grupe „Serapionova braća“. Kakva je bila Zoščenkova društveno-politička fizionomija u periodu organizovanja „Serapionove braće“? Dozvolite da se pozovem na časopis „Литературныe записки“ broj 3 za 1922. godinu, u kome su osnivači te grupe izložili svoje „vjeruju“. Među ostalim otkrovenjima, tamo je objavljen i Zoščenkov „simvol vere“ u člančiću koji se zove „O sebi i o još koječem“. Ne stideći se nikoga i ničega, Zoščenko se javno razgolićuje i potpuno otvoreno izražava svoje političke i književne „poglede“. Čujte šta je tamo rekao:

Biti pisac – to je veoma teško. Uzmimo, na primer, ideologiju... Danas se od pisca zahteva ideologija... Istinu da kažem, neprijatnost...
Kakvu ja, recite, mogu imati „tačnu ideologiju“ kad mene nijedna partija u celini ne privlači?
S gledišta partijskih ljudi ja sam čovek bez principa. Ako. Ja sam za sebe kažem: nisam komunist, nisam eser, nisam monarhist, nego prosto Rus, i uz to politički nemoralan...
Časna reč – ni dan danas ne znam, recimo, taj Gučkov... U kojoj je partiji Gučkov? Đavo bi ga znao u kojoj je partiji. Znam: nije boljševik, ali da li je eser ili kadet – ne znam i neću da znam“, itd., itd.


Šta kažete, drugovi, o ovakvoj „ideologiji“? Prošlo je 25 godina od vremena kad je Zoščenko objavio ovu svoju „ispovest“. Je li se otada izmenio? Ne vidi se. Za dve i po decenije on ne samo što nije ništa naučio i ne samo što se nije uopšte izmenio, nego je, naprotiv, s ciničnom otvorenošću ostao i dalje propovednik bezidejnosti i vulgarnosti, književni mangup bez principa i savesti. To znači da se Zoščenku, ni sada kao ni onda, ne sviđa sovjetski poredak. Kao i onda, on je i sada tuđ i neprijateljski raspoložen prema sovjetskoj književnosti. A ako je Zoščenko uza sve to postao u Lenjingradu maltene književni korifej, i ako ga na lenjingradskom Parnasu kuju u zvezde, onda ne ostaje ništa drugo nego da se čudimo do kojeg su stepena neprincipijelnosti, labavosti, popustljivosti i nekritičnosti mogli doći ljudi koji Zoščenku krče put i pevaju slavopojke!

S gledišta partijskih ljudi ja sam čovek bez principa. Ako. Ja sam za sebe kažem: nisam komunist, nisam eser, nisam monarhist, nego prosto Rus, i uz to politički nemoralan...

Dozvolite da još jednim primerom ilustrujem fizionomiju takozvane „Serapionove braće“. U istom časopisu, „Литературныe записки“ broj 3 za 1922. godinu, drugi serapionovac Lav Lunc takođe pokušava da da idejno obrazloženje tog štetnog i sovjetskoj književnosti tuđeg pravca što ga je predstavljala grupa „Serapionova braća“. Lunc piše:

Mi smo se sakupili u dane revolucionarnog, u dane moćnog političkog napona. „Ko nije s nama, taj je protiv nas! – govorili su nam zdesna i sleva – a s kim ste vi, Serapionova braćo – s komunistima ili protiv komunista, za revoluciju ili protiv revolucije?“
S kim smo mi, Serapionova braća? Mi smo s pustinjakom Serapionom...
Javno mnenje je suviše dugo i nesnosno gospodarilo u ruskoj književnosti... Mi nećemo utilitarizma. Mi ne pišemo za propagandu. Umetnost je realna kao i sam život, i kao i sam život, ona je bez cilja i bez smisla, a postoji zato što ne može a da ne postoji. 2 2. Ceo tekst Lava Lunca može se naći u zborniku Proza Serapionove braće, koji je priredio Milivoje Jovanović, a sem njega sa ruskog preveli Miloš Dobrić i Neda Nikolić Bobić. („Zašto smo Serapionova braća“, str. 711-714; Logos, Beograd, 2012.) – Redakcija.


Takva je uloga koju „Serapionova braća“ daju umetnosti, oduzimajući joj idejnost i društveni značaj, proglašavajući bezidejnost umetnosti, umetnost radi umetnosti, umetnost bez cilja i bez smisla. To je propovedanje trulog apoliticizma, malograđanštine i trivijalnosti.

Kakav zaključak sledi iz ovoga? Ako se Zoščenku ne sviđa sovjetski poredak, šta onda: da se prilagodimo Zoščenku? Ne, ne treba mi da menjamo svoj ukus. Ne, ne treba mi da menjamo svoj način života i svoj poredak prema Zoščenku. Neka se on menja, a ako neće da se menja, neka se gubi iz sovjetske književnosti. U sovjetskoj književnosti nema mesta trulim, praznim, bezidejnim i trivijalnim delima. (Buran aplauz.)

Eto od čega je polazio CK, donoseći odluku o časopisima „Zvezda“ i „Lenjingrad“.

Prelazim na pitanje književnog „stvaralaštva“ Ane Ahmatove. Njena dela pojavljuju se u poslednje vreme u lenjingradskim časopisima u vidu „proširene reprodukcije“. To je čudnovato i neprirodno isto toliko kao kad bi neko sada ponovo počeo da izdaje dela Mereškovskog, Vjačeslava Ivanova, Mihaila Kuzmina, Andreja Belog, Zinaide Hipijus, Fjodora Sologuba, Zinovjeve-Anibal itd. itd. tj. svih onih koje je naša napredna javnost i književnost oduvek smatrala predstavnicima reakcionarskog mračnjaštva i renegatstva u politici i umetnosti.

Ako se Zoščenku ne sviđa sovjetski poredak, šta onda: da se prilagodimo Zoščenku? Ne, ne treba mi da menjamo svoj ukus. Ne, ne treba mi da menjamo svoj način života i svoj poredak prema Zoščenku. Neka se on menja, a ako neće da se menja, neka se gubi iz sovjetske književnosti. U sovjetskoj književnosti nema mesta trulim, praznim, bezidejnim i trivijalnim delima.

Gorki je u svoje vreme rekao da decenija između 1907-1917 zaslužuje naziv najsramnije i najnedarovitije decenije u istoriji ruske inteligencije, kada je posle revolucije 1905. znatan deo inteligencije okrenuo leđa revoluciji, srozao se u blato reakcionarne mistike i pornografije, podigao bezidejnost kao svoju zastavu, prikrivši svoje renegatstvo „lepom“ frazom: „I spalih sve čemu sam se klanjao, i poklonih se onome što sam spaljivao“. Baš u toj deceniji pojavila su se renegatska dela kao što je „Konj bledi“ od Ropšina, 3 3. V. Ropšin je pseudonim Borisa Savinkova (1879-1925), koji je kao član antiimperijalističke terorističke Borbene organizacije S. R. izvršio nekoliko atentata za vreme revolucije 1905, da bi se 1917. borio protiv boljševika. U knjizi Konj bledi (objavljenoj 1913. u Nici) govori o terorističkim napadima na carske funkcionere. – Red. dela Viničenka i drugih koji su dezertirali iz tabora revolucije u tabor reakcije i koji su se požurili da uprljaju one visoke ideale za koje se borio najbolji i najnapredniji deo ruskog društva. Na svetlost dana su izašli simbolisti, imažinisti, dekadenti svih boja, koji su se odrekli naroda, koji su proglasili tezu „umetnost radi umetnosti“, propovedali bezidejnost u književnosti, prikrivali svoju idejnu i moralnu trulež trkom za lepom formom bez sadržaja. Njih je sve ujedinjavao životinjski strah pred bliskom proleterskom revolucijom. Dovoljno je napomenuti da je jedan od najkrupnijih „ideologa“ tih reakcionarnih književnih struja bio Mereškovski, koji je sve bližu proletersku revoluciju nazivao „nastupajućim Hamom“ 4 4. Ham, po imenu sina biblijskog Noja, koga je otac prokleo zbog nepoštenja; grub, drzak i nevaspitan čovek koji je spreman na svaku podlost. (Beleška iz izdanja.) i koji je Oktobarsku revoluciju dočekao sa zoološkom mržnjom.

Ana Ahmatova je jedan od predstavnika te bezidejne reakcionarne književne močvare. Ona pripada takozvanoj književnoj grupi akmeista, koji su u svoje vreme izašli iz redova simbolista – i ona je jedan od barjaktara prazne, bezidejne, aristokratsko-salonske poezije, apsolutno tuđe sovjetskoj književnosti. Akmeisti su predstavljali krajnje individualistički pravac u umetnosti. Oni su propovedali teoriju „umetnosti radi umetnosti“, „lepote radi same lepote“; oni nisu hteli da znaju ništa o narodu, o njegovim potrebama i interesima, o društvenom životu.

Po svom socijalnom poreklu to je bio plemićko-buržoaski pravac u književnosti, u periodu kada su aristokratiji i buržoaziji dani bili izbrojani i kada su pesnici ideolozi vladajućih klasa težili da se od neprijatne stvarnosti sakriju za oblake i u maglu religiozne mistike, u bedno lično preživljavanje i čeprkanje po svojim sitnim dušicama. Akmeisti, kao i simbolisti, dekadenti i ostali predstavnici plemićko- buržoaske ideologije u raspadanju, bili su propovednici dekadentizma, pesimizma, vere u zagrobni život.

Tematika Ahmatove skroz je individualistička. Do krajnjeg uboštva je ograničen dijapazon njene poezije – poezije pobesnele gospođe koja se baca od budoara do molionice. Ono što je kod nje osnovno, to su ljubavno-erotički motivi, isprepletani s motivima tuge, bola, smrti, mistike i ukletosti. Osećanje ukletosti – osećanje razumljivo za društvenu svest umiruće grupe – mračni tonovi predsmrtne beznadežnosti, mistična preživljavanja pomešana sa erotikom – to je duhovni svet Ahmatove, ostatka sveta stare, u nepovrat nestale plemićke kulture „dobrih starih vremena Katarine II“. Ni monahinja ni bludnica, nego, tačnije, bludnica i monahinja, kod koje je blud pomešan s molitvom.

Но клянусь тебе ангельским садом,
Чудотворной иконой клянусь
И ночей наших пламенных чадом…


(Аhmatovа, «Аnno Domini») 5 5. Ali kunem ti se anđeoskim vrtom, čudotvornom ikonom ti se kunem i pijanstvom naših ognjenih noći. (Svi prevodi stihova prema izdanju.)

To je Ahmatova s njenim sitnim, uskim ličnim životom, ništavnim preživljavanjima i religiozno- mističnom erotikom.

Poezija Ahmatove sasvim je daleka od naroda. To je poezija dessetka hiljada gornjih slojeva stare plemićke Rusije, koji su osuđeni na propast i kojima ništa drugo nije ostalo, nego da uzdišu za „dobrim starim vremenima“. Spahijski dvorci iz doba Katarine II, sa starim lipovim alejama, vodoskocima, statuama i kamenim svodovima, staklenim baštama, senicama za ljubavne sastanke i potamnelim grbovima na ulazu. Plemićki Petrograd, Carsko Selo, železnička stanica u Pavlovsku i ostale relikvije plemićke kulture. Sve je to iščezlo u nepovrat! A ostacima te daleke, narodu tuđe kulture koja se kao nekim čudom sačuvala do naših vremena, ne ostaje ništa drugo nego da se učaure u sebe i da žive od himera. „Sve je razgrabljeno, izdano, prodano“ – tako piše Ahmatova.

O društveno-političkim i književnim idealima akmeista pisao je, nešto pre revolucije, Osip Mandeljštam, jedan od istaknutih predstavnika te grupice: „Ljubav prema organizmu i organizaciji akmeisti dele s fiziološki genijalnim srednjim vekom“... „Srednji vek, određujući na svoj način značaj čoveka, osećao je i priznavao taj značaj svakome, sasvim nezavisno od njegovih zasluga“... „Da, Evropa je prošla kroz lavirint čipkasto-prefinjene kulture, kada su se apstraktni život i ničim ulepšana lična egzistencija cenili kao podvig. Otuda ona aristokratska intimnost koja povezuje sve ljude, a koja je po duhu toliko tuđa „jednakosti i bratstvu“ velike revolucije“... „Srednji vek nam je drag i zato što je u velikoj meri imao osećanje za granice i pregrade“... „Plemenita mešavina racionalnosti i mistike i osećanje sveta kao žive ravnoteže zbližava nas s tom epohom i pobuđuje da crpemo snage iz dela koja su ponikla na romanskom tlu oko 1200. godine.“6 6. Navodi su iz Mandeljštamovog eseja „Jutro akmeizma“, objavljenog 1919. (U prevodu na srpskohrvatski, u knjizi Pjesme i eseji, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989. Ceo esej, u prevodu Nikole Bolšeca, može se u elektronskoj verziji pronaći na prevodiočevom blogu, Poeta ruber)

U tim Mandeljštamovim izjavama izložene su nade i ideali akmeista. „Nazad u srednji vek“, to je društveni ideal te aristokratsko-salonske grupe. Nazad k majmunu – odaziva im se Zoščenko. Uzgred budi rečeno, i akmeisti i „Serapionova braća“ vode svoju genealogiju od zajedničkih predaka. I akmeistima i „Serapionovoj braći“ zajednički predak je Hofman, jedan od osnivača aristokratsko- salonskog dekadentizma i misticizma.

Zašto je sad trebalo popularizovati poeziju Ahmatove? Kakve veze ima ona s nama, sovjetskim ljudima? Zašto je bilo potrebno stavljati književnu tribinu na raspoloženje svim tim dekadentskim i nama duboko tuđim književnim pravcima?

Iz istorije ruske književnosti znamo da su reakcionarni književni pravci, u koje spadaju i simbolisti i akmeisti, više no jednom, no dvaput, pokušavali da objave pohod protiv velikih revolucionarno- demokratskih tradicija ruske književnosti, protiv njenih naprednih predstavnika; pokušavali da liše književnost njenog visokog, idejnog i društvenog značaja, da je srozaju u blato bezidejnosti i trivijalnosti. Svi ti „modni“ pravci utonuli su u Letu i odbačeni su u prošlost zajedno s onim klasama čiju su ideologiju odražavali. Svi ti simbolisti, akmeisti, „žute bluze“, „karo pubovi“, „ničevoki“ – šta je od njih ostalo u našoj, nama tako dragoj ruskoj, sovjetskoj književnosti? Savršeno ništa, iako su njihovi pohodi protiv velikih predstavnika ruske revolucionarno-demokratske književnosti – Bjelinskog, Dobroljubova, Černiševskog, Hercena, Saltikova-Ščedrina – preduzimani s velikom bukom i pretencioznošću, i uz isto takav efekat propadali.

Akmeisti su proglasili: „Ne unositi nikakvih popravki u život i u kritiku ovoga ne upuštati se“. Zašto su oni bili protiv toga da se u život unose bilo kakve popravke? Pa zato što se njima sviđao taj stari, plemićki, buržoaski život, a revolucionarni narod spremao se da uzdrma taj njihov život. Oktobra 1917. godine bačene su u pomijaru istorije kako vladajuće klase, tako i njihovi ideolozi i slavopevci.

I najednom, u 29. godini posle socijalističke revolucije ponovo se pojavljuju na sceni neke muzejske retkosti iz carstva seni i počinju da uče našu omladinu kako treba živeti. Pred Ahmatovom se širom otvaraju vrata lenjingradskog časopisa i njoj se dopušta da slobodno truje svest omladine kužnim duhom svoje poezije.

U jednom od brojeva časopisa „Lenjingrad“, objavljena je neka vrsta izbora pesama Ane Ahmatove, napisanih od 1909. do 1944. godine. Tamo se, pored ostalog smeća, nalazi i jedna pesma napisana u evakuaciji za vreme Velikog otadžbinskog rata. U toj pesmi ona peva o svojoj usamljenosti koju mora da deli sa crnim mačkom. Crni mačak gleda na nju kao oko stoleća. Stara tema. O crnom mačku Ahmatova je pisala i 1909. godine. Raspoloženja usamljenosti i bezizlaznosti, tuđa sovjetskoj književnosti, povezuju čitav istorijski put „stvaralaštva“ Ahmatove.

Čega zajedničkog ima ta poezija sa interesima našeg naroda i države? Savršeno ničega. Stvaralaštvo Ahmatove stvar je daleke prošlosti; ono je tuđe savremenoj sovjetskoj stvarnosti i ne može se trpeti na stranicama naših časopisa. Naša književnost nije privatno preduzeće kome je zadatak da ugađa raznim ukusima književnog tržišta. Mi uopšte nismo dužni da u našoj književnosti dajemo mesta onim ukusima i ćudima koji nemaju ničeg zajedničkog s moralom i svojstvima sovjetskih ljudi. Kakvu pouku našoj omladini mogu dati dela Ahmatove? Nikakvu osim štete. Ta dela mogu samo posejati potištenost, malodušnost, pesimizam, težnju da se pobegne od bitnih pitanja društvenog života, da se skrene sa širokog puta društvenog života i aktivnosti u uzani svet ličnih preživljavanja. Kako se njoj može poveriti vaspitanje naše omladine?! Pa ipak, Ahmatovu su s velikom gotovošću štampali čas u „Zvezdi“ čas u „Lenjingradu“, čak su je izdavali u posebnim zbirkama. To je gruba politička greška.

I zato nije slučajno što su se u lenjingradskim časopisima stala pojavljivati dela drugih pisaca koji su se počeli srozavati na pozicije bezidejnosti i dekadentizma. Mislim na dela kao što su dela Sadofjeva i Komisarove. U nekim svojim stihovima Sadofjev i Komisarova su počeli sekundirati Ahmatovoj, počeli su kultivisati osećanja potištenosti, tuge i usamljenosti, koja su tako draga duši Ahmatove.

Suvišno je govoriti da takva raspoloženja, ili propovedanje takvih raspoloženja, može izvršiti samo negativan uticaj na našu omladinu, može otrovati njenu svest trulim duhom bezidejnosti, apolitičnosti i malodušnosti.

Kakvu pouku našoj omladini mogu dati dela Ahmatove? Nikakvu osim štete. Ta dela mogu samo posejati potištenost, malodušnost, pesimizam, težnju da se pobegne od bitnih pitanja društvenog života, da se skrene sa širokog puta društvenog života i aktivnosti u uzani svet ličnih preživljavanja. Kako se njoj može poveriti vaspitanje naše omladine?!

A šta bi se desilo da smo mi našu omladinu vaspitavali u duhu malodušnosti i neverice u našu stvar? Desilo bi se da ne bismo pobedili u Velikom otadžbinskom ratu. A baš zato što su sovjetska država i naša partija pomoću sovjetske književnosti, vaspitavale našu omoladinu u duhu bodrosti i vere u vlastite snage, baš zato smo savladali najveće teškoće u izgradnji socijalizma i izvojevali pobedu nad Nemcima i Japancima.

Šta iz svega toga proizilazi? Iz toga proizilazi da je časopis „Zvezda“, koji je, pored dobrih, idejnih i bodrih dela, objavljivao na svojim stranicama i dela bezidejna, trivijalna i reakcionarna – postao časopis bez pravca, postao časopis koji je pomagao neprijateljima da demorališu našu omladinu. A naši časopisi bili su uvek snažni svojim bodrim, revolucionarnim pravcem, a ne eklekticizmom, bezidejnošću i apoliticizmom. Propaganda bezidejnosti dobila je u „Zvezdi“ ravnopravnost. Štaviše, pokazuje se da je Zoščenko dobio takvu snagu u organizaciji lenjingradskih pisaca da se čak obrecivao na one koji se nisu slagali s njim, pretio kritičarima da će ih udesiti u jednom od narednih dela. On je postao neka vrsta književnog diktatora. Njega je okruživala grupa poklonika koja mu je stvarala slavu.

Postavlja se pitanje: na osnovu čega? Zašto ste dozvolili tu neprirodnu i reakcionarnu pojavu?

Nije slučajno što su se u književnim časopisima Lenjingrada počeli oduševljavati savremenom ništavnom buržoaskom književnošću Zapada. Neki naši književnici počeli su da smatraju sebe ne učiteljima nego učenicima buržoasko-malograđanskih literata, počeli su da zauzimaju stav metanisanja i klanjanja pred stranom malograđanskom književnošću. Da li priliči nama, sovjetskim patriotima, takvo metanisanje, nama koji smo izgradili sovjetski poredak, sto puta i viši i bolji od ma kog buržoaskog poretka? Da li priliči našoj naprednoj sovjetskoj književnosti na svetu to metanisanje pred ograničenom malograđanko-buržoaskom književnošću Zapada?

Krupan nedostatak u radu naših pisaca takođe je i udaljavanje od savremene sovjetske tematike, jednostrano zanošenje istorijskom tematikom – s jedne strane, i pokušaj obrađivanja čisto zabavnih, praznih sižea – s druge strane. Neki pisci, pravdajući svoje zaostajanje iza velikih savremenih sovjetskih tema, govore da je nastalo vreme kad narodu treba dati laku zabavnu književnost i kad se ne mora voditi računa o idejnosti dela. To je sasvim netačna predstava o našem narodu, o njegovim potrebama i interesima. Naš narod očekuje da sovjetski pisci shvate i uopšte ono ogromno iskustvo koje je narod stekao u Velikom otadžbinskom ratu, da prikažu i uopšte onaj heroizam s kojim narod danas radi na obnovi narodne privrede zemlje posle isterivanja neprijatelja.

Nekoliko reči o časopisu „Lenjingrad“. Tu su Zoščenkove pozicije još čvršće nego u „Zvezdi“, kao i pozicije Ahmatove. Zoščenko i Ahmatova postali su aktivne literarne sile u oba časopisa. Na taj način, časopis „Lenjingrad“ snosi odgovornost što je svoje stranice stavio na raspoloženje takvim trivijalnim piscima – kao što je Zoščenko, i takvim salonskim pesnikinjama kakva je Ahmatova.

Ali u časopisu Lenjingrad ima i drugih pogrešaka.

Evo, na primer, parodija na „Evgenija Onjegina“ koju je napisao neki Hazin 7 7. „Neki Hazin“ je Aleksandr Abramovič Hazin (1914-1976) poznat pre svega kao pozorišni pisac, ali je za sobom ostavio i roman „I. O.“ i satirične priče. Ždanovljeva osuda „Povratka Onjegina“ se, naravno, odrazila na njegovu karijeru – do kraja pedesetih pisao je pod pseudonimom A. Balašov. . Ta stvar nosi naslov „Povratak Onjegina“. Priča se da se ona često daje na podijumima lenjingradskih estrada. Nerazumljivo je zašto Lenjingrađani dozvoljavaju da se s javne tribine sramoti Lenjingrad onako kako to čini Hazin? Jer smisao čitave te takozvane književne „parodije“ nije u praznom ismevanju doživljaja koji su se dogodili Onjeginu kad se našao u današnjem Lenjingradu. Smisao paskvile koju je načinio Hazin sastoji se u tome što on pokušava da uporedi naš savremeni Lenjingrad s Petrogradom Puškinova doba i da dokaže kako je naš vek gori od veka Onjegina. Pogledajte bar neke stihove te „parodije“. U našem savremenom Lenjingradu piscu se ništa ne sviđa. On je zlurad, on kleveta sovjetske ljude i Lenjingrad. A pogledajte vek Onjegina – zlatni vek, po mišljenju Hazina. Sada nema toga – pojavio se stambeni odsek, karte i propusnice. Devojke, ona nezemaljska eterična bića kojima se nekada oduševljavao Onjegin, danas regulišu ulični saobraćaj, popravljaju lenjingradske kuće itd. itd. Dozvolite da navedem samo jedno mesto iz te „parodije“:

В трамвай садится наш Евгений. //О, бедный, милый человек!
Не знал таких передвижений // Его непросвещенный век.
Судьба Евгения хранила, // Ему лишь ногу отдавило,
И только раз, толкнув в живот, // Ему сказали:»Идиот!»
Он, вспомнив древние порядки, // Решил дуэлью кончить спор,
Полез в карман… Но кто-то спер // Уже давно его перчатки,
За неименьем таковых // Смолчал Онегин и притих.8 8. U tramvaj stupa naš Jevgenij. O jadni, mili čovek! Njegov neprosvećeni vek nije znao za ovakva prevozna sredstva. Sudba je čuvala Jevgenija, prignječili su mu samo nogu i, munuvši ga samo jednom u trbuh, rekli mu „Idiote!“ A on se setio starinskog reda i odlučio da dvobojem reši spor, i mašio se rukom u džep... Ali neko mu je već odavno bio spirio rukavice. A nemajući njih, Onjegin je ućutao i smirio se.


Eto kakav je Lenjingrad bio a kakav je danas postao: rđav, nekulturan, grub i u kakvom se ružnom obliku pokazao jadnom, milom Onjeginu. Eto kako je trivijalni Hazin prikazao Lenjingrad i Lenjingrađane!

Zamisao ove klevetničke parodije je gadna, pokvarenjačka i trula.

Kako je redakcija „Lenjingrada“ mogla prevideti ovu pakosnu klevetu na račun Lenjingrada i njegovih divnih ljudi?! Kako se mogu otvarati stranice lenjingradskih časopisa raznim Hazinima?!

Uzmite drugo delo – parodiju na parodiju o Njekrasovu, koja je napisana tako da predstavlja direktno vređanje uspomene na velikog pesnika i društvenog radnika kao što je bio Njekrasov, vređanje koje mora revoltirati svakog prosvećenog čoveka. Pa ipak, redakcija „Lenjingrada“ rado je štampala ovu bljutavu papazjaniju.

Šta još možemo naći u časopisu „Lenjingrad“? Inostranu anegdotu, plitku i banalnu, uzetu, očigledno, iz starih otrcanih zbirki anegdota s kraja prošlog veka? Zar časopis „Lenjingrad“ nema čime ispuniti svoje stranice? Zar u časopisu „Lenjingrad“ nema o čemu da se piše? Uzmite za primer temu kao što je obnova Lenjingrada. Grad prekrasno radi, Lenjingrađani su puni entuzijazma i patosa posleratne obnove. Da li je o tome šta napisano u časopisu „Lenjingrad“? Da li će Lenjingrađani ikada dočekati da njihovi radni podvizi nađu odraza na stranicama časopisa?

Uzmite, dalje, temu o sovjetskoj ženi. Zar se među sovjetskim čitaocima mogu kultivisati zazorni, Ahmatovoj svojstveni pogledi na ulogu i poziv žene, umesto da se daje istinita predstava o savremenoj sovjetskoj ženi uopšte, a napose o lenjingradskoj devojci i heroini koje su na svojim plećima podnele ogromne teškoće ratnih godina i koje danas požrtvovano rade na rešavanju teških zadataka privredne obnove?

Kao što se vidi, stanje stvari u lenjingradskom odeljenju Saveza pisaca je takvo da u ovom momentu očito nedostaje dovoljno dobrih radova za dva književnoumetnička časopisa. Zato je Centralni komitet partije odlučio da obustavi časopis „Lenjingrad“, kako bi se sve bolje književne snage okupile oko časopisa „Zvezda“. To naravno ne znači da Lenjingrad, u odgovarajućim uslovima, neće imati drugi ili čak treći časopis. Pitanje se rešava brojem dobrih radova visokih kvaliteta. Ako se pojavi dovoljan broj takvih radova i ne bude za njih dovoljno mesta u jednom časopisu, moći će se pokrenuti drugi i treći časopis, samo neka naši lenjingradski pisci daju dobar proizvod u idejnom i umetničkom pogledu.

To su grube greške i nedostaci koje otkriva i na koje ukazuje odluka CK SKP (b) o radu časopisa „Zvezda“ i „Lenjingrad“.

Gde je koren tih grešaka i nedostataka?

Koren tih grešaka i nedostataka je u tome što su urednici pomenutih časopisa, radnici naše sovjetske književnosti, a takođe i rukovodioci našeg ideološkog fronta u Lenjingradu, zaboravili neke osnovne postavke lenjinizma o književnosti. Mnogi pisci i mnogi koji rade kao odgovorni urednici ili vrše važne dužnosti u Savezu pisaca, misle da je politika stvar vlade, stvar CK. A što se tiče književnika – njihova stvar nije da se bave politikom. Ako je čovek nešto napisao dobro, umetnički lepo, treba to dati u promet, uprkos tome što tu ima gnjilih mesta koja dezorijentišu našu omladinu, truju je. Mi zahtevamo da se naši drugovi, kako književni rukovodioci tako i pisci, rukovode onim bez čega sovjetski poredak ne može živeti, tj. politikom; da nam ne vaspitavaju omladinu u duhu „baš me briga“ i bezidejnosti, nego u duhu bodrosti i revolucionarnosti.

Poznato je da lenjinizam ovaploćava sve najbolje tradicije ruskih revolucionara-demokrata XIX veka i da je naša sovjetska kultura nastala, razvila se i procvala na bazi kritički prerađenog kulturnog nasleđa prošlosti. U oblasti literature, naša je partija, na usta Lenjina i Staljina, više puta priznavala ogroman značaj velikih ruskih revolucionarno-demokratskih pisaca i kritičara – Bjelinskog, Dobroljubova, Černiševskog, Saltikova-Ščedrina, Plehanova. Počev s Bjelinskim, najbolji predstavnici revolucionarno- demokratske ruske inteligencije nisu priznavali takozvanu „čistu umetnost“, „umetnost radi umetnosti“, i bili su glasonoše umetnosti za narod, njene visoke idejnosti i društvenog značaja. Umetnost se ne može odvojiti od sudbine naroda. Setite se znamenitog Bjelinskijevog „Pisma Gogolju“ u kome veliki kritičar, s njemu svojstvenom strašću, šiba Gogolja za njegov pokušaj da izneveri stvar naroda i da pređe na stranu cara. To pismo Lenjin je nazvao jednim od najboljih dela necenzurisane demokratske štampe koje je sačuvalo ogroman književni značaj i do danas.

Setite se literarno-publicističkih članaka Dobroljubova u kojima je vanredno snažno pokazan društveni značaj književnosti. Sva naša revolucionarno-demokratska publicistika prepuna je smrtonosne mržnje prema carskom poretku i prožeta je plemenitom težnjom borbe za osnovne interese naroda, za njegovo prosvećivanje, za njegovu kulturu, za njegovo oslobođenje od okova carskog režima. Borbena umetnost, umetnost koja se bori za najviše ideale naroda – tako su veliki predstavnici ruske književnosti zamišljali literaturu i umetnost. Černiševski, koji se od svih utopističkih socijalista najviše približio naučnom socijalizmu i iz čijih je teza, kao što je isticao Lenjin, „vejao duh klasne borbe“ – učio je da je zadatak umetnosti, pored upoznavanja života, još i da nauči ljude pravilnom ocenjivanju ovih ili onih društvenih pojava. Najbliži njegov drug i saborac Dobroljubov govorio je „da život ne teče po književnim pravilima, nego se književnost prilagođava tendencijama života“ i svom snagom je propagirao principe realizma i narodnosti u literaturi, smatrajući da je osnova umetnosti stvarnost, da je stvarnost izvor stvaralaštva i da umetnost, formirajući društvenu svest, ima aktivnu ulogu u društvenom životu. Prema Dobroljubovu, književnost mora služiti društvu, ona mora davati narodu odgovore na najakutnija savremena pitanja, ona mora biti na nivou ideja svoje epohe.

Marksistička književna kritika, koja predstavlja nastavak velikih tradicija Bjelinskog, Černiševskog i Dobroljubova, uvek je bila pobornica realističke, društveno usmerene umetnosti. Plehanov je mnogo radio na tome da razgoliti idealističku, antinaučnu predstavu o književnosti i umetnosti i da odbrani osnovne postavke naših velikih ruskih revolucionara-demokrata koji su učili da u književnosti treba gledati moćno sredstvo službe narodu.

Vladimir Ilić Lenjin prvi je s najvećom jasnoćom i tačnošću oformio odnos napredne društvene misli prema književnosti i umetnosti. Ja vas podsećam na poznati Lenjinov članak „Partijska organizacija i partijska književnost“, napisan krajem 1905. godine, u kome je on, s njemu svojstvenom snagom, pokazao da književnost ne može biti vanpartijska, da ona mora biti važan sastavni deo opšte proleterske stvari. U tom Lenjinovom članku postavljeni su svi temelji na kojima se osniva razvitak naše sovjetske književnosti. Lenjin je pisao:

Književnost mora postati partijna. Nasuprot buržoaskim običajima, nasuprot buržoaskoj profiterskoj i špekulantskoj štampi, nasuprot buržoaskom književnom karijerizmu i individualizmu, „gospodskom anarhizmu“ i trci za bogaćenjem – socijalistički proletarijat mora istaći princip partijne književnosti, razviti taj princip i sprovesti ga u život u što je moguće potpunijem i celovitijem obliku.
A u čemu se sastoji taj princip partijne književnosti? Ne samo u tome što za socijalistički proletarijat književnost ne može biti sredstvo bogaćenja pojedinaca ili grupa, nego ona uopšte ne može biti individualna stvar, nezavisna od opšteproleterske stvari. Dole nepartijni književnici! Dole književnici-nadljudi! Književnost mora postati deo organizovanog, planskog, udruženog socijaldemokratskog partijskog rada...

I dalje, u istom članku:

Ne može se živeti u društvu, a biti slobodan od društva. Sloboda buržoaskog književnika, slikara, glumice, samo je maskirana zavisnost (ili zavisnost koja se licemerno maskira) od kese s novcem, od podmićivanja, od izdržavanja. 9 9. Navedeno prema: „Partijska organizacija i partijska književnost“, Lenjin, O književnosti, Rad, 1963, prevod Dragiše Živkovića i Marijana Jurkovića.

Lenjinizam polazi od toga da naša literatura ne može biti apolitična, da ne može biti „umetnost radi umetnosti“, nego da je pozvana da ostvaruje važnu naprednu ulogu u društvenom životu. Otuda proizilazi lenjinistički princip partijnosti literature – veoma važan doprinos V. I. Lenjina nauci o literaturi.

Dakle, najbolja tradicija sovjetske književnosti jeste nastavljanje najboljih tradicija ruske književnosti XIX veka, tradicija koje su stvorili naši veliki revolucionarni demokrati – Bjelinski, Dobroljubov, Černiševski, Saltikov-Ščedrin – tradicija koje je nastavio Plehanov, a koje su naučno razradili i dokazali Lenjin i Staljin.

Njekrasov je nazvao svoju poeziju „muzom osvete i tuge“: Černiševski i Dobroljubov shvatali su književnost kao svetu službu narodu. Najbolji predstavnici ruske demokratske inteligencije u uslovima carskog režima ginuli su za te plemenite visoke ideje, išli su na robiju, u progonstvo. Kako se mogu zaboraviti te slavne tradicije? Kako se mogu zanemariti, kako se može dozvoliti da razne Ahmatove i Zoščenci švercuju reakcionarnu parolu „umetnosti radi umetnosti“, da pod maskom bezidejnosti naturaju ideje tuđe sovjetskom narodu?!

Lenjinizam priznaje našoj književnosti ogroman značaj za preobražavanje društva. Kad bi naša sovjetska književnost dozvolila slabljenje te svoje ogromne vaspitne uloge, to bi značilo nazadak, vraćanje u „kameno doba“.

Drug Staljin nazvao je naše pisce inženjerima ljudskih duša. Ta definicija ima dubok smisao. Ona govori o ogromnoj odgovornosti sovjetskih pisaca za vaspitanje ljudi, za vaspitanje sovjetske omladine, za sprečavanje škarta u književnom radu.

Nekim ljudima izgleda čudno što je CK preduzeo takve oštre mere po književnom pitanju. Mi na to nismo navikli. Ako se pravi škart u proizvodnji, ili ako nije ispunjen program proizvodnje predmeta masovne potrošnje, ili ako nije ispunjen plan prigotovljavanja drveta – onda se kažnjavanje za takve stvari smatra prirodnim (smeh i odobravanje u dvorani), ali ako se pravi škart u vaspitavanju omladine – to se može nekako i trpeti. A zar to nije gora krivica nego neispunjavanje programa proizvodnje ili neizvršenje proizvodnog zadatka? CK smera da svojom odlukom približi ideološki front svim ostalim sektorima našeg rada.

U poslednje vreme pokazala su se na ideološkom frontu velika podbacivanja i nedostaci. Dovoljno je da vas podsetim na zaostajanje naše filmske umetnosti, na zakorovljivanje našeg pozorišnog repertoara delima lošeg kvaliteta, a da i ne spominjem više ono što se dogodilo u časopisima „Zvezda“ i „Lenjingrad“. CK je bio primoran da se umeša i da energično ispravi stvar. On nije imao prava da ublaži svoj udarac protiv onih koji zaboravljaju svoje dužnosti prema narodu, prema vaspitanju omladine. Ako želimo da skrenemo pažnju našeg aktiva na pitanja ideološkog rada i da tu napravimo reda, da damo jasan pravac u radu, mi moramo oštro, kako to priliči sovjetskim ljudima, kako to priliči boljševicima, raskritikovati pogreške i nedostatke ideološkog rada. Tek tada ćemo moći popraviti stvar.

Neki književnici umuju ovako: pošto se narod u toku rata nagladovao kao čitalac – štampalo se malo knjiga – sada će on progutati svaku robu, pa bila i nagnjila. Međutim, to nipošto nije tako, i mi ne možemo trpeti svaku literaturu koju nam budu poturali neskrupulozni književnici, urednici i izdavači. Sovjetski narod očekuje od sovjetskih pisaca pravo idejno naoružanje, duševnu hranu koja će pomoći ispunjenju planova velike izgradnje, ispunjenju planova obnove i daljeg razvitka privrede naše zemlje. Sovjetski narod postavlja književnicima visoke zahteve, on traži da se zadovolje njegove idejne i kulturne potrebe. Zbog prilika koje su vladale za vreme rata, mi te nasušne potrebe nismo mogli obezbediti. Narod hoće da shvati smisao događaja koji se odigravaju. Njegov idejni i kulturni nivo je porastao. On se često ne zadovoljava kvalitetom onih književnih i umetničkih dela koja se kod nas pojavljuju. A to nisu razumeli i ne žele da razumeju neki književni radnici, radnici na ideološkom frontu.

Nivo zahteva i ukusa našega naroda uzdigao se veoma visoko, i onaj ko neće ili nije kadar da se digne do toga nivoa, ostaće pozadi. Književnost je pozvana ne samo da se kreće na nivou narodnih zahteva, nego je – više od toga – dužna da razvija ukus naroda, da podiže njegove zahteve na viši nivo, da ga obogaćuje novim idejama, da vodi narod napred. Onaj ko nije kadar da ide u korak s narodom, da zadovolji njegove povećane zahteve, da bude na visini zadataka razvijanja sovjetske kulture – neizbežno će zastareti.

Iz nedostataka idejnosti kod rukovodećih radnika „Zvezde“ i „Lenjingrada“ proističe i druga krupna greška. Ona se sastoji u tome što neki naši rukovodeći radnici nisu kao bazu svojih odnosa prema književnicima postavili interese političkog vaspitanja sovjetskih ljudi i političkog usmeravanja književnika, nego lične, prijateljske interese. Kažu da se mnoga dela, štetna u idejnom i slaba u umetničkom pogledu, odobravaju za štampu da se ovaj ili onaj pisac ne bi uvredio. Po mišljenju takvih radnika, bolje je žrtvovati interese naroda, interese države, nego nekoga uvrediti. To je potpuno nepravilan i politički pogrešan stav. To je isto što i promeniti milion za groš.

Centralni komitet partije ukazuje u svojoj odluci na ogromnu štetu od podmetanja prijateljskih odnosa u literaturi na mesto principijelnih. Besprincipijelni prijateljski odnosi odigrali su kod nekih naših književnika duboko negativnu ulogu, doveli su do snižavanja idejnog nivoa mnogih književnih dela, olakšali ulazak u književnost ljudima koji su tuđi sovjetskoj književnosti. Odsustvo kritike kod rukovodilaca ideološkog fronta u Lenjingradu, kod rukovodilaca lenjingradskih časopisa, zamenjivanje principijelnih odnosa prijateljskim odnosima, koje se vršilo na račun narodnih interesa – naneli su najveću štetu.

Drug Staljin nas uči: ako želimo da sačuvamo kadrove, da ih učimo i vaspitavamo, ne smemo se bojati da nekoga ne uvredimo, ne smemo se bojati principijelne, smele, otvorene i objektivne kritike. Bez kritike, svaka organizacija, pa i književna, može početi da gnjije. Bez kritike se svaka bolest može duboko ukoreniti i s njom će se teško izići na kraj. Jedino smela i otvorena kritika pomaže našim ljudima da se usavršavaju, podstiče ih da idu napred, da savlađuju nedostatke svoga rada. Gde nema kritike, tamo se ukorenjuje učmalost i zastoj, tamo nema kretanja napred.

Drug Staljin je više puta isticao kao veoma važan uslov našeg razvitka potrebu da svaki sovjetski čovek pravi bilans svoga svakodnevnog rada, da neustrašivo proverava sebe, da analizira svoj rad, da hrabro kritikuje svoje nedostatke i pogreške, da razmišlja kako bi postigao što bolje rezultate svoga rada i da neprekidno radi na svome usavršavanju. Ovo se tiče književnika isto toliko koliko i ma kog drugog radnika. Onaj ko se boji samokritike, taj je prezrena kukavica, taj nije dostojan da ga narod poštuje. (Buran aplauz.)

Nekritičan stav prema svome radu, zamenjivanje principijelnih odnosa prema književnicima prijateljskim odnosima, veoma je raširena pojava u upravi Saveza sovjetskih pisaca. Uprava Saveza sovjetskih pisaca i napose njen predsednik, drug Tihonov, krivi su za nezgodne stvari koje su otkrivene u časopisima „Zvezda“ i „Lenjingrad“, krivi su ne samo što nisu osujetili prodiranje štetnih uticaja Zoščenka, Ahmatove i drugih nesovjetskih pisaca u sovjetskoj literaturi, nego i što se nisu oduprli prodiranju tendencija i običaja tuđih sovjetskoj literaturi – u naše časopise.

Za nedostatke lenjingradskih časopisa kriv je i sistem neodgovornosti koji se odomaćio u rukovodstvu časopisa u situaciji kad se u uredništvima lenjingradskih časopisa nije znalo ko je odgovoran za časopis kao celinu, ko za pojedine njegove rubrike, kad nije moglo biti ni elementarnog reda. Taj nedostatak treba ispraviti. I zato je Centralni komitet svojom odlukom postavio glavnog urednika časopisa „Zvezda“, koji mora odgovarati za pravac časopisa, za visoke idejne i umetničke kvalitete priloga koji se u časopisu objavljuju.

U časopisima, kao i u svakom drugom poslu, nered i anarhija se ne mogu trpeti. Potrebna je jasna odgovornost za pravac časopisa i sadržaj materijala koji se objavljuje.

Vi morate obnoviti slavne tradicije lenjingradske književnosti i lenjingradskog ideološkog fronta. I boli i vređa što su lenjingradski časopisi, koji su uvek bili rasadnici naprednih ideja, napredne kulture, postali utočište bezidejnosti i trivijalnosti. Treba vratiti čast Lenjingradu kao naprednom i ideološkom i kulturnom centru. Treba imati na umu da je Lenjingrad bio kolevka boljševičkih lenjinističkih organizacija. U njemu su Lenjin i Staljin položili temelje boljševičke partije, temelje boljševičkog pogleda na svet, boljševičke kulture.

Obnoviti i razviti dalje ove slavne tradicije Lenjingrada – to je stvar časti lenjingradskih pisaca, lenjingradskog partijskog aktiva. Zadatak radnika ideološkog fronta u Lenjingradu, a u prvom redu pisaca, sastoji se u tome da iz lenjingradske književnosti isteraju bezidejnost i trivijalnost, da visoko dignu zastavu napredne sovjetske književnosti, da ne propuste nijednu mogućnost za svoj idejni i umetnički razvitak, da ne zaostanu za savremenom tematikom, da ne zaostanu iza zahteva koje narod postavlja, da na sve moguće načine razvijaju smelu kritiku svojih nedostataka, ne udvoričku, ne grupašku i familijarnu, već pravu, smelu i nezavisnu idejnu boljševičku kritiku.

Drugovi, sada vam mora biti jasno kakvu je grubu pogrešku učinio Lenjingradski gradski komitet partije, naročito njegovo Odeljenje za propagandu i agitaciju, i sekretar propagande drug Širokov, koji je bio postavljen na čelo ideološkog rada i na koga u prvom redu pada odgovornost za srozavanje ovih časopisa. Lenjingradski komitet partije učinio je grubu političku grešku, donevši krajem juna odluku o novom sastavu uredništva časopisa „Zvezda“ u koje je ušao i Zoščenko. To što su sekretar Gradskog komiteta partije, drug Kapustin i sekretar Gradskog komiteta za propagandu, drug Širokov, sproveli takvu pogrešnu odluku, može se objasniti samo političkim slepilom. Ponavljam da sve te greške treba što je moguće brže i odlučnije ispraviti da bi se obnovila uloga Lenjingrada u idejnom životu naše partije.

Svi mi volimo Lenjingrad, svi mi volimo našu lenjingradsku partijsku organizaciju kao jedan od najboljih odreda naše partije. Lenjingrad ne sme biti utočište za razne književne prišipetlje i probisvete koji žele da iskoriste Lenjingrad za svoje ciljeve. Zoščenku, Ahmatovoj i njima sličnim nije drag sovjetski Lenjingrad. Oni bi hteli da u njemu vide oličenje drugog društveno-političkog poretka i druge ideologije. Stari Petrograd, Bronzani jahač kao simbol tog starog Petrograda – eto šta lebdi pred njihovim očima. A mi volimo sovjetski Lenjingrad. Lenjingrad kao napredni centar sovjetske kulture. Slavna kohorta velikih revolucionarnih i demokratskih pregalaca koje je dao Lenjingrad – to su naši direktni preci od kojih vodimo svoje rodoslovlje. Slavne tradicije savremenog Lenjingrada su dalji razvitak tih velikih revolucionarnih demokratskih tradicija koje mi ne zamenjujemo ničim. Neka lenjingradski aktiv smelo, bez osvrtanja nazad, bez zaglađivanja, izvrši analizu svojih grešaka, kako bi što bolje i brže popravio stvar i krenuo napred naš idejni rad. Lenjingradski boljševici moraju ponovo zauzeti svoje mesto u redovima prvoboraca i predvodnika u delu formiranja sovjetske ideologije i sovjetske društvene svesti. (Buran aplauz.)

Kako se moglo desiti da Lenjingradski gradski komitet partije dozvoli takvu situaciju na ideološkom frontu? Očigledno, on se zaneo tekućim praktičnim radom na obnovi grada, na podizanju njegove industrije, a zaboravio je na značaj idejnovaspitnog rada, i to zaboravljanje je skupo stalo lenjingradsku organizaciju. Idejni rad se ne sme zaboravljati! Duhovno bogatstvo naših ljudi isto je tako važno kao i materijalno. Ne može se živeti na slepo, ne vodeći brigu o sutrašnjic – ne samo u oblasti materijalne proizvodnje, nego ni u ideološkoj oblasti. Naši sovjetski ljudi toliko su porasli da neće „gutati“ svaku duhovnu produkciju koja im se servira. Kulturni radnici i umetnici koji ne budu izmenili svoj rad i koji ne budu mogli zadovoljiti povišene potrebe naroda mogu brzo izgubiti narodno poverenje.

Drugovi, naša sovjetska književnost živi i mora živeti za interese naroda, za interese otadžbine. Književnost je krvno vezana s narodom. I zato narod gleda na svaki vaš uspeh, na svako značajno delo, kao na svoju pobedu. Zato se svako uspelo delo može uporediti s dobijenom bitkom ili s velikom pobedom na privrednom frontu. I obratno, svaki neuspeh sovjetske književnosti duboko vređa i boli narod, partiju, državu. A to baš ima u vidu odluka CK, koji se stara o interesima naroda, o interesima njegove književnosti i koga veoma uznemiruje stanje stvari kod lenjingradskih pisaca.

Ako bezidejni ljudi imaju nameru da lenjingradski odred sovjetskih književnih radnika liše njegove baze, ako imaju nameru da potkopaju idejnu stranu njihovog rada, da liše stvaralaštvo lenjingradskih pisaca njegovog značaja za društveni preobražaj, Centralni komitet se nada da će lenjingradski pisci naći u sebi snage da učine kraj svim pokušajima da se književni odred Lenjingrada, njegovi časopisi, skrenu na put bezidejnosti, besprincipijelnosti i apolitičnosti. Vi ste postavljeni na prvu borbenu liniju ideološkog fronta, vi imate ogromne zadatke, zadatke od međunarodnog značaja, i to treba da povisi osećanje odgovornosti svakog pravog sovjetskog književnika pred svojim narodom, državom i partijom, da povisi svest o važnosti one dužnosti koju vrši.

Buržoaskom svetu se ne sviđaju naši uspesi kako u zemlji tako i na međunarodnoj areni. kao rezultat drugog svetskog rata, učvrstile su se pozicije socijalizma. Pitanje socijalizma postavljeno je na dnevni red u mnogim zemljama Evrope. To se ne sviđa imperijalistima svih boja, oni se boje socijalizma, boje se naše socijalističke zemlje koja je obrazac za čitavo napredno čovečanstvo. Imperijalisti, njihovi idejni slugani, njihovi književnici i novinari, njihovi političari i diplomati nastoje na sve moguće načine da oklevetaju našu zemlju, da je prikažu u nepravilnom svetlu, da oklevetaju socijalizam. U tim uslovima, zadatak sovjetske književnosti sastoji se ne samo u tome da na udarac odgovara udarcem protiv svih tih gnusnih kleveta i napada na našu sovjetsku kulturu, na socijalizam – nego i da smelo šiba i napada buržoasku kulturu, koja se nalazi u stanju senilnosti i raspadanja.

Ma u kakvu lepu formu bilo zaodeveno stvaralaštvo pomodnih savremenih buržoaskih zapadnoevropskih i američkih literata, kao i filmskih i pozorišnih režisera, oni ipak neće moći da spasu i podignu svoju buržoasku kulturu jer je njena moralna osnova trula i kužna, jer je ta kultura stavljena u službu privatno-kapitalističke svojine u službu egoističkih, koristoljubivih interesa buržoaskih vrhova društva. Čitav buljuk buržoaskih književnika, filmskih i pozorišnih režisera, nastoji da skrene pažnju naprednih društvenih slojeva s akutnih pitanja političke i socijalne borbe, i daje usmeri na banalnu, bezidejnu književnost i umetnost, punu gangstera, varijetetskih lepotica, veličanja preljube i doživljaja svakojakih avanturista i probisveta.

Dolikuje li nama predstavnicima napredne svetske kulture, sovjetskim patriotima, uloga metanisanja pred buržoaskom kulturom ili uloga učenika?! Razume se, naša književnost, koja odražava poredak viši od ma kog buržoasko-demokratskog poretka, i kulturu kudikamo višu od buržoaske kulture – ima pravo na to da uči druge novom, opštečovečanskom moralu. Gde možete naći takav narod i takvu zelju kao što je naša? Gde možete naći takve divne osobine ljudi kakve je ispoljio naš sovjetski narod u Velikom otadžbinskom ratu, i kakve svakodnevno ispoljava u radnim naporima, prelazeći na miran razvitak i privrednu i kulturnu obnovu! Naš narod se svakodnevno uzdiše sve više i više. Mi danas nismo ono što smo juče bili, a sutra nećemo biti ono što smo danas. Mi više nismo oni Rusi koji su bili do 1917. godine, i Rusija više nije ona ista, i naš karakter nije onaj isti. Mi smo se izmenili i porasli zajedno s onim ogromnim preobražajima koji su iz osnova izmenili lik naše zemlje.

Pokazati te nove visoke osobine sovjetskih ljudi, pokazati naš narod ne samo u njegovoj sadašnjici, nego zaviriti i u njegovu sutrašnjicu, pomoći da se reflektorom obasja put napred – to je zadatak svakog savesnog sovjetskog pisac. Pisac se ne može vući na repu događaja, on mora koračati u prvim redovima naroda, pokazujući narodu put njegovog razvitka. Pisac mora vaspitavati narod i idejno ga naoružavati, rukovodeći se metodom socijalističkog realizma, izučavajući savesno i pažljivo našu stvarnost, nastojeći da dublje pronikne u suštinu procesa našeg razvitka. Odabirajući najbolja osećanja i odlike sovjetskog čoveka, otkrivajući pred njima njegovu sutrašnjicu, mi u isto vreme moramo pokazati našim ljudima kakvi oni ne smeju biti, moramo šibati ostatke jučerašnjice, ostatke koji smetaju sovjetskim ljudima da idu napred. Sovjetski pisci moraju pomoći narodu, državi, partiji da vaspitaju našu omladinu kao bodru omladinu koja veruje u svoje snage i ne preza ni pred kakvim teškoćama.

Ma koliko se buržoaski političari i književnici upinjali da od svojih naroda sakriju istinu o uspesima sovjetskog poretka i sovjetske kulture, ma koliko pokušavali da spuste gvozdenu zavesu preko koje ne bi mogla prodreti u inostranstvo istina o Sovjetskom Savezu, ma koliko se oni trudili da umanje stvarni porast i zamah sovjetske kulture – svi ti pokušaji osuđeni su na propast. Mi vrlo dobro znamo snagu i preimućstvo naše kulture. Dovoljno je pomenuti dirljive uspehe naših kulturnih delegacija u inostranstvu, našu fiskulturnu paradu itd. I zar mi da metanišemo pred čitavom tom inostranštinom ili da zauzimamo pasivno-odbrambenu poziciju!

Kad su feudalni poredak i, posle, buržoazija u periodu svoga procvata mogli da stvore umetnost i književnost koje su podupirale nastajanje novog poretka i pevale slavopojke njegovom procvatu, onda smo mi, novi socijalistički poredak, kao ovaploćenje svega najboljeg u istoriji ljudske civilizacije i kulture, utoliko pre u stanju da stvorimo najnapredniju književnost na svetu, koja će ostaviti daleko iza sebe najbolje primere stvaralaštva starih vremena.

Drugovi, šta zahteva i šta hoće Centralni komitet? Centralni komitet partije hoće da lenjingradski aktiv i lenjingradski pisci dobro shvate da je nastupilo vreme kada je preko potrebno da naš idejni rad podignemo na visok nivo. Pred mladim sovjetskim pokolenjem stoji zadatak da ojača snagu i moć socijalističkog sovjetskog poretka, da potpuno iskoristi pokretne snage sovjetskog društva za novi, neviđeni procvat našeg blagostanja i kulture. Za te velike zadatke mlado pokolenje se mora vaspitavati tako da se ne boji prepreka, da ide u susret tim preprekama i da ih ume savlađivati. Naši ljudi moraju biti obrazovani, visoko idejni ljudi, s visokim kulturnim i moralnim zahtevima i ukusom. Radi toga je potrebno da naša književnost, naši časopisi ne stoje po strani od savremenih zadataka, nego da pomažu partiji i narodu da vaspitavaju omladinu u duhu požrtvovane predanosti sovjetskom poretku, u duhu požrtvovanog služenja interesima naroda.

Kad su feudalni poredak i, posle, buržoazija u periodu svoga procvata mogli da stvore umetnost i književnost koje su podupirale nastajanje novog poretka i pevale slavopojke njegovom procvatu, onda smo mi, novi socijalistički poredak, kao ovaploćenje svega najboljeg u istoriji ljudske civilizacije i kulture, utoliko pre u stanju da stvorimo najnapredniju književnost na svetu, koja će ostaviti daleko iza sebe najbolje primere stvaralaštva starih vremena.

Sovjetski pisci i svi naši ideološki radnici stavljeni su danas na prvu borbenu liniju jer se u uslovima mirnog razvitka ne smanjuju, nego naprotiv rastu zadaci ideološkog fronta, u prvom redu književnosti. Narod, država, partija, žele da se književnost ne udaljava od savremenosti nego da se aktivno umeša u sve grane sovjetskog života. Boljševici visoko cene književnost, oni jasno vide njenu veliku istorijsku misiju i ulogu u jačanju moralnog i političkog jedinstva naroda, u okupljanju i vaspitavanju naroda. Centralni komitet partije želi kod nas izobilje duhovne kulture, jer u tom bogatstvu kulture vidi jedan od glavnih zadataka socijalizma.

Centralni komitet partije je uveren da će lenjingradski odred sovjetske književnosti, moralno i politički zdrav, brzo ispraviti svoje pogreške i zauzeti mesto koje mu pripada u redovima sovjetske književnosti.

CK je uveren da će nedostaci u radu lenjingradskih pisaca biti savladani i da će idejni rad lenjingradske partijske organizacije za najkraće vreme biti podignut na visinu koja je danas potrebna u interesu partije, naroda, države. (Buran aplauz. Svi ustaju.)


image

Na osnovu štampanog izdanja
priredio Bojan Savić Ostojić