Anja Marković
S edim u velikom , praznom stanu. odnekud dopire svetlost, ali ne znam odakle pošto nema prozora. nema ni pregradnih zidova, već samo nekoliko nasumično poređanih debelih stubova.
u ruci mi je čekić, a ispred mene nalazi se hrpa letvica i moj posao je da sredim taj stan, moj stan, za useljenje. oko radova mi pomaže danilo lučić (sic). u nekom trenutku, nas dvoje počinjemo da se svađamo i on uzima nož, zariva oštricu u bravu, otključava vrata i odlazi iz stana.
neko je pred vratima i nervozno kuca. oprezno prilazim. kucanje se ponavlja, glasnije. kroz špijunku mogu da vidim žuto osvetljen hodnik i visokog, mršavog čoveka razbarušene kose, u ribarskoj odeći. nosi naočare, dugačka puška mu je naslonjena uz rame. na nogama ima dugačke bele čarape i sandale, i po tome zaključujem da je lud. potom sa užasom shvatam da su vrata otključana, ali je prekasno da ih sada zaključavam, jer će me sigurno ubiti ukoliko shvati da sam tu. međutim, on odlazi.
uplašena, istrčavam iz stana kako bih pronašla danila jer shvatam da ludak želi da ubije njega, a ne mene. u poluosvetljenom hodniku je gomila besnih ljudi s transparentima, ispunjavaju ceo prostor, uzvikuju neke nerazumljive parole, ali ja iz situacije iščitavam da žele da rastrgnu danila. pokušavam da ih smirim i počinjem da držim govor, i to teče iznenađujuće glatko − dikcija mi je savršena i ne zamuckujem. smiruju se i razilaze.
napolju sam, na novom beogradu, zatim trčim preko nekog mosta, pored jezera, žutih zgrada.
nalazim se u mračnoj kafani, za stolom je gomila ljudi, a među njima i danilo. vičem mu kako će ga neki ludak ubiti i mi onda trčimo nazad.
stojim ispred žutog-sivog solitera, stepenice su zarasle u diskretan korov. srećem tri istetovirana voždovačka lokalca i nešto im dobacujem. jedan od njih nosi ceger pun namirnica i počinje da se mršti. preterala sam i počinjem da bežim, ulećem za danilom u ulaz zgrade, ali tamo je ponovo besna gomila koja kreće da nasrće na dačicu. na stepeništu smo, danilo je nekoliko stepenika iznad, ljudi su svuda okolo i pritiskaju me. danilo se probija kroz udarce, uzvraća ih, i na momente se čini kao da ima nadljudsku snagu – grabi trojicu nekih džibera (vidim samo istetoviranu masnu masu leđa) i sve ih istovremeno prebacuje preko gelendera. pokušavam da mu pomognem, međutim preslaba sam, a sve više ljudi navire ko zna odakle i gura nas niz stepenište. postaje previše mračno i zagušljivo. mislim kako nećemo uspeti i mašem rukama na sve strane pokušavajući da se oslobodim. utom pojavljuje se ispred mene krhka devojka u plavoj majici. ne vidim joj lice, samo leđa. ona seče masu neverovatnom brzinom, ljudi se odbijaju od nje, padaju niz stepenište, a mi je pratimo. trčim uz stepenice, masa je ispred mene i vidim traku svetlosti, otškrinuta vrata kroz koja proviruje danilo i devojka u plavom, iskra. ulazim u svetlost, iza mene vrata se uz tresak zatvaraju.
beograd
2014