Radovan Zogović

NEPOSLANO PISMO

---

---

Kraljevi postupaju s ljudima kao s novcem;
oni im određuju vrijednost po svom ćefu,
i ostali ih moraju uzimati po tom kursu,
a ne po njihovoj stvarnoj vrijednosti

Larošfuko

---

Bilo je pisama, telegrama, raspitivanja punih briga,
pozdrava, zdravica. I ne samo zdravica, i ne samo!
Bilo je dirljivih darova, fotografija, knjiga, knjiga,
posveta – zasječenih u potkorice ko u mramor.

Bilo je „stezanja desnice“, razonođavanja smjelom šalom,
priznanja „vjernosti, strpljenju, tvrdom bratstvu“.
I sve je to, za čovjeka koji je sve to bar u malom
zavijan pijeskom samoće i šutnje – bilo vazduh.

I prekinulo se... Samo ti, još posljednja moja veza,
ako i rjeđe, nastavi da od sebe, bodreći, daješ java.
Čovjeku koga ćutanje i samoća – kao vrijeme i pijesak
brod u presahloj dubodolini – zavijava.

I onda, odjednom – negdje baš tada prigrliše viši više –
prestade i ti, bez upozorenja, nesporazuma, kakve čarke...
Listam sedmice i pisma, mjesece i pisma... Pa kraj. Ni kap kiše
čovjeku u suvom, gluvom pijesku do katarke.

A on je, međutim, ostao isti. Čim je ranije bio prožet,
prožet je i sad. I ovako, do grla zavijan, istim diše.
A s tobom, opet, nije se dogodilo ništa loše:
štampaš, putuješ, pozdravljaš, konferišeš.

I – druže i brate? Revidiranje? Mudrost „poćuti i povladi“?
Ili – jači s čovjekom, bio to pronalazač il’ ugursuz,
čine što s novcem?... O nek ne bude, nek ne bude, tebe radi,
da i ti čovjeka uzimaš po tom kursu!...

---