Dinko Kreho
SKICIRANJE NEDOVRŠENIH REVOLUCIJA
Budući da mi je Mozetič jedan od najzanimljivijih suvremenih autora slovenskog jezičnog izraza, prilika da se u lijepo realiziranoj i šarolikoj ediciji „Biblioteka poezije“ Hrvatskog društva pisaca pojavilo takvo izdanje uistinu me je obradovala, pa sam se blago razočarao ustanovivši da je posrijedi ipak „samo“ prevod zbirke iz 2013.
Bez obzira na moguće nesporazume, posrijedi je pjesnička knjiga čije pojavljivanje na hrvatsko-srpskom jezičnom području – u izvedbi prevoditelja Romea Mihaeljevića – svakako zavrjeđuje pažnju kritike.
Skice bi najjednostavije bilo opisati kao Mozetičevu varijaciju na formu lirskoga dnevnika i/ili ispovjedne poezije. Zbirka se sastoji od sadržajno zgusnutih, nenaslovljenih vinjeta, u kojima lirski subjekt, blisko poistovjećen sa samim autorom (o čemu svjedoče i unutarknjiževni signali i izvanknjiževne Mozetičeve tvrdnje), reminiscira narazličita razdoblja i epizode u svom životu. Takva forma pobuđuje asocijacije na nedavno objavljenu, izvrsnu pjesničku knjigu-dnevnik Ospice hercegovačkog autora Almina Kaplana. No, dok se Ospice, kako i njihov naslov sugerira, bave traumom djetinjstva i odrastanja u rđava vremena, Mozetičeve Skice tematski zahvaćaju u više od pola stoljeća života. Na njihovim stranicama, među ostalim, figuriraju Ljubljana, Pariz i London, socijalistička Jugoslavija i „post-socijalistička“ Slovenija; rano djetinjstvo, adolescencija i prva seksualna iskustva, prosvjedi za slobodu govora osamdesetih, propali brak, cruising po zapadnjačkim gay klubovima; skeptični doček kapitalizma, LGBT mirovni aktivizam devedesetih i razočaranje u „europsku budućnost“. Eponimna revolucija pritom zapravo označava ne manje od tri revolucije: onu komunističku, onu seksualnu i onu liberalno-demokratsku. Sve tri revolucije nosile su obećanje temeljite promjene, sve tri su ostale „nedovršene“ i sve tri su u životu Mozetičevog poetskog protagonista igrale formativnu ulogu. Iz komunističke revolucije izraslo je društvo u kojem je odrastao i formirao se, među ostalim i kao kritički subjekt koji je protiv tog društvenog poretka i prosvjedovao; seksualna revolucija otvorila mu je nove horizonte u vezi s vlastitim identitetom, kao i obećanje slobodnog prakticiranja vlastite tjelesnosti; liberalno-demokratska „revolucija“ obećavala mu je kraj sukoba, neizvjesnosti i proganjanja, idilu „kraja povijesti“.
Komunistička revolucija iznevjerena je prije svega upravo od generacija koje su trebale nositi zalog njene budućnosti. Seksualnu revoluciju presjekao je AIDS, kao i represija koja je uslijedila koristeći AIDS kao izgovor. Liberalno-demokratska, „tranzicijska“ bajka pokazala se kao pasoš za najsuroviji kapitalizam. Sredovječno i posustalo „ja“ iz Skica, koje je vidjelo šanse, postignuća i sunovrate triju revolucija, u svojim reminiscencijama prisjeća se vremena „(...) kad je sve bilo svježe i novo. kad je tijelo/sve to moglo. kad je bilo otvoreno za ljubav“ (str. 49). „Tijelo“ je u ovim recima sinegdoha za inividuu, sa svim mogućnostima i nadanjima koja ona u sebi zatvara, dok „ljubav“ označava tjelesnu ljubav, ali i puno šire od toga: „ljubav“ je sila koja obećava promjenu u rasponu od preoblikovanja individualne svijesti do društvene transformacije.
Pjesmi sa stranica 40-42 s dosta opravdanih razloga možemo dodijeliti centralno mjesto unutar zbirke. Ona dobro oslikava i dominantno raspoloženje u Skicama i poetske postupke na kojima su one izgrađene. „dva mjeseca nakon mog rođenja prestao je voziti/ljubljanski tramvaj. zahvaljujući kratkovidnim/planerima svjetle budućnosti. a che guevara/je s pobunjenicima napao santa claru. s olakšanjem/sam koračao njenim pustim uličicama, oslobođen/dečka, koji bi me živoga progutao. godinu dana kasnije/švicarci su na referendumu izglasali NE za biračka/prava žena. no meni su dali pravo disanja. (...)“ započinje Mozetičev lirski subjekt svoje evidentiranje događanja od kraja pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Zaustavit će se u 1990., godini u kojoj „(...) sam zbunjen,/iako odlukom svjetske zdravstvene organizacije nisam/više duševni bolesnik, podupirem deklaraciju za mir,/ koja poziva na demilitarizaciju slovenije. no vojni/lobiji su snažniji, ruke političara grabežljivije, počinju/jugoslavenski ratovi“.
Pjesma sve vrijeme oscilira između krupnog plana historijskih turbulencija i prevrata s jedne, te mikroplana djelovanja i samopercepcije pjesničkog „ja“ s druge strane. U skladu s tim i izražajni registar „izjava“ od kojih su njeni stihovi sačinjeni variraju između dokumentarnog, gotovo enciklopedijskog referiranja na povijesne događaje, te evidentiranja duševnih stanja, malih podviga i kušnji lirskog protagonista; između ovih dviju razina nerijetko dolazi do kratkog spoja koji proizvodi upečatljive pjesničke efekte. Jedan takav efekt manifestira se i u završnim stihovima. Naime, površinska sterilnost konstatacije „počinju/jugoslavenski ratovi“ koja zatvara pjesmu proizvodi snažan učinak začudnosti – budući da se sintagma „jugoslavenski ratovi“ vrlo rijetko susreće na našim jezicima, pogotovo u diskursu nas koji se tih ratova i sjećamo i čija su sjećanja na njih emotivno snažno nabijena. Preuzimanjem sintagme vezane uglavnom uz zapadnoeuropsku znanstvenu literaturu i distancirani historiografski stil, kao i njenim smještanjem na jedno od isturenih mjesta pjesme, Mozetič pobuđuje dojam očuđenja i efektno poantira pjesmu. Istovjetan, ili vrlo sličan poetski prosede možemo pratiti kroz cijelu knjigu.
Skice nisu samo zbirka individualnih reminiscencija, nego i svojevrsnog generacijskog polaganja računa. Rođen 1958., Mozetič pripada naraštajima koji su se u Jugoslaviji osamdesetih godina pobunili protiv načina života svojih roditelja, u ime slobode, ali bez definicije protiv čega ustaju i za što se zapravo bore. Posljedično, ove urbane, rokerske i na razne načine „alternativne“ generacije nisu znale ili umjele zauzeti prema kapitalizmu i liberalnoj demokraciji kritički stav kakav su zauzimale prema samoupravnom socijalizmu: šovinistički izljevi i ratna eksplozija s početka devedesetih, a potom i poratno, „tranzicijsko“ nasilje zatekli su ih, kao i Mozetičevog junaka, „zbunjenima“. Međutim, dok su Mozetičeve nekadašnje suborkinje i suborci danas u mnogome rezignirani, rezignacija nije i dominantno osjećanje u ovoj pjesničkoj knjizi. U glasu Mozetičeva pjesničkog subjekta već se od prvih stranica i pjesama razaznaje neka vrsta hladnog prkosa, bunta koji više nije „priključen“ niti na jednu revoluciju, ali se (za razliku od, možda, nekadašnjih buntova i borbi) artikulira kristalno jasno – gotovo bez metaforizacije. Recimo, u ovim stihovima: „(...) neka dovuku/iz muzeja giljotinu, neka naulje taj stoljetni mehanizam,/da može sjeći glave koje će se niz brežuljak kotrljati/donoseći nam slobodu, ne samo govora,/već i disanja, življenja.“ (str. 24).
I na ravni Mozetičeve biografije i građanskog života, kao i na ravni književnih tekstova koje potpisuje, teško bi i nepravedno bilo zaobići temu homoseksualnosti. Osim što za sobom ima barem tri decenije LGBT aktivizma, Mozetič se, na vjerojatno jedinstven način u (post)jugoslavenskim književnostima, uvijek iznova programski i autopoetički vraća literarnom istraživanju homoseksualnosti, homoerotike i općenito ne-heteroseksualnosti. Tako i poetski protagonist Skica svako razdoblje u vlastitom životu od tinejdžerskih godina nadalje rekonstruira i kroz erotske doživljaje: tjelesna ljubav s muškarcima različite dobi, porijekla, socijalnog statusa, i duševnog stanja prikazana je bez eufemiziranja, ali i bez ekscesne romantizacije. Afirmativno raspoloženi dio srednjestrujaške kritike na Mozetičev tretman homoseksualnosti uvelike reagira „dokazivanjem“ da on nije samo LGBT pisac, da njegova književnost hoće i sadrži nešto „više“ od homoseksualnosti koju tematizira – što je, dakako, uvredljiv i patronizirajući pristup, ma koliko možda bio dobronamjeran. Sam autor odbija sudjelovati u ponižavajućoj igri udovoljavanja uzusima mainstreama. U razgovoru povodom Skica za riječki Novi list, na pitanje novinarke Tatjane Vadanjel Gromače (i same književnice) koliko se mora „boriti“ da njegova književnost ne bude tretirana kao „manjinska“ i svrstavana u odgovarajuće „ladice“, on će odgovoriti: „U prvom planu pišem za LGBT čitatelje, oni trebaju, i imaju pravo na svoju kulturu, umjetnost, mogućnost identifikacije, refleksije, analize vlastitog svijeta. (...) Ukoliko me čita i 'strejt' publika, utoliko bolje, a to mi nije najbitnije. Ako me čitaju, onda će možda i razmišljati o agresivnosti heteronormativnosti, možda će se malo, malo promijeniti...“
Mislim da bi ove Mozetičeve riječi bilo posve pogrešno shvatiti kao zagovor identitetskog opskurantizma. Zapravo, između mogućnosti da se zavlači u identitetsku „ladicu“ i one da se pokuša prodati kao „nešto više“ od „gej pisca“, on prakticira treću, za književno-institucionalni mainstream i pripadajuće mu mehanizme najteže probabljivu opciju: o „homoseksualnim temama“ piše kao o temama koji se tiču „svih“. Rekao bih da se ova činjenica kristalizira upravo u značaju i značenju ljubavi i seksualnosti koje iščitavamo u Skicama. Ni seksualno oslobođenje tu se ne pojavljuje kao puko ostvarenje individualnih sloboda, nego kao šansa za oslobođenje čovječanstva i transformaciju međuljudskih odnosa. Zauzvrat, „nedovršenost“ seksualne revolucije ne ogleda se samo u spriječenosti pojedinaca da slobodno prakticiraju svoju tjelesnost i emocije, ili da budu formalno-pravno „priznati“, nego i u porazu nade u solidarnost i mogućnost drugačjih kolektiva. Na takvoj tenziji između individualnog i kolektivnog izgrađena je i upečatljiva pjesma o Bretoncu Gillu, koja se završava ovako: „(...) sve učestalije su/racije u klubovima, policija u parkovima, histerija/oko AIDS-a rasvijetlila je darkroome, u kojima sad./prikazuju porniće. gill sjedi na klupi među njima. lice/mu je umorno.“ (str. 58)
Nedovršene skice jedne revolucije dobra ulazna točka u pjesnički opus Braneta Mozetiča, koji je inače nedovoljno prevođen na središnji južnoslavenski jezik. Osim što su u njoj na književno uvjerljiv način oblikovane mnoge teme i artikulirani različiti postupci karakteristični za Mozetičevo stvaralaštvo, i sama ispovjedno-dnevnička pjesnička forma zahvalna je za „otkrivanje“ pjesnikovog djela. Sa svoje strane, prevod Romea Mihaljevića čita se bez smetnje i u našem jeziku u mnogome reproducira atmosferičnost ovih stihova. Nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti imati prilike čitati još serbokroatiziranog Mozetiča – recimo, njegov nedavno objavljeni i od kritike vrlo zapaženi roman Zagrljaji ludila (Objemi norosti).U međuvremenu, u Skicama ćemo naći i reprezentativnu pjesnikovu bibliografsku jedinicu i više nego satisfaktornu pjesničku zbirku.