Davor Ivankovac
Tri rata MiljEnKa Jergovića
fikcionalno svedočanstvo
D ogađa se to s književnim gromadama, Nobelovcima i piscima takvog formata da nakon što umru (tj. odu Bogu na istinu, kako bi to rekao narodski pripovjedač) objave im sabrana djela u desetinama tomova, a onda autistični urednici, opčinjeni studenti i drugi vrijedni ljudi po ladicama, bilježnicama, džepovima starih kaputa, sa zidova ludnica, margina rukopisa i razglednica skupe pabirke neobjavljenih bilješki, pjesama, crtica i skica, dosjetki i fragmenata i time zaokruže genijev opus.
Ima to smisla, jer od autora kojega izrazito cijenimo, a više ne piše, želimo pročitati i ono manje vrijedno, što je iz raznoraznih razloga on sam izbacio iz svojih djela (i jednako tako iz raznoraznih razloga sačuvao po ladicama). Znaju to urednici, pa odabiru ono što je autor odbacio, a nije više u poziciji da odlučuje i brani se.
Miljenko Jergović još nije umro, pa je izbor ili zbir (to ne saznajemo) njegovih skica, fragmenata, pjesama, bilješki iz bilježnica i dnevničkih zapisa pod naslovom Levijeva tkaonica svile mogao napraviti on sam. Već tu je korak ispred književnih pokojnika – odradio je autorski i urednički posao u jednom, što će reći da je bio u mogućnosti, jošte živ, promisliti koncept, popraviti stil koliko se to dalo, između kolodvora i ratova, i sve posložiti u dopadljiv slijed, uglancati dakle rukopis, a onda fingirati zagrobnu razbarušenost, nemarnost, nedovršenost. Tako je Levijeva tkaonica svile estetski znatno uspjelije djelo od sličnih pabiraka pokojnih književnih genija. No time ona nije izgubila smisao i šarm, kao što ćemo vidjeti, jer Jergovićeva Tkaonica znatno je kompleksnije djelo od sličnih Frakturinih izdanja (Gromača, Rešicki), čak bi se moglo govoriti i o eksperimentalnom romanu-igri. To bi prije svega bila igra forme, kao posljedica poigravanja s pripovjednim instancama.
Knjiga je podijeljena u osam numeriranih poglavlja, od kojih se većina zapravo sastoji od proznih fragmenata koje bismo žanrovski najpreciznije mogli odrediti kao crtice i vrlo kratke priče. Uz njih, svako poglavlje sadrži i poneku pjesmu i dnevnički zapis. S formalne strane, monotonija knjige tako je uspješno razbijena, dodatno pridonoseći dinamičnosti, a simulacija sabiranja raznorodnih fragmenata znatno usavršena, no s tematskog gledišta, knjiga je izrazito koherentna: fragmenti su uglavnom samrtnog ugođaja, pogrebnog, nekrološkog, s fiksacijom na NDH, Židove i Auschwitz, što su i dosad bile Jergovićeve tematske preokupacije – uz posljednji rat u Bosni i opsadu Sarajeva, a njima odnedavno (intenzivnije od romana Rod i obljetničarskih feljtona u Jutarnjem listu) pridodaje i svoj treći duboko proživljeni rat, onaj Prvi. Naime, radi se o tri rata pripovjedne instance u tekstu, a ne o tri rata autora Miljenka Jergovića. Ovdje ne smijemo zaboraviti na temeljnu teorijsku distinkciju autor-pripovjedač/lirski subjekt, čijem strogom nepridržavanju u fikcionalnim djelima lako možemo biti zavedeni na čitanje u autobiografskom ključu, osobito kada nam je podmetnuta dnevnička forma, što bi u slučaju Tkaonice, ali i drugih kompleksnih Jergovićevih djela, bilo izrazito pogubno. Na to je upozorio i sam autor u jednom intervjuu povodom Roda, upozorivši na fikcionalnu narav svojih književnih djela i naratora, čega kritičari najčešće nisu svjesni, pa u izmišljenim likovima i naratorima traže autorove stavove i obiteljsku povijest, vade ih iz šireg konteksta i denunciraju ga kao osobu, tj. građanina.
Tim ratovima Jergovićevi pripovjedači i lirski subjekti neprekidno se vraćaju, gotovo ritualno simulirajući mitski vječni prezent (inače karakteristiku svijesti plemenskog ili pak shizofrenog subjekta) – sve je sada, upravo se događa i događat će se zauvijek, a tiče se izravno mene. Lakanovski rečeno, u simboličkom poretku pripovjedačeve stvarnosti radi se o traumatskim jezgrama oko kojih subjekt neprekidno kruži, petlja i raspetljava, zapliće se. Tekstovi Jergovićevih fikcionalnih naratora vrlo su podatni za takvu analizu. Obratimo primjerice pažnju na Dnevnik ovog ljeta u četvrtom poglavlju.
Jergović tu očito konstruira psihički traumatiziranog pripovjedača koji se mentalno ne uspijeva pomaknuti s mjesta i iz vremena tragedije, što je glavna karakteristika PTSP-a. Kako drukčije objasniti ovakav dnevnički zapis od 29. juna 2013.: Cijeloga su jutra moji školski drugovi ubijali princa. Ovdje imamo ubijanje kao trajanje, ne kao čin, mada je žrtva u jednini: ne prinčevi, nego princ. Traumatičan događaj izobličio je pripovjedačev doživljaj vremena, pa je čin jednog ubojstva rastegnut na vremenski period cijeloga jutra. Radi se možda o pripovjedačevu sjećanju na ubojstvo Franje Ferdinanda, ali u to ne možemo biti sigurni, jer ne znamo koju je školu i kada pohađao. U zapisu istoga dana pripovjedač je asocijacijom već u Drugom ratu i bilježi ovakvo halucinantno svjedočanstvo: Krov hotela. U zaljevu deset teretnih brodova čeka istovar u lukama Trst i Koper. Ranžirni kolodvor. More premreženo željezničkim šinama. Logori na otocima. Da pripovjedna instanca spomenutog dnevnika ima ozbiljnih duševnih tegoba, poput deluzija, grandomanije i disocijativnih poremećaja, vidi se iz ostalih njegovih bilješki. U jednoj, od 19. juna, govori o mladiću koji je djelovao normalno, a kojega su 1960-ih zatvorili na psihijatriju jer je tvrdio da je osobno poznavao A. G. Matoša koji je umro 1914. Tu možda pripovjedač o sebi piše u drugom licu, što znači da Jergović u biti konstruira pripovjedača kao starca (danas bi imao preko sedamdeset). Pustit će ga kad tu stvar zadrži za sebe, kaže na kraju bilješke, a s obzirom da cijeloga ljeta 2013. subjekt putuje, znači da je tako i postupio, ali ne i ozdravio (ako je vjerovati lokacijama iz njegova suludog dnevnika). Jer 25. juna opet je u Drugom ratu, ali sada s Krležom: M. Krleža stajao je 1941. smrtimice i prema jednima i prema drugima. Kasnije, 4. augusta, ne samo da poznaje velikane, nego se s njima uspoređuje: Zajedničko Andriću i Krleži česte su žalbe na nesanicu. Nikada nisam ne spavao.
Uočavamo da subjekt, naoko svjestan datuma i lokacije, nikako to ne uspijeva zapravo prihvatiti, nikako da u potpunosti prispije u sadašnjost, u stvarnost, u suvremeni svijet, kako piše 29. juna: Ručak, nelagoda od privatnih odnosa, potreba da se bude daleko. Daleko u prostoru i vremenu, rekli bismo. Pripovjedač je doista uvjeren da je proživio Holokaust, naime, on svoju traumu precizno locira u Holokaust i stoga mu se stalno vraća. Ničim izazvan, 28. juna piše o poljskim zubarima koji su 1945. sovjetskim oficirima ugrađivali zube od lažnog srebra. Sve u svijetu koji ga okružuje podsjeća ga na to razdoblje života, kako piše dne 20. jula: Dječak je prolio sok po stolu. Otac, mišićavi tip u crnoj majici bez rukava, reagira mirno. Kajka da zvuči vedrije. Podsjeća na čuvara logora u istočnoj Poljskoj, nakon svršetka radnog vremena. 3. jula pak, pisao je (a dakle i mislio) o Kvaterniku, a 16. augusta o Hitleru i Džingis-kanu. Kako objasniti subjekta koji godine 2013. tako misli i piše? Možda nam može pomoći medicinski priručnik, gdje pod „shizoidna ličnost“ čitamo: Ljudi kod kojih je zastupljena shizoidna osobnost povučeni su u sebe i osamljeni. Emocionalno su vrlo hladni i često nisu društveni. Zabavljaju ih njihove vlastite misli te su puni straha od blizine i intimnosti s drugim ljudima. Uobičajeni mehanizam njihovog razmišljanja je maštanje.
Sve što piše duševno pomućena pripovjedna instanca čini nam se znakovito i podatno za analizu, jer svaka rečenica i svaki zapis jedan su simptom, svjedočanstvo njegove izobličene percepcije svijeta i suvremenosti, ali i samoga sebe. Osobito je zanimljiv zapis od 23. augusta: Vi Bosanci imate iskrivljeno mišljenje, govori mi, i prstom vrti oko sljepoočnice. Naročito o Hrvatima, naglašava. Čovjek ispred dućana u Lukavcu. Što to čitamo? Prvo, iz čovjekovih riječi saznajemo da je pripovjedač Bosanac, ali ne saznajemo odakle čovjeku ispred trgovine u Lukavcu takva saznanja o njemu – na osnovu fizionomije, frizure, odjeće, automobila, kupljenih namirnica…? Drugo, čovjek ispred trgovine očito shvaća da pripovjedač nije „sav svoj“ (vrti prstom oko sljepoočnice), ali iz nekog razloga generalizira govoreći u drugom licu množine – vi Bosanci (…) o Hrvatima. Tko tu zapravo aludira na ludilo cijele etničke skupine, čovjek ispred trgovine ili fiktivni autor zapisa čijim megalomanskim sklonostima poistovjećivanju i nesporazumima s kalendarom svjedočimo kroz cijeli dnevnik? I kako mu vjerovati, kad već sutra, 24. augusta, tvrdi da je dobio telefonski poziv od mrtvaca! Kaže ovako: Ne zna da ga sahranjuju, pa mu moram lagati. Toliko toga! Mrtvac ne zna da je mrtav, no ipak zove telefonom, što znači da je živ, pa nam se nameće logičan zaključak da se onda podrazumijeva to što ne zna da je mrtav, kad nije. No ipak ga sahranjuju živoga? I to s mobitelom? Zašto? I zašto mu pripovjedač mora lagati? Zar čovjek ne vidi da je zatvoren u lijesu? Pet dana kasnije, 30. augusta, pripovjedaču je nenadano loše, nervozan je i ne može govoriti. Opet u paradoksalnom nesporazumu s okolinom: Grad je prazan, iako je posvuda gužva.
Valja priznati da je Miljenko Jergović s doista briljantnom uvjerljivošću konstruirao shizofrenog pripovjednog subjekta koji se izražava dnevničkom formom, starom, ali inovativnom u smislu kratkoće zapisa. Nestabilna pripovjedna svijest ne bi ni bila u stanju bilježiti duže pasaže a da ne pokida uzročno-posljedičnu nit među mislima i rečenicama. Fragmentarno percipiranje stvarnosti jedino se moglo odraziti kroz dnevničke sms-zapise odnosno bolničke tvitove, što je ovdje dosljedno provedeno, zapravo kroz cijelu knjigu.
Subjekt istraumatiziran trima ratovima u kojima vjeruje da je sudjelovao knjigu otvara kratkom pjesmom Spavaš budiš se spavaš kojom evocira posljednje sarajevske dane mira 1992. godine, stvarajući izrazitu dramsku napetost, nakon koje znamo što slijedi. Potom se učestalo sjećanjima vraća u Drugi, ali i Prvi svjetski rat. Tako u poglavlju Prepisano iz zelenog notesa između ostalog i sasvim nenadano saznajemo i telefonski broj trgovca Lava Stokana koji je 1940. živio u Sarajevu, ali ne saznajemo tko je koga zvao. Osobito ga vlakovi, vagoni i željeznica podsjećaju na Holokaust, što ne čudi za nekoga tko vjeruje da je bivao deportiran u logore: Savska ulica, kod Ciboninog tornja, nadvožnjak pod kojim miriše karbolineum, mirišu drveni pragovi željezničke pruge: Auschwitz, djetinjstvo, djed. Tu prolazim. Kad putuje sjevernom Italijom, željeznička pruga u njemu ne budi niti jednu drugu ili drugačiju asocijaciju osim ovakvih, kako piše u Dnevniku s putovanja, poglavlje tri (pritom obratite pažnju na izmjenu glagolskih vremena u sve tri rečenice): Putovanje prugom kojom su se milanski Jevreji vozili prema Auschwitzu. Samo što na njihovim vagonima nema prozora, da se gledamo. Ovom prugom putovao je Primo Levi.
Subjekt se uživljava u to vrijeme i sudbinu Židova, putuje vagonima kojima su oni putovali, stavlja se u njihovu kožu da bi patio s njima, da bi se nekako iskupio za ono što im je učinjeno mada sam ništa nije kriv; on kao da žali što se to i njemu nije dogodilo, i tu je vrhunac humaniteta zapravo, između subjekta i humanosti tu je znak jednakosti. Radi se o istinskom kršćanskom supatništvu u bijedi i nesreći. Ipak, Levi iz naslova knjige nije spomenuti Primo Levi, ime je preuzeto iz istoimene pričice s početka drugog poglavlja u kojoj iz druge ruke (priča u priči, kao klasična postmodernistička mistifikacija porijekla priče) govori o sarajevskom Židovu Leviju koji je u devetnaestom stoljeću otvorio tkaonicu svile, sve dok mu je neki zavidljivci nisu zapalili. Stavljanjem toga naslova za naslov cijele knjige razumljivo je iz šireg konteksta – psihotraumatiziran subjekt se ne uživljava samo u sudbinu protjeranog sarajevskog Židova, nego od njegovog tkanja svile čini metaforu tkanja teksta, on je dakle progonjeni pisac kojemu zavidljivci spaljuju djela. Bilo bi pretjerano i neumjesno ovdje govoriti o nekakvom šifriranom autorovom obračunu s kritičarima, tu smo distinkciju već odradili, baš naprotiv – naslovnom se pričicom dijagnoza vješto konstruiranog narcisoidnog i egomanijačkog pripovjedača samo potvrđuje i produbljuje. To uživljavanje u povijesnu tragediju nastavlja se čak i u snovima, pa tako u sedmom poglavlju u pričici jednostavno naslovljenoj „Luburić“ čitamo: Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi. Time subjekt opet razotkriva nekoliko stvari bitnih za razumijevanje teksta, ali i njega samoga: prvo, on je i prije rata bio opterećen hrvatskim nacifašizmom, mada ne kaže prije kojeg rata, ali vjerojatno prije ovog posljednjeg (mada za subjektnu svijest s takvim tegobama nije isključeno da se iz suvremenosti dislocirao u 1930-e kako bi prorekao dolazak NDH i Luburića); i drugo, ako je san, po Freudu, ispunjenje (podsvjesne) želje, onda on to doista i želi, biti žrtva naime, žrtva hrvatskog nacifašizma. Priča „Luburić“ prvo je malo remek-djelo psihološke literature, psihotičnog magijskog realizma, kojega Jergović konstruira u prvom licu jednine, poigravajući se s pripovjednim razinama, mistificirajući i zamagljujući porijeklo teksta, zavodeći čitatelja na krivi trag i pomičući horizont očekivanja.
Razumljivo je da subjekt koji želi biti žrtva fašista mora biti antifašist, stoga on taj antifašizam neprekidno mora potvrđivati, ponavljati, naglašavati općepoznate stvari, npr. da su Kvaternik, Luburić i ostala ustaška družina zapravo monstruozni ubojice i zločinci, a ne pitomi vrtlari; tim naoko informacijskim i motivskim viškovima pripovjedač se, uživljen u žrtvu koja to nije, nedvosmisleno svjetonazorski određuje i pozicionira u konstelaciji fiktivnih likova i povijesnih ličnosti s kojima opći na dnevnoj bazi.
Knjiga završava kako i počinje, pjesmom La linea, u kojoj lirski subjekt progovara meta-autopoetički, tvrdeći da nije bosansko-hrvatski pisac, nego je ušao u poetiku crtice, dakle one između: Hodam niz nju / S jednoga na drugi / Kraj. U podnaslov pjesme pripovjedna instanca duhovito podmeće Bilješku o autoru, dokraja nas teorijski provocirajući.
Oprezniji i pozorniji čitatelj odmah će to ispravno kontekstualizirati kao daljnju igru s dosjetkom o hodu po crticama, u ovom slučaju crticom između autora, pripovjedača i lika iz čuvene Lotmanove trijade (autor-pripovjedač-lik). To prvo lice jednine, taj jaki lirski Ja, koji jedini može simulirati uvjerljivost i autentičnost teksta hoda tom crticom između autora i pripovjedača, ili pak između pripovjedača i lika, samo s jednim literarnim razlogom – da bi nas zbunio, začudio, zaveo na krivi trag.
To je samo naoko u protuslovlju s onim što smo dosad pročitali, od čovjeka ispred trgovine koji ga je proglasio Bosancima, pa do poetske bilješke s početka knjige, primjerice, u kojoj se subjekt prohrvatski orijentira: „Slijepi boksač, meč protiv čovjeka koji vidi. U Zagrebu, s jeseni 1991. Kratka priča“. Iako je moguće da u tekstu pjesničkih nagnuća s jeseni 1991. slijepi boksač zapravo nije Tuđmanova Hrvatska bez vojske, a čovjek koji vidi moćna JNA, nego recimo, metafora događanja i odnosa snaga u Vukovaru, no otvoreno je pitanje odakle pripovjedaču ideja za takvu priču (zapravo za bilješku o ideji za priču) i kako ju dalje semantizirati i kontekstualizirati. Poteškoće s nacionalnim određenjem subjekta koji želi biti Židov (i to stradali Židov), a nije, razumljive su same po sebi i valja ih upisati u najširi kontekst njegove dijagnoze i tek su jedna od mnogih nijansi maestralne psihološke karakterizacije glavnoga lika-pripovjedača.
.