Muanis Sinanović

Ranjeni burekom



S kica za petonožnog Aleksandera izdanje je izdavačke kuće Knjižuljak, koja funkcioniše u iznajmljenom stanu na petom spratu stare gradske zgrade sa strmim stepenicama, na beogradskom Vračaru.

U okviru Knjižuljka izlaze chapbook-ovi, a u njima nalazimo neke od najvitalnijih poetika mladih pesnikinja i pesnika s jugoslovenskog prostora. Chapbookovi su izuzetno jednostavne izrade, bez pravog poveza, ali dizajnirani tako da tehničku rudimentarnost izdignu u fetiš. Imaju uglavnom oko 30 strana. U Beogradu nema JAK-a, honorari za knjige su u načelu mizerni, institucionalna potpora za književnost ništa manje.

Ove anegdotske podatke ne spominjem kao strane srpskoj mlađoj poeziji, već kao za nju konstitutivne. Daleko od toga, oni su za nju konstitutivni. Srpsko izdavaštvo je puno pukotina koje spretno uređivanje i samoorganizovanje uspešno ispunjava. Ipak, to nisu jedine tamošnje pukotine. Srbija – kao sve države bivše Jugoslavije (donekle s izuzetkom Slovenije) – jeste institucionalna ruševina, popucalo socijalno tkivo koje je mestimice rascepano, a sam život uopšte jeste improvizacija.

Ali šta je drugo pesnički jezik nego jezik u kom se nalaze razvaline institucija, pucanja, raspada značenja i improvizacija? Ti materijalni uslovi upravo stvaraju izuzetno uzbudljive mlađe balkanske literarne pojave. Nije reč o romantiziranju, jednostavno je tako.

Da bi spomenute institucionalne i socijalne pukotine zarasle, u ovim državama nastaju brojne supstitutivne formacije. U govoru se iskazuju kroz reprodukovanje mnogih opštih mesta. Poslušajmo kafanske razgovore u tamošnjim gradovima; čućemo kako se opšta mesta nižu jedno za drugim. Iz tog fenomena potiču brojne meme na facebook stranicama, koje ta opšta mesta podvrgavaju objavljivanju i tim otuđenjem izazivaju smeh.

A poezija, i to u izuzetnoj meri Rikardova, ne dopušta opšte mesto slabog zarastanja. To postiže na različite načine. Stavi ih, recimo, u naslov pesme, udaljivši ga od njihovih (ne)sadržaja. To je, primera radi, i naslov jedne od pesama: „PROŠLO JE TO VREME KADA SU PEKARKE MESNATIH PRSTIJU BILE LJUBAZNE I RASPEVANE, SADA TI ANOREKSIČNE PRIKAZE DAJU ŠTAPIĆE SA NOKTIMA OD SEMENKI PA TI GLOĐI I CRKNI“. Na ovaj naslov se ništa u pesmi ne nadovezuje; ovako smešten u (ne)kontekst, gde deluje predimenzionirano – kao što je i svakodnevna izjava – naslov stoji u svojoj otuđenosti.

Isto tako, u samom sadržaju pesme nema značenjske koherencije. Rikardo to ne dozvoljava. Koherencija se pojavljuje na drugim mestima; pojedinačne slike, prizori i nova opšta mesta uključuju se u nizove koji su dinamični za interpretaciju, iz kojih izniču kao zasebni afektivni sklopovi. Oni su sastavljeni od teskobe i humornosti. Slike i prizori koji se smenjuju su apsurdno okrutni, povremeno nadrealistički, podsećaju na montipajtonovske crtane sekvence i smešteni su u savremenom Beogradu, čija je slika besmisla sastavljena upravo od tih opštih mesta. Na taj način se neka mudrost može preraditi, slično kao u snovima, u vizuelni prizor, gde deluje groteskno.

Spomenuti humorni element već predstavlja otuđenje i u petlju združuje gomilu apsurdnih iskaza; ipak, teskoba kao protivteža sprečava da u smehu dođe do neutralizacije političkog naboja tog apsurda, neuralgičnih tačaka obrađenih glasova. A istovremeno, teskobu, koja bi mogla da preraste u stravu, u ravnoteži drži upravo taj humor.

Mada se pesme na prvi pogled čine kao obična zafrkancija, njihova konstrukcija, kao što sam izneo, iznimno je precizna, i ta preciznost se održava s najvećom merom napetosti. Ovo je nekakva postpartizanska poezija (za postsocijalizam), pesnik je postpartizan koji – pod postpartizanskim pseudonimom – izvodi gerilske akcije u podzemlju propale metropole i ne dozvoljava mirenje sa stanjem. Kao što svojom pesničkom rečju operiše kao glavnim oružjem, tako i imena oružja – ispisana brojevima – mogu da postanu ubojito sredstvo. To je slučaj u pesmi MAKAZE, SEKIRU, PA ČAK I NAOŠTRENU LOPATU UMESTO BRITVE RADIJE KORISTI DA BI SE OBRIJAO ALEKS KARPENKO IZ NIŽNJEG NOVGORODA U RUSIJI koja je praktično cela sačinjena od imena za pojedina vatrena oružja. Reč, dakle, transformiše fizičko oružje, onako kako je zastupljeno u imaginariju propale metropole kroz mafijske, vojne i ostale anegdote, odnosno, na ravni simbola, i na toj ravni mu oduzima simbolične efekte. Puška nije samo puška, već i njeno ime, i fantazam koju stvara; moć puške kao oružja ima efekta i na toj ravni. A tu je sačeka oružje Rikardove reči i njenom učinku suprotstavi kontraefekat.

Važno je naglasiti i upotrebu grada kao fizičkog entiteta. Kontekst nam je poznat: posle Drugog svetskog rata, u Jugoslaviji dolazi do snažne urbanizacije s modernističkim pristupima. Beograd je označen kao glavni grad veće države, i shodno tome, na jednoj obali Save niče utopični Novi Beograd. Veliki proces urbanizacije koji je veoma brzo započet još je brže zaustavljen i osnovna funkcija grada se promenila. Sada je Novi Beograd iz prestonice relativno velike države postao pojam urbanosti za druge krajeve u manjoj državi; u skladu s tim predstavlja posebno težište, fantazmu, koju svojim urbanim pristupima neplanirano dopunjuju stanovnici drugih delova države. A istovremeno beži kroz druga vrata, ka statusu savremene metropole. To se najjasnije uočava u pitanju Beograda na vodi; Novi Beograd se ubrzava da bi postao Beograd na vodi. Tako bi mu odgovaralo Konstantinovićevo opredeljenje palanke duhom, koji je priklješten između idealno jedinstvenog i idealno otvorenog. Šta je, u skladu s prvim, vezivo beogradskog centra; pekara koja zapravo dobija raspon institucije. Beograd u stanju velikog grada održavaju brojne pekare koje su otvorene danonoćno i funkcionišu kao moždano stablo grada. Upravo u tim pekarama leži odraz postjugoslovenske urbanizacije sa dodatkom sastojaka iz provincije; pekara je stvarnost beogradske urbanosti koja ima provincijalni značaj (koji je u još većoj meri izražen u Ljubljani). To odlično detektuje Rikardo s neprestanim referencama na pekare. Na drugoj strani i ispunjivost grada, njegova otvorenost za globalne porive, porive koji globalizuju provincijalnost i provincijalizuju globalizaciju, Beograd funkcioniše kao pokretni grad na točkovima – kako zapisuje pesnik. Njegova poezija tako ne operiše samo na simboličkoj ravni, već označava i neku specifičnu povezanost sa tlom, nekakvo mapiranje fizičke pokrajine i zbog toga bi se mogla nazvati geopoezijom (po analogiji s Delezovom geofilozofijom).

Pažljiv čitalac pesama ubrzo shvata da su u Rikardovim pesmama prerađeni i literarni klišei, koji obično artikulišu ovu postsocijalističku situaciju; o romaničnim seljacima, o iznurenim radnicima, razbijene strukture delova numera mitiziranog jugoslovenskog rokenrola, pesničkog impresioniranja.

Zanimljivo je uočiti kako pristupa sledećem. Pesma Mi ne znamo da li je čovek živ ili mrtav u celosti preuzima formu pesničke impresije. U toj pesmi Rikardo se ne služi svojim glavnim oružjem, diskontinuitetom u slici i značenju. Pesma je u tom pogledu u potpunosti celovita. A svejedno uspeva i kao zaokružena celina da subvertira tu formu i postiže dvojni efekat humora i teskobe na tuđem terenu. Impresija je na strani čiste harmonije i pomirenja suprotnosti. Ako se narod, zarad smirenja, trudi da spaja opšta mesta, umetnost se za sebe služi ovakvim harmoničnim postupcima. Činjenica da je Rikardova poezija sposobna da operiše na oba terena – pa i doslovnom terenu samog grada, što sam spomenuo gore – govori u prilog velike senzibilnosti te poezije i njenoj sposobnosti da sebi stavlja maske i stupa u teže dostupna područja.

I sam naslov zbirke zapravo je parodija opšteg mesta naslova književnih dela. Jedva uočljivo ali ipak; opšta mesta uvažene umetnosti stapaju se s opštim mestima u opštoj slici degradiranog naroda.

Pesnička zbirka, chapbook, izuzetno je oštra, pa ipak je njena oštrina ublažena optičkom varkom – humorom – tako da u punoj meri zaseče kada je, ne sluteći zlo, čitalac konzumira, u unutrašnjosti njegovog organizma.



(Napomena uredništva:
Kritika je prvobitno, u kraćem obliku, objavljena na Radiju Študent.)



O autoru Muanis Sinanović

Muanis Sinanović (1989) autor je knjiga: Štafeta okoli mestne smreke (2011), Pesmi (2014) i Dvovid (2016). Piše kritiku za Radio Študent i član je uredništva IDIOT-a.