Tomislav Augustinčić
Gusti opis g/Grada
U U ljeto 2015. čitao sam zbirku pjesama Jezik (2014) Marjana Čakarevića. Čakarevićevo pisanje ostavilo mi je toliki utisak da kada mi je prijatelj rekao da ima primjerak zbirke „7 reči grada“ (2014) – četvrte zbirke pjesama ovog pjesnika, objavljene u biblioteci Patenti od strane udruženja građana Knjižuljak – tražio sam da mi je posudi odmah nakon što je završio sa čitanjem. A onda sam se upustio u pisanje ovog prikaza (a ne književne kritike), u duhu gustog/podrobnog opisa (thick description) matične mi etnologije i (kulturne) antropologije.
„7 reči grada“ kao zbirka dosljedna je Čakarevićevom pjesničkom stilu i izrazu, i poznavatelje „Jezika“ neće dočekati drastična promjena u načinu pisanja; obje zbirke u stilskom su kontinuitetu.
U usporedbi sa „Jezikom“, čitatelji će ipak lako uočiti temeljnu razliku zbirki – Čakarevićevim pjesmama u „7 reči grada“ primjetno nedostaje sva ona u „Jeziku“ često korištena interpunkcija (točnije – točka). U „Jeziku“ je redovito korištenje točke imalo više efekata: naizgledno zatvaranje ili ograničavanje, izlomljenost; prenošenje samo fragmenata rečenice i sažete misli, u gotovo egzistencijalnoj nemogućnosti drugačijeg načina pjevanja u „mreži jezika“; istovremeno i autoritetno priopćavanje i zaključivanje, znalačko konstatiranje, profesorsko poentiranje. Ni u jednoj od devet pjesama „7 reči grada“ (izuzev samih naslova i skraćivanja imena u jednoj posveti) nema nijednog interpunkcijskog znaka. Čakarević time gotovo da nuka čitatelja na čitanje pjesama u jednom dahu, bez stanke, kao da se „u gradu“ ne može a da se ne izrekne sve odjednom, kao da je sve povezano; ili da čitatelj nametne vlastitu interpretaciju, uvede točku, pokuša mapirati zaokruženje misli i pauze u pjesmi. Dok su se pjesme u „Jeziku“ mogle čitati fragment po fragment e da bismo se zaplitali i prepuštali mreži mogućih povezivanja i rastavljanja – u „7 reči grada“ sve je otvoreno i već se nalazimo upleteni u mreži sa potrebom da je razmrsimo (revolucijom?). No upravo mi se to čini kao jedna od izuzetnih kvaliteta Čakarevićeve poezije – pišući o jeziku ili o gradu, implicitno će nukati čitatelja da promišlja o korištenom jeziku i korištenju jezika.
Sveukupno sastavljena od devet pjesama, zbirku čini kompaktna cjelina od osam pjesama i „BONUS GRAD“ – pjesma Zagreb, u tijelu zbirke izdvojena vlastitom naslovnom stranicom. Mogli bismo pretpostaviti da, izuzev Zagreba, ostale pjesme stoje kao pjesme-sastavnice poeme o jednom gradu. Čakarević svaku naslovljava prostorom i/ili vremenom: Jesen. Ugao Đuke Dinić i Vojvode Bogdana; Tašmajdan; U blokovima; Idiot. Na uglu Takovske i Dalmatinske; Rakovica; Savamala; Okretnica. Ugao Ustaničke i Bulevara; 5.10.00. Iako sam neke lokalitete poznavao po spomenima i pričama prijateljima, tek sam guglanjem otkrio da se radi o stvarnim lokalitetima Beograda. Dijelom iz vlastita neznanja, a dijelom iz iskustva čitanja „Jezika“, činilo mi se da su Čakarevićeve pjesme više o (apstraktnom) Gradu nego konkretnom (Beo)gradu, da je sasvim nebitna fizička smještenost i konkretnost lokaliteta, da g/Grad (Beograd) nije potrebno prostorno definirati i imenovati. Čakarević to sam, uostalom, ne čini. Možda će beogradska publika, ili čitatelji upoznati sa „arhiteksturom“ Beograda, iščitavati i prepoznavati pojavnosti na tim lokalitetima meni nedostupnim shvaćanjem. No, kako će i Čakarević i sam opjevati, pojavnost grada i svega u njemu isprepletena je da se i gubi njegova (jednoobrazna) predmetnost u istovremenom po-unutrenju i apstrakciji – „jedan čovek jedan grad / strategija pojavljivanja / držim noć za ruku tumačim joj mikrotopologiju (…) / jedan jezik svaki grad“ (Idiot. …).
Konkretni se grad kao pojavnost gubi upravo ispisivanjem/opjevavanjem urbaniteta dijelova grada i gustim, temeljitim preplitanjem i umrežavanjem – prostora, grupa, procesa, ličnosti. Već u prvoj pjesmi (Jesen. …) ugao postaje preplitanje javnog i privatnog prostora (kuće/stana i ulice), koji su toliko povezani da ih je lako zazvati ili mijenjati – „govori ono bitno čuva se u osnovnom prostoru / u ormanima na stolovima krevetima / vlažno je tamno kao u podrumu / gorko je kao u tuđem jeziku čini se nedostatno“. Kao jedno od temeljnih preplitanja/umrežavanja, privatno-javno se nastavlja pojavljivati u cijeloj zbirci, postepeno uvodeći u sebe i osobe (ili skupine), radnje, (fiktivne) biografije i potencijalnosti događaja – „njih starica hrani koščicama tišine / ona razume politiku svetlosti crkva nije / bog u toplom drveću kriju se patuljci“ (Tašmajdan); „posmatranost pristranost mogao bih / biti sused izašao iz mode ogledati se“ (Jesen. …). Konačno, upliće i samo vrijeme („Noć je osnovni prostor grada / noću obasjan je vrt intimnost je u sobama“, Idiot. …)
Ispisujući urbanitet, Čakarević će nagoviještati i (starije?) vizije tog urbaniteta – U blokovima možemo nazrijeti prisutnost, natruhe socijalističkih urbanističkih planova i ideologija („donosi se uredba u paukovoj mreži / u skladu sa pozitivnim iskustvima pripev rešenje / mora biti funkcionalno mora se misliti u / infinitivu moraju se zadovoljiti / potrebe građana…“, U blokovima). Čakarević povijest i sadašnjost nužno upliće u g/Grad, ali ne u plošnom ispisivanju te povijesti i ideja. Vješto prepoznaje urbanističke planove kao „jezik“ (diskurs?), a isto tako i (političku, gospodarsku, društvenu) tranziciju u „arhiteksturi“ g/Grada. Njezine učinke ispisuje pjesničkom suptilnošću; ona nam je prepoznatljiva i lako je smještamo u svoje g/Gradove; ona je duboko iskustvena (pjesnički će glas osjećati nelagodnu u tim prostorima), uopćena i dijeljena. Čakarević kritizira tranziciju, no ne zazivajući stare vizije ili zagovarajući nove utopije. Savamala, gdje „[d]ole u gradu je grad tranzitna zona“, bit će posvećena „beogradskim hipsterima“. „Ondje“ Čakarević vidi da se radi o „remiksovanoj verziji meša se da se dobije / neophodna kompaktna masa tačna forma“ takozvanih hipstera preokupiranih udovoljavanju šefovima, zadovoljnih i bez prigovora tranziciji koja ih oblikuje. Iskustvo tranzicije nije ograničeno na (pjesmu/prostor) Savamala, ono je prisutno i na/u Rakovici, nešto drugačije, a osobito drugačije na okretištu i kraju grada – gdje će sve biti umorno, paranoično i bijesno, neizvedeno, propadajuće (v. Okretnica. …).
Kao i u „Jeziku“, kritika je izražena kroz Čakarevićevo referiranje na (potencijalnu) revoluciju i borbu protiv „mreže“, jezika, prepletenosti g/Grada, tranzicije; napetost dosljedno raste prema „5. 10. 00“. Datum i prostor te pjesme bit će pomak prema trenutku razrješenja, prema provedbi revolucije. No, Čakarević ovdje daje rezignirani ton, pomalo je ironičan prema događajnosti, ispisuje potencijalnosti – i unatoč rastu napetosti, čini se da revolucija nije provedena ili da je nekako promakla, podbacila.
U jednom razgovoru o zbirci „Jezik“, jedan je prijatelj u šali istaknuo kako Čakareviću svaka pjesma završava sa „jezik“, bilo da stoji kao zadnja riječ ili negdje u prostoru kraja pjesme. Upustivši se u mali eksperiment da pronađem sedam riječi grada, mogao bih ponuditi izbor: plod – bog – krov – grad (ili jezik) – konj – dan – (krivi) put (ili jezik). No slijedeći ono što bih se usudio nazvati Čakarevićevom pjesničkim, individualnim (meta?)diskursom grada, sasvim je nebitno koja je riječ „zadnja“. Samostalno, ovakav spisak riječi grada nema previše značenja, kao ni imenovanje g/Grada; prepletenost je neizbježna; riječi i iskustva mjesta su neizdvojivi iz umreženosti sa drugim idejama i motivima u pjesmi u kojoj jesu i onoj kojoj prethode. Jezik u Čakarevićevoj zbirci postaje duboko iskustven, kao i sam g/Grad..